U jednoj galeriji nalaze se slike Normana Rockwella, američkog ilustratora čiji su prizori svakodnevnog života desetljećima oblikovali predodžbu o američkom društvu. U drugoj su crteži Tintina i Supermana, dok se drugdje mogu vidjeti Picassov crtež djevojčice, autoportret Fride Kahlo i radovi street-art umjetnika Banksyja.

Posjetitelji mogu razgledati originalne ilustracije iz dječjih knjiga, kostim Plašljivog Lava iz Čarobnjaka iz Oza, rekvizite iz Ratova zvijezda, ali i reprodukcije prapovijesnih špiljskih slika i Michelangelova oslika Sikstinske kapele. Sve je okupljeno pod istim krovom, bez uobičajenog razdvajanja slikarstva, stripa, filma i komercijalne ilustracije.

Riječ je o Lucasovu muzeju narativne umjetnosti (Lucas Museum of Narrative Art), koji je 22. rujna otvoren u Los Angelesu. Projekt koji je slavni redatelj George Lucas, tvorac Ratova zvijezda, razvijao gotovo dva desetljeća, a koji je sa suprugom, poslovnom ženom i investitoricom Mellody Hobson, ostvario ulaganjem od nekih milijardu dolara, zamišljen je kao institucija posvećena vizualnom pripovijedanju.

Njegova je temeljna ideja jednostavna, ali ambiciozna: slike kojima ljudi pripovijedaju priče, od prapovijesnih crteža do suvremenih stripova i filma, pripadaju istoj kulturnoj tradiciji i zaslužuju jednaku pozornost.

No upravo je ta zamisao, nakon otvaranja muzeja, potaknula raspravu među američkim povjesničarima umjetnosti, kustosima i kritičarima. Dok jedni u Lucasovu projektu vide dobrodošlo preispitivanje zastarjelih podjela između visoke i popularne kulture, drugi upozoravaju da se iza privlačne ideje o umjetnosti dostupnoj svima krije nedovoljno razrađena muzejska koncepcija, u kojoj osobne sklonosti jednog kolekcionara zamjenjuju povijesnoumjetničke kriterije.

Muzej za sve

Lucas je originalne stripovske crteže počeo skupljati još kao student šezdesetih godina, a poslije je svoju zbirku proširio djelima američkih ilustratora i drugih umjetnika. Njegova kolekcija, s vremenom objedinjena sa zbirkom Mellody Hobson, danas broji više od 40 tisuća predmeta i umjetničkih djela. Prema službenim podacima muzeja, u početnom postavu izloženo ih je više od 1.300, raspoređenih u više od trideset galerija na približno 9.300 četvornih metara izložbenog prostora.

Sam muzej smješten je u Exposition Parku, nedaleko od Sveučilišta Južne Kalifornije, na kojem je Lucas studirao film. Futurističku zgradu, koja svojom izduženom, zakrivljenom formom podsjeća na svemirski brod, projektirao je kineski arhitekt Ma Yansong iz studija MAD Architects u suradnji sa Stantecom. Arhitekt, međutim, tvrdi da nadahnuće nije tražio u Ratovima zvijezda, nego u krošnjama drveća i oblacima. Građevina je okružena parkom i vrtovima koje je oblikovao krajobrazni studio MLA, a osim galerija sadrži dvije kinodvorane, istraživačku knjižnicu, prostore za radionice i druge javne sadržaje.

Iako se zbog njegova osnivača i arhitekture gotovo neizbježno nameće usporedba s filmskim svijetom Ratova zvijezda, Lucas naglašava da nije riječ o muzeju posvećenom njegovoj filmskoj franšizi. Ona je zastupljena, među ostalim, izložbom filmskih vozila, kostima i produkcijskih crteža, ali prema pisanju The Art Newspapera, više od 90 posto izloženog materijala čine druga djela iz Lucasove zbirke.

Od stripa do klasika

U središtu Lucasova interesa nalaze se ilustratori, stripovski crtači i autori čija su djela oblikovala kolektivnu imaginaciju, ali nisu uvijek uživala status usporediv s onim koji tradicionalni muzeji dodjeljuju slikarstvu i kiparstvu. Jedan od njegovih omiljenih umjetnika, Norman Rockwell, desetljećima je bio poznat ponajprije kao ilustrator naslovnica časopisa The Saturday Evening Post. Premda su njegove slike postale prepoznatljiv dio američke vizualne povijesti, dugo ih je dio kritike promatrao prvenstveno kao komercijalnu ilustraciju.

Upravo takve autore Lucas želi staviti u središte pozornosti. Njegov muzej prostor daje Rockwellu, N. C. Wyethu, Maxfieldu Parrishu i Jessie Willcox Smith, ali i autorima stripova, dječjih ilustracija, mange i filmskih vizualnih koncepata. U njemu se nalaze originalni radovi Mauricea Sendaka, autora slikovnice Tamo gdje su divlji stvori, ilustracije E. H. Sheparda za Winnieja Pooha, stripovi o Tintinu i Supermanu te radovi japanskih autora mange.

Lucas i Hobson takvu umjetnost nazivaju people's art, umjetnošću naroda, odnosno umjetnošću koja pripada svima. Njihova je tvrdnja da slike koje svakodnevno susrećemo u knjigama, novinama, filmovima, oglasima i stripovima oblikuju naše razumijevanje svijeta barem jednako snažno kao djela koja tradicionalno nalazimo u muzejima.

Lucasova vizija

Za Lucasa zajednički nazivnik svih tih djela nije tehnika, razdoblje ni umjetnički pravac, nego sposobnost pripovijedanja: slika ne mora pripadati određenoj estetskoj kategoriji da bi bila vrijedna muzejske pozornosti. Važno je da prenosi priču, oblikuje mit, prikazuje društvene odnose ili utječe na način na koji ljudi zamišljaju sebe i svijet.

Takva koncepcija određuje i organizaciju muzeja. Neke su galerije posvećene pojedinim medijima, poput stripa, mange i fotografije, druge temama kao što su djetinjstvo, zajednica, rad ili građanski život, a treće pojedinim umjetnicima i žanrovima, među kojima su fantastika, pustolovina i znanstvena fantastika.

U galeriji posvećenoj zajednici nalazi se autoportret Fride Kahlo, dok se u prostoru posvećenom djetinjstvu susreću slika Margaret Keane i Picassov crtež djevojčice. Fotografije štrajka sanitarnih radnika iz 1968. godine izložene su u cjelini o građanskom životu, uz suvremene radove koji tematiziraju američku imigracijsku politiku. U drugom dijelu muzeja originalni radovi i reprodukcije vode posjetitelja od prapovijesnih špiljskih slika do religijskih prikaza i suvremenih vizualnih medija.

Priče kao zajednički jezik

U toj zamisli postoji i određena provokacija. Ako su Michelangelove freske u Sikstinskoj kapeli služile pripovijedanju biblijskih priča i oblikovanju zajedničkih vjerovanja, po čemu se njihova društvena funkcija razlikuje od funkcije suvremenih stripovskih junaka ili filmskih mitologija? Naravno, iz toga ne proizlazi da su umjetnička vrijednost, povijesni kontekst i estetska složenost tih djela jednaki. Ali Lucas upravo želi dovesti u pitanje pretpostavku da takvi oblici vizualne kulture ne zaslužuju jednako mjesto u muzeju kao djela tradicionalno priznata kao visoka umjetnost.

Takvo preispitivanje nije počelo s Lucasom. Kako podsjeća Los Angeles Times, Tate Modern već dugo izlaže zbirke tematski, a nove galerije losangeleskog LACMA-e također napuštaju neke tradicionalne podjele. Lucas ide dalje: pripovijedanje postavlja kao temelj cijelog muzeja.

Leo Braudy, profesor emeritus engleske književnosti i povijesti umjetnosti na Sveučilištu Južne Kalifornije, u razgovoru za Los Angeles Times upozorava da narativna umjetnost nikada zapravo nije bila isključena iz muzeja. Velik dio zapadnog slikarstva, od Caravaggia do Jacques-Louisa Davida, temelji se upravo na pripovijedanju. Braudy pritom ne vidi nužan sukob između popularne i visoke kulture, smatrajući ih različitim dijelovima iste tradicije. Novost Lucasova projekta stoga nije otkriće da umjetnost može pričati priče, nego odluka da se ilustracija i popularna vizualna kultura sustavno postave u središte muzejske institucije.

Tko određuje vrijednost?

Upravo tu počinju i ozbiljnije kritike. Jedna od najkontroverznijih odluka osnivača i kustoskog tima bila je da uz izložena djela ne postavljaju opširnije tekstove koji bi objašnjavali njihovu povijest, društveni kontekst ili umjetničko značenje. Posjetitelj uglavnom dobiva osnovne podatke o autoru, naslovu, godini nastanka i tehnici, dok dodatne informacije može potražiti digitalnim putem.

Ryan Linkof, viši kustos muzeja, objasnio je za Guardian da se time nastoji izbjeći pretjerano usmjeravanje posjetiteljeva iskustva. Umjesto da mu muzej unaprijed govori kako treba gledati i tumačiti djelo, želi mu omogućiti osoban susret s umjetnošću. Takav pristup ima svoju privlačnost. On polazi od pretpostavke da za doživljaj umjetničkog djela nije nužno stručno obrazovanje i da muzeji ne bi trebali stvarati osjećaj kako postoje ispravni i pogrešni načini gledanja.

Bez kustoskih uputa

Odsutnost objašnjenja ne znači i odsutnost interpretacije. Već sama odluka da se određena djela postave jedno pokraj drugoga, da se organiziraju u tematske cjeline ili da se neka izdvoje, a druga izostave, predstavlja kustoski čin. Posjetitelj možda nije izravno upućen kako treba razumjeti pojedinu sliku, ali njegov pogled ipak oblikuje izbor onoga što mu je ponuđeno.

Jori Finkel, kritičarka The Art Newspapera, u opsežnoj recenziji muzeja pohvalila je njegovu arhitekturu i pojedine dijelove zbirke, osobito ilustracije dječjih knjiga i radove muralistice Judy Baca, ali je upozorila na neujednačenost postava. Posebno problematičnima smatra cjeline koje reproduciraju stereotipne prikaze američke prošlosti, a da pritom ne nude povijesni kontekst koji bi omogućio njihovo kritičko razumijevanje.

Kao primjer navodi galeriju posvećenu američkom Divljem zapadu, u kojoj prepoznaje nostalgiju za idealiziranom američkom prošlošću, dodatno problematičnu zbog izostanka objašnjenja uz djela. Slično zamjera i galeriji o majčinstvu, u kojoj, prema njezinoj ocjeni, prevladavaju idealizirani prikazi majčinske ljubavi.

Kritike i proturječja

Ipak, Finkel ističe i uspješne dijelove postava. U Rockwellovoj galeriji njegova slika dječaka koji razgovara s policajcem suprotstavljena je radu Richarda Williamsa, koji sličan prizor prikazuje kroz iskustvo crnog dječaka i militarizirane policije. Ondje se nalazi i Rockwellova slavna slika Ruby Bridges, djevojčice koju savezni službenici prate u dotad rasno segregiranu školu. Takav postav pokazuje kako međusobno suprotstavljanje slika može otvoriti raspravu o društvenim promjenama i različitim interpretacijama američke povijesti.

Tu problem nadilazi ukus. Ako slike, kako tvrdi sam Lucas, oblikuju zajednička vjerovanja i društvene predodžbe, onda je važno pokazati ne samo koje su priče prenosile nego i čije su interese zastupale, koga su isključivale i kakve su posljedice imale.

Još je oštrija Desirae Embree, koja je u časopisu ArtReview objavila kritiku pod naslovom Muzej Georgea Lucasa: To je zamka! Njezina je temeljna zamjerka da muzej, unatoč deklariranoj namjeri demokratizacije umjetnosti, ne uspijeva dosljedno definirati vlastiti predmet ni kritički preispitati vrijednosti koje njegova zbirka prenosi.

Druga strana postava

Embree upozorava da se u galerijama posvećenima radu, povijesti američkog Zapada i popularnim žanrovima često reproduciraju dominantne američke predodžbe o društvu, dok iskustva marginaliziranih skupina ostaju nedovoljno zastupljena. U galeriji posvećenoj Divljem zapadu prepoznaje povijesni revizionizam koji potiskuje iskustvo prisilnog raseljavanja autohtonih naroda, dok u prikazima rada prevladavaju bijeli muškarci i idealizirane predodžbe o industrijskom napretku.

Posebno ističe problem rodnih stereotipa u ilustracijama fantastike i popularnih časopisa te podatak da su manje od sedam posto filmova prikazanih u muzejskim kinodvoranama režirale žene. Osobito je zanimljiva okolnost da je, nakon odlaska glavne kustosice Pilar Tompkins Rivas krajem 2025. godine, Lucas preuzeo neposrednu ulogu u oblikovanju početnog postava.

Tako se u središtu projekta koji želi dovesti u pitanje tradicionalni muzejski autoritet našao sam njegov osnivač. Njegova zbirka nudi drukčiji kanon, ali taj je kanon i dalje rezultat nečijeg izbora – u ovom slučaju izbora iznimno bogatog kolekcionara. Još jedno pitanje koje Lucasov muzej otvara tiče se samog statusa umjetničkog djela. U uvodnom dijelu postava posjetitelji mogu vidjeti reprodukcije slavnih umjetnina i povijesnih spomenika, među kojima su špiljske slike iz Altamire, oslik Sikstinske kapele i astečki Sunčev kamen.

Original ili kopija?

Prema službenim podacima muzeja, neke od tih reprodukcija izrađene su u suradnji s institucijama koje čuvaju originale, uključujući Vatikanske muzeje, Louvre i španjolski Nacionalni muzej i istraživački centar Altamira. Korištene su suvremene tehnologije snimanja i digitalne rekonstrukcije, a snimke i trodimenzionalni zapisi ustupljeni su partnerskim institucijama. Ideja je omogućiti posjetiteljima da na jednom mjestu upoznaju vizualnu baštinu koju bi inače mogli vidjeti samo putujući u različite dijelove svijeta.

No Jori Finkel u The Art Newspaperu postavlja pitanje što se događa kada muzej originalnim umjetninama pridružuje njihove tehnološki proizvedene zamjene. Posebno kritizira reprodukciju Rockwellova Trostrukog autoportreta u bronci, kao i uvodni povijesni postav u kojem se reprodukcije velikih umjetničkih djela pojavljuju uz originale.

Prema njezinu tumačenju, takav odnos prema reproduciranju slike možda proizlazi iz Lucasova iskustva filmske industrije, u kojoj su specijalni efekti, umnažanje slika i njihovo premještanje iz jednog medija u drugi sastavni dio stvaralačkog i poslovnog procesa. Tradicionalni muzeji, naprotiv, posebnu vrijednost pridaju autentičnosti umjetničkog predmeta.

Što zaslužuje mjesto u muzeju?

Takva razlika možda najbolje pokazuje koliko je Lucasov projekt istodobno izazovan i proturječan. Njegov muzej ne preispituje samo koje slike zaslužuju biti izložene nego i što uopće znači izložiti umjetničko djelo u vremenu kada se gotovo svaka slika može neograničeno reproducirati.

Unatoč kritikama, Lucasov muzej otvara važno pitanje koje tradicionalne umjetničke institucije ne mogu jednostavno zanemariti. Povijest vizualne kulture nije samo povijest velikih slikara, kipara i umjetničkih pokreta. Nju su oblikovali i ilustratori, stripovski crtači, autori filmskih plakata, animatori i brojni drugi stvaratelji čija su djela dosegnula publiku neusporedivo širu od one koja redovito posjećuje muzeje.

U tom smislu Lucasov projekt može pridonijeti promjeni načina na koji se vrednuje njihov rad. Sama činjenica da se originalni stripovski crteži, ilustracije dječjih knjiga i filmski koncepti izlažu uz etablirana umjetnička djela otvara mogućnost drukčijeg razumijevanja njihove estetske, povijesne i društvene važnosti.

Publika je već odlučila

Kako u Los Angeles Timesu ističe ravnatelj LACMA-e Michael Govan, posebnost Lucasova muzeja nije nužno u tome što predstavlja djela koja se ne bi mogla naći u drugim muzejima, nego u širini i dubini pozornosti koju posvećuje takvim oblicima umjetnosti. Ako popularne slike doista oblikuju naš svijet, kritička interpretacija nije prepreka demokratičnijem muzeju, nego njegov nužan dio.

Možda je zato najzanimljivije pitanje koje Lucasov muzej postavlja upravo ono na koje njegova koncepcija zasad ne daje sasvim uvjerljiv odgovor: ako želimo ukinuti stare hijerarhije umjetničke vrijednosti, prema kojim ćemo kriterijima uspostaviti nove? I može li muzej koji želi pripadati svima ostvariti tu ambiciju ako o tome koje priče vrijedi ispričati u konačnici odlučuje jedan čovjek?

No, dok kritičari raspravljaju o umjetničkim hijerarhijama, kustoskim kriterijima i granicama između popularne i visoke kulture, publika je Lucasov muzej dočekala s velikim zanimanjem: već prvog dana karte su bile rasprodane, tisuće ljudi čekale su satima u virtualnom redu za ulaznice, a vikend-termini popunjeni su do kraja listopada. Dakle, već je posve jasno: muzej koji želi preispitati što zaslužuje mjesto u povijesti umjetnosti uspio je privući pozornost ljudi koji će o tome, u konačnici, svojim dolaskom odlučivati.