Interesantno je to sa sredovječnim, problematičnim i manama nakrcanim likovima u serijama. Kada je o muškarcima riječ, ne da se takvim likovima radujemo, nego ih čak i prozivamo junacima, makar i ispred te riječi imali prefiks 'anti'. Tony Soprano u svojim je četrdesetima mogao grcati od napadaja panike, gajiti zavidnu trbušinu pod šlafrokom, ubijati ljude, varati ženu i satima raspravljati s psihijatricom o svojoj nesretnoj duši, a televizijski svijet gledao ga je opčinjen.

Larry David mogao je u šezdesetima biti sitničav, sebičan, neurotičan i socijalno nepodnošljiv, a publika je od oduševljenja padala sa stolca. O Victoru Meldrewu, jednom od ikonskih likova britanske komedije, glavnom liku iz serije 'Jednom nogom u grobu' da i ne govorimo. Bio je stari namćor, mizantrop, kronično nezadovoljan, svadljiv i beskrajno iritantan čovjek, a publika ga je obožavala. Britanska televizija još je 1990., dakle, godine bez problema izgradila jednu od svojih najuspješnijih komedija oko starijeg muškarca koji je, objektivno, bio nepodnošljiv.

A kad je u središtu takve priče žena starija od 40 godina koja je nezadovoljna životom, želi nešto promijeniti i pritom se ponaša nesavršeno, onda se odjednom postavlja pitanje je li dovoljno simpatična da bismo je gledali. I nikome nije naročito smiješna ni zabavna čak i kad jest. Victor Meldrew smije biti nepodnošljiv pa nam je smiješan. Žena njegovih godina mora biti dopadljiva da bismo je podnosili na malom ekranu.

Ne izmišljam bez veze. Sjetimo se samo briljantnog 'Prosvijetljenja' Mikea Whitea i Laure Dern, jedne od najboljih serija posljednjih dvadesetak godina, koja je nakon dvije sezone tiho skončala zbog slabe gledanosti. Zašto? Zato što koga, zaboga, zanima nekakva histerična sredovječna baba koja je doživjela živčani slom i sad pokušava pronaći sreću, smisao i malo ljudskog dostojanstva? Muškarac u krizi srednjih godina ili katastrofi onih poznih univerzalna je metafora ljudskog postojanja. Žena u istoj situaciji dugih je desetljeća čak i novog, 'revolucionarnog' doba TV serija – bila nepoželjna ili iritantna.

Vremena se, međutim, mijenjaju.

Žongliranje života i obaveza

'Mladost', nova HBO-ova serija Sharon Horgan, u takvom je kontekstu pravo osvježenje i dokaz da je gledateljska raja ipak počela prihvaćati takve junakinje. Njezina junakinja Alex ima pedeset godina i namjerava ih provesti što je moguće manje mrtva. Želi seks, ljubav, uzbuđenje, dobar provod, zanimljiv posao i život koji se sastoji od nečega osim obveza prema drugima. Nažalost, život ima vlastiti raspored, a u njemu su bolesni roditelji, sin koji je formalno odrastao, ali se još nije sasvim upoznao s konceptom samostalnosti, bivši partneri, potencijalni ljubavnici i posao u londonskoj književnoj agenciji. Srećom, barem je taj posao normalan. Šalim se, naravno. U suvremenom izdavaštvu normalnost je odavno proglašena tržišno neisplativom.

Alex glumi sama Horgan, Rupert Friend njezina je ljubavna komplikacija po imenu Patrick ili, kako ga Alex zove, ExPat, Aran Murphy sin Ruari, a odlična Sharlene Whyte njezina prijateljica i poslovna šefica Sam, koja uglavnom pokušava održati privid da je netko u toj priči punoljetan. Sve se odvija u suvremenom Londonu, među obrazovanim, kulturno osviještenim ljudima koji sjajno barataju rječnikom emocionalnih granica, identiteta i osobnog razvoja, a povremeno imaju ozbiljnih poteškoća s elementarnom ljudskom obzirnošću.

Horgan je, naravno, upravo za takav materijal stvorena. Irska glumica, scenaristica i producentica ugled je izgradila na serijama 'Pulling', fantastičnoj 'Catastrophe' i 'Bad Sisters', u kojima žene smiju biti grozne, muškarci smiju biti jadni, a obiteljska ljubav redovito podrazumijeva i želju da nekoga zadavite. Njezin je komičarski talent u sposobnosti da iz nelagode izvuče eksploziju smijeha, a iz najobičnije svakodnevice situaciju u kojoj se civilizacijski napredak čovječanstva čini ozbiljno upitnim. Kao glumica pritom posjeduje rijetku kombinaciju drskosti, prirodnosti i savršenog osjećaja za komični trenutak.

Smijanje iz trbuha

I 'Mladost' je često urnebesno smiješna. Doslovno, naglas, iz trbuha. Horgan ima fantastičan osjećaj za dijalog, za apsurd suvremenih ljubavnih odnosa i za one trenutke u kojima ljudi pokušavaju sačuvati dostojanstvo upravo dok ga spektakularno gube. Alex je pritom divno nesavršena, impulzivna, tašta i često potpuno blesava. No povremeno se serija spotakne o vlastitu blaziranost.

Alex, naime, zna biti toliko zaokupljena sobom da druge ljude jedva primjećuje i dok je ta osobina u komičnim prizorima često izvor fantastičnog humora, u dramskima postaje problematična. Serija kao da od gledatelja katkad očekuje razumijevanje koje njezina junakinja još nije zaslužila. Alex smije ismijavati starijeg muškarca zbog njegovih godina, dok njezino vlastito grčevito koketiranje s mladošću uživa stanovitu autorsku zaštitu. Njezina prijateljica Sam povremeno je izvrstan korektiv takvim apsurdima, ali katkad se pretvara u dosadnu čuvaricu razuma, pa Alex opet izlazi kao simpatična pobjednica.

Tu se nameće usporedba s 'Catastrophe', u kojoj su glavni likovi, Sharon i Rob, za razliku od likova u 'Mladosti', bili podjednako grozni, podjednako ranjivi i psihološki besprijekorno razumljivi. Još je zanimljivija usporedba koje se nameće još glasnije - ona sa serijom 'Fleabag'. Phoebe Waller-Bridge, koja je svojoj junakinji dopuštala da bude užasna, a zatim nas neumoljivo suočavala s emocionalnom cijenom njezina ponašanja. Humor je ondje prikrivao bol, ali je nikada nije poništavao.

'Mladost' povremeno djeluje toliko zadovoljno vlastitom duhovitošću, suvremenošću i kulturnom sofisticiranošću da zaboravi skinuti taj posljednji sloj zaštitne ironije. U tome je najveća proturječnost 'Mladosti'. Serija izvrsno razumije apsurd ljudskog ponašanja, ali povremeno pokazuje manje zanimanja za njegovu emocionalnu istinu. Njezina komedija zna biti nemilosrdna, dok joj je drama prema vlastitoj junakinji katkad previše popustljiva.

Pa ipak, 'Mladost' je iznimno zabavna, inteligentna i dobrodošla serija, ponajprije zato što ženi u pedesetima dopušta da bude puna želja, proturječja, gluposti, seksualnog apetita i životne energije. Da bude glavna junakinja vlastitog života, sa svim njegovim veličanstvenim besmislom. Samo bih voljela da joj Horgan povremeno dopusti i da bude jednostavno nepodnošljiva, bez potrebe da joj odmah priskoči u obranu. Jer ravnopravnost u komediji, na kraju krajeva, podrazumijeva i ravnopravno pravo da ispadneš budala.