'Zaštitimo domovinu od infiltracije!' poruka je to s plakata koji je nekako preživio razaranje u blizini Korejske demilitarizirane zone. Iako se poruka vidi u filmu, sve je samo ne nepovezana sa stvarnošću. Riječ je o filmu 'Dobro došli u Hope', u kojem se istaknuti poziv na borbu protiv prodora u Južnu Koreju očito odnosi na Sjevernu Koreju te njezine pokušaje da na različite načine dezavuira sunarodnjake s juga.

Mjesto radnje je gradić Hope, vrijeme radnje nedefinirano, ali sve ukazuje na 1980-e. U ovom je desetljeću na čelu sjevernokorejskog režima i dalje bio Kim Il-sung, koji je nakon završetka Drugoga svjetskog rata učvrstio personalnu komunističku diktaturu te u lipnju 1950. godine, uz potporu Sovjetskog Saveza i nedavno uspostavljenoga također komunističkog režima u NR Kini, vojno napao Južnu Koreju.

Dvije su Koreje, u to vrijeme podijeljene baš kao i dvije Njemačke, ratovale do 1953. godine. Južnoj Koreji su odmah u pomoć vojno priskočile Sjedinjene Američke Države temeljem rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda dok je Sjevernoj Koreji kasnije ključno pomogla kineska strana.

Alegorija iz svemira

Ratna se sreća mijenjala više puta dok napokon u srpnju 1953. godine nije postignuto primirje uz razgraničenje crtom bojišnice uzduž 38. paralele. Rat koji je odnio nekoliko milijuna žrtava tako u biti ništa nije promijenio: Korejski poluotok, s dvije države iste nacije nastale 1948., i nakon rata ostao je podijeljen gotovo istom granicom.

Dandanas postoje dvije korejske države, kao i u vrijeme vrhunca Hladnog rata. Na čelu je Sjeverne Koreje Kim Jong-un, kojemu je Kim Il-sung djed, tako da je ovaj dio Korejskog poluotoka (p)ostao komunističkim dinastičkim režimom. Južna Koreja od 1987. godine ima demokratski politički sustav te je jedno od najrazvijenijih gospodarstava svijeta u odnosu na svoga ekonomski i na svaki mogući način zatvorenoga sjevernog susjeda.

Stoga je posve razumljivo to da se u 1980-ima jug poluotoka štitio od infiltracija sa sjevera, baš kao i danas. Ovakvi su odnosi poslužili za indirektni kontekst filma 'Dobro došli u Hope', čime je ovaj rad – koji je režirao cijenjeni južnokorejski sineast Na Hong-jin – podsjetio na koncept kojim se služila američka kinematografija u 1950-ima.

Najskuplji filmski pothvat

Naime dio holivudskih ostvarenja tijekom hladnoratovskog zaoštravanja između SAD-a i SSSR-a, kao novih svjetskih nuklearnih supersila, služio se političkom alegorijom i to u znanstvenofantastičnim filmovima o invazijama izvanzemaljaca. Premda su publiku u kina privlačili uzbudljivi zapleti o pokušajima neprijateljskih došljaka iz svemira da osvoje Zemlju, riječ je bila o prenesenom izražavanju u kojem su izvanzemaljci bili metafora za moguću komunističku invaziju.

Kada su se odnosi između supersila u kasnijim desetljećima odmaknuli od potencijalnog obračuna, ovaj je filmski trend postupno gubio na zamahu. Tko zna, možda se ponovi.

Aktualni južnokorejski film 'Dobro došli u Hope' na taj način podsjeća na slično intonirane američke filmove iz 1950-ih, ali ih svojim umjetničkim ambicijama te složenošću produkcije i postprodukcije uvelike nadmašuje. I dok je glavnina spomenutih naslova američke kinematografije bila B produkcije, Na Hong-jin režirao je, prema podacima, jedan od najskupljih filmskih projekata u domovini, na čije je samo snimanje utrošeno pedesetak milijuna američkih dolara.

Napad na Hope

K tome, film je ove godine uvršten u glavni natjecateljski program 79. izdanja Festivala u Cannesu, koji je proteklih godina također bio mjestom prikazivanja redateljevih dugometražnih igranih filmova, ali nikad u konkurenciji za Zlatnu palmu. Na ovaj je način Na postigao najveći festivalski uspjeh u karijeri koju su dosad obilježili hvaljeni naslovi 'Tragač' iz 2008. i 'Žuto more' iz 2012. kao žestoki akcijski trileri te 'Jadikovka' iz 2018. kao atmosferičan spoj fantastike i filma strave.

Na potonjem je tragu redatelj i u svom ovogodišnjem ostvarenju, pri čemu je znanstvenu fantastiku spojio s hororom te nanovo furioznom akcijom. Na zamisao o filmu došao je nakon premijere 'Jadikovke', u čijem je središtu policajac koji u zabačenu, planinskom mjestu u Južnoj Koreji istražuje pojavu kobne zaraze da bi spasio kćer. Isprva planirajući suradnju s meksičkim oskarovcem Alfonsom Cuarónom (Gravitacija, Roma), Na je sam preuzeo cijeli projekt na sebe napisavši scenarij te preuzevši ulogu jednog od producenata.

Napetost i humor

Vizija mu se isplatila jer je realizirao svoj dosad najambiciozniji cjelovečernji igrani film osiguravši premijeru na po mnogo čemu vodećem svjetskom festivalu. Čini se da je uz njegovo redateljsko umijeće upravo višeslojnost filma bila presudna za njegovu percepciju. S jedne strane on svojom izvedbom privlači ljubitelje navedenih žanrova, a s druge nesumnjivo kontekstualizira priču realpolitičkim zbivanjima na Korejskom poluotoku.

Tko se, dakle, infiltrira naslovni gradić Hope koji je, kao i onaj u 'Jadikovki', dovoljno izoliran da postane mjestom konotativnog obračuna puno većeg od sebe samog? Sve počinje kada načelnik mjesne policije Ko Bum-seok dobije poziv koji mu uputi njegov rođak, lovac Ko Sung-ki, a koji s nekolicinom prijatelja naiđe na bika unakaženoga na neobičan način.

I dok lovci misle da je nesretnu životinju napao krvoločni tigar s obližnjih planina, policajac nije siguran u ono što vidi. Njegove su sumnje sve veće kada isti tip napada otkrije na obližnjoj farmi te ga zaprepasti situacija u Hopeu jer je očito pretrpio zastrašujuće razaranje: pojedine su kuće uništene, trupla su na svim stranama, a preživjeli se ljudi uzaludno pokušavaju suprotstaviti nepoznatom stvorenju neviđene snage.

Susret s nepoznatim

I sam prestrašen onim što vidi, Ko Bum-seok nađe se usred razaranja i novih žrtava nemilosrdnog napadača, ogromnog humanoidnog bića nadljudske snage i vještina, a ono zasigurno nije sa Zemlje. Kada mu u presudnom trenutku u pomoć priskoči mlada kolegica Im Sung-ae, načelnik policije u lovu na život i smrt s napadačem shvati da i njega nešto muči. Istodobno Ko Sung-ki s prijateljima lovcima u šumi otkrije golemu izvanzemaljsku letjelicu.

Do tog trenutka 'Dobro došli u Hope', koliko god ponavljao niz puta viđene motive iz žanrovski sličnih radova, djeluje svježe i nepretenciozno, pri čemu redatelj itekako pokazuje osjećaj za razvoj radnje i održavanje prijeko potrebne napetosti. Film traje više od dva i pol sata dok se lik izvanzemaljca prvi put pojavi nakon pedesetak minuta u kojima je gotovo besprijekorno generirano iščekivanje uz postupno ubrzavanje akcije i nizanje zagonetki.

Bezvremenska prijetnja

Estetika je filma pritom u korelaciji s kriminalističkim radovima kakve je u 1970-ima snimao Novi Hollywood te je i zbog redateljeve odluke da vrijeme radnje bude u nedefiniranoj prošlosti kako suvremena tehnologija, u prvom redu mobiteli, ne bi utjecali na zamišljeni razvoj priče, cjelina nekako bezvremena i svevremena u istom trenutku.

K tome, poseban tip humora, kojim je veći dio ljudskih likova prikazan kao ne baš najbistriji i najspretniji, dodaje odmak u prikazu nasilja i stalne akcije. Dok god takva mješavina pristupa i ugođaja – naoko nesavladiva opasnost neljudskog podrijetla, protagonisti koji se muče s vlastitim ograničenjima te i dalje misteriozna pozadina dolaska tuđinaca na Zemlju, a sve uz prigušene političke konotacije – održava cjelinu, film djeluje čvrsto i obećavajuće.

Tomu doprinos daje i uvjerljiva glumačka ekipa, kojoj je na čelu južnokorejska glumačka zvijezda Hwang Jung-min kao načelnik policije, a koji je nastupio i u redateljevoj 'Jadikovki'. Njegova rođaka lovca, koji će se do posljednjeg kadra i sam pokazati neuništivim, tumači Zo In-sung, sunarodnjacima poznat iz niza serija i filmova (Dobro došli u Mogadišu), dok mladu policajku izvrsno glumi Jung Ho-yeon, poznata iz globalnog fenomena 'Igra lignje'.

I filmove treba zaštititi od infiltracije

Posebno pak mjesto u glumačkoj podjeli imaju švedska oskarovka Alicia Vikander (Dankinja) i njezin suprug, također proslavljeni Michael Fassbender (Dvanaest godina ropstva), kojima je ovo prvi projekt zajedno nakon što su oboje glumili u filmu 'Svjetlo između oceana' iz 2016. godine.

Uz redateljevu sigurnu ruku, raspoložene interprete te intrigantne događaje na ekranu koje spaja unutarnja logika, film djeluje koherentno sve do posljednje četvrtine. Tada se jednostavno počnu nagomilavati likovi, akcija i jurnjave uz sve šire obrise priče te se u konačnici koncentrirano vođen rad razlije u smjeru epa, umjesto da je ostao ponajprije trilerski intonirana znanstvena fantastika.

Šteta što autor nije stao negdje oko dva sata trajanja filma jer upravo toliko sve viđeno na filmskom platnu ima smisla. Doda li se tomu i otvoreni završetak kojim se aludira na nastavak, 'Dobro došli u Hope' na kraju izgleda kao propuštena prilika. Jer dok god se nešto naslućuje i to opravdava viđenim, film funkcionira, a kada se previše toga objašnjava i uvodi u priču bez pokrića, dolazi do zasićenja. Ponekad i filmove treba zaštititi od infiltracije, a ne samo demokracije od autokracija, kako se to čini.