'Stvarno je neprimjereno ovaj planet nazivati Zemljom kada je očito da je riječ o oceanu.' Misao je to jednog od najvećih književnih imena znanstvene fantastike, engleskog matematičara, fizičara i pisca te popularizatora znanosti sir Arthura C. Clarkea (1917.-2008.).

Kada se razmišljanje ovog scenarista filmskog klasika žanra '2001.: Odiseje u svemiru' iz 1968. godine u režiji Stanleyja Kubricka nađe na početku drugog filma u istom žanru, publika je odmah zaintrigirana onim što slijedi.

Tako su zasigurno razmišljali autori znanstvenofantastične akcijske obiteljske drame s elementima horora 'Posljednja kuća', a ona se od ovog mjeseca prikazuje na servisu za streaming Netflixu. Film se odmah poslije premijere našao među najgledanijim naslovima ovog servisa, što ne čudi s obzirom na, treba se priznati, poprilično originalan početni zaplet.

A to je situacija u kojoj se četveročlana obitelj, sa susjedima u okolnim kućama, nađe zatočenom u vlastitom domu. Ukratko, iznenada su zaglavljeni baš svi prozori i vrata u kući, uključujući garažu, dok su zidovi od krova do podruma postali neprobojnima.

Nesretni ukućani ne mogu ni pretpostaviti o čemu je riječ te se nadaju da je u pitanju kratkotrajan problem, doduše neobjašnjiv. S ovakvim je uvodom film doista djelovao obećavajuće, na tragu ovogodišnjeg kinohita, filma strave 'Backrooms: Bez izlaza', u kojem prostor također predstavlja izvor stalne nelagode.

Kad vlastiti dom postane zatvor

I dok u 'Posljednjoj kući' obitelj ne može napustiti svoj dom koji se malo-pomalo pretvara u doživotni zatvor, znanstvenofantastični akcijski film strave 'Kraj Hrastove ulice' također četveročlanu obitelj ni u kući, ni izvan nje ne štedi pogibelji. Dapače.

U ovoj priči, slično obećavajućoj u prvoj trećini, središnji likovi – ni sami ne znajući kako – zaglave usred svijeta koji je sve samo ne njihov. Tako ova dva nova filmska naslova povezuje gotovo isti koncept uz različitu razradu.

U oba je slučaja riječ o roditeljima s kćerkom i sinom koje nevjerojatni zaplet dovede u po život opasnu situaciju u kojoj će morati što prije pronaći rješenja za preživljavanje.

Nema dvojbe da su se obojica redatelja, francuski filmaš Louis Leterrier u 'Posljednjoj kući' i njegov američki kolega David Robert Mitchell u 'Kraju Hrastove ulice' nadahnuli mnogobrojnim predstavnicima žanra, ali i tematskim pristupom Alfreda Hitchcocka, jednog od najvećih filmskih redatelja svih vremena, o 'običnom čovjeku u izvanrednoj situaciji'.

Pritom se u ova dva filma obične obitelji nađu u izvanrednim situacijama, i to onima fantastičnog predznaka.

Dvije obitelji, dvije borbe za preživljavanje

Funkcionira li uspješno takav pristup i u ovim filmovima?

Što se tiče 'Kraja Hrastove ulice', redatelj i ujedno scenarist koji je prethodno snimio crnohumorni triler 'Skrivena poruka', a koji se u Cannesu 2018. godine natjecao za Zlatnu palmu, te četiri godine raniji psihološki horor 'To dolazi', glavninu svojih nadahnuća crpi iz vremena u kojem je kao dijete gledao filmove.

Rođen 1974., Mitchell smješta radnju u 1982. godinu, u kojoj je, primjerice, Steven Spielberg predstavio svoj kinohit 'E.T. – Izvanzemaljac', a osjeća se i utjecaj njegova također kinohita 'Jurski park' iz sljedećeg desetljeća (1993. godine) te je ovdje nedvojbeno riječ o posveti poznatom redatelju, ali ne na doslovan način, već profiliranjem likova, osobito onih dječjih, elementima priče te postupnim stvaranjem napetosti.

Mjesto je radnje tipično dotjerano američko predgrađe s obiteljskom kućama, a u središtu zapleta supružnici Platt i njihovo dvoje djece. Naoko skladna obitelj, Plattovi su na rubu rastave, što je sve jasnije i njihovu sinu, osnovnoškolcu Brianu, te starijoj kćerki Audrey, zaljubljenici u astronomiju i rad Carla Sagana.

I dok Denise pokušava ostvariti spisateljsku karijeru, u čemu je ohrabruje susjeda, Greg je bez posla i privremeno radi kao dostavljač pizze.

Nakon što Denise u susjedinu vrtu primijeti neobičan cvijet, mjesna joj knjižničarka objasni da je u pitanju prapovijesna biljka. Kada naselje pogodi oluja, sutradan će se po susjedstvu početi kretati prapovijesne životinje, među kojima i krvoločni dinosauri.

Izbezumljeni onim što vide, a osobito kada im susjedi počnu stradavati od pradavnih predatora, Plattovi će se naći usred grozničave borbe za život.

Jursko predgrađe u znaku Spielberga

Premda je filmu dio kritika odmah prigovorio da ponavlja strukturu 'Jurskog parka' i nastavaka, Mitchell je odgovorio na prigovore tvrdnjom da se ljudi ne zateknu u zabavnom parku koji koristi dinosaure, već da se oni nađu među njima u njihovu svakodnevnom okruženju.

To daje na svježini sada već dobro poznatoga filmskog sučeljavanja sadašnjih stanovnika Zemlje i onih pradavnih, mada se teško oteti dojmu da je 'Kraj Hrastove ulice' svojevrsno 'jursko predgrađe'.

K tome, u njemu se pojavljuju praživotinje iz posve različitih geoloških razdoblja te film i unutar vlastite logike, a to je da se geofizičkom anomalijom dio prošlosti Zemlje nakalemio na njezinu sadašnjost, ima problema.

No to očito nije bila prepreka za autora te je u prvom redu htio realizirati zabavan, a zapravo poprilično krvav sukob dvaju svjetova u kojem jedna obitelj poprima odlike kolektivnog junaka.

Pritom priča ima i šokantan te nekonvencionalan obrat, za koji nije posve jasno u kojem će pravcu preusmjeriti film.

S obzirom na relativno malen prostor radnje, od same kuće do okolnog susjedstva, redateljev su forte izvrsno režirani akcijski prizori u kojima se središnja obitelj obračunava s brutalnim napadačima, od pterosaura do alosaura.

Nostalgija, dinosauri i krvava zabava

Ove scene, kao i nostalgični prizvuk vezan uz 80-e, čine Mitchellov rad sasvim solidnom ljetnom razbibrigom, unatoč svim nelogičnostima i osjećaju već viđenog.

Dobar dojam ostavlja i glumačka ekipa predvođena Anne Hathaway, kojoj je ovo, uz filmove 'Vrag nosi Pradu 2' i 'Odiseja', treći kinohit ove godine, kao i redovito pouzdani Ewan McGregor.

Uz njih se ističu mlada glumačka imena Maisy Stella i Christian Convery kao spilbergovski intonirani junaci s malo godina, a s puno hrabrosti.

Napokon, film vizualno djeluje poprilično elaborirano te mu je vodeća odlika uspio sraz između naoko idilične svakodnevice i mračnog obrata sudbine.

Kuća kao utočište i potencijalno stratište

Na isto je to ciljao i Leterrier u 'Posljednjoj kući', čiji naslovni objekt istodobno predstavlja utočište i potencijalno stratište.

Rođeni Parižanin, Leterrier iza sebe ima niz holivudskih produkcija, među kojima su filmovi iz serijala 'Transporter', 'Nevjerojatni Hulk', 'Sudar Titana', 'Majstori iluzije' te zasad posljednji nastavak 'Brzih i žestokih'.

S obzirom na to da su navedeni naslovi stekli status hitova, pitanje je bi li takvo što ponovio i ovaj situacijski horor koji je svoju premijeru dobio na servisu za streaming Netflixu.

Kada se film odgleda, njegovo je mjesto ipak na malim ekranima jer strukturom i djeluje kao TV naslov. Spomenuta uvodna intriga – obitelj se nađe zatočena u vlastitoj kući – imala je više mogućnosti elaboriranja, ali se scenarist Matthew Robinson u konačnici ipak odlučio za vlastitu inačicu već više puta korištenih motiva.

Ipak, prva trećina filma i ovdje protječe u generiranju nedoumica i iščekivanja kamo vodi zaplet.

Glavni su junaci članovi obitelji Delgado koji žive u predgrađu Seattlea: Jason je trenutačno nezaposleni inženjer, Ann je domaćica, a uz njih su trinaestogodišnji sin Graham i pet godina mlađa Ruth.

Jason dane krati ribolovom krpajući sredstva za plaćanje hipoteke, no sve promijeni oluja nakon koje se i Delgadovi, ali i svi ostali u susjedstvu, nađu zarobljeni u vlastitim kućama.

Pritom nestane interneta, mediji su blokirani, a pitanje je do kada će kućanstva imati struje i vode. Prisiljeni štedjeti hranu te snalazeći se u novim uvjetima, obitelj Delgado shvati da prava opasnost nije u zabrtvljenoj kući, već u onome što se nalazi u vanjskom svijetu.

Od intrigantne ideje do propuštene prilike

Ovakvo postavljena priča nudila je mnoštvo odvojaka, ne samo kao znanstvenofantastična drama, nego i kao studija karaktera o ljudima prisiljenima boraviti u de facto zatočeništvu.

U filmu ima nešto od podsjećanja na prvo razdoblje borbe protiv pandemije koronavirusne bolesti te je to možda bilo i najbolje moguće objašnjenje onoga što se zbiva.

Međutim film veoma brzo sklizne u puko nesnalaženje s temeljnim zapletom, ponavljajuće situacije te u završnici opet pozivanje na spilbergovske kontraste 'nas i njih' u svim izvedenicama.

Kada se u raspletu počne tumačiti tko stoji iza ovog lockdowna, možda jest objašnjeno zašto je sir Arthur C. Clarke bio u pravu vezano uz oceanski identitet Zemlje, ali se logika same priče uopće ne uspostavi.

Stoga pozornost publike najviše održavaju brazilski glumac Wagner Moura, ove godine nominiran za Oscara za 'Tajnog agenta', te Amerikanka Greta Lee, najpoznatija po filmu 'Prošli životi'.

Nakon 'Posljednje kuće' prava je strava činjenica da se pri izlazu iz vlastitog doma uvuče nespokoj zbog toga hoće li se vrata uopće otvoriti. S obzirom na ono izvan, možda bolje – ne.