„Mislim da imamo samo nekoliko prilika za smislene veze; obično prelazimo na druge ljude, a ponekad možemo ostvariti novu vezu s istim osobama…“. Tako razmišlja Piña, seksualna terapeutkinja koju u humornoj drami Poziv tumači Penélope Cruz. Španjolska međunarodna zvijezda ove godine glumi u nekoliko filmova koji bi joj mogli donijeti nove nominacije za strukovne nagrade.

Nagrađena Oscarom za nastup u filmu Vicky Cristina Barcelona u režiji Woodyja Allena, popularna bi glumica novu nominaciju za priznanje Američke filmske akademije mogla osvojiti upravo za film Poziv čija je redateljica Amerikanka Olivia Wilde, te za film Crna kugla za koji su njezini sunarodnjaci Javier Calvo i Javier Ambrossi ove godine na Festivalu u Cannesu dobili nagradu za najbolju režiju.

K tome, Penélope Cruz uz supruga Javiera Bardema tumači glavnu žensku ulogu u psihološkom trileru Bunker francuskog oskarovca Floriana Zellera (Otac) čija će premijera biti u službenoj konkurenciji predstojećega 83. festivala u Veneciji. Odlična godina za glumicu započela je upravo premijerom Poziva u siječnju 2026. izvan službene konkurencije na Sundance Film Festivalu na kojem je film zavrijedio visoke ocjene, a ovog ljeta stigao u svjetska i hrvatska kina. Iako je Penélope Cruz izvrsna u svojoj izvedbi, riječ je o radu koji svoj uspjeh zahvaljuje snažnoj glumačkoj međuigri interpreta sva četiri lika u priči.

Povratak Olivie Wilde u redateljski stolac

Posrijedi je američki prepravak španjolskog filma Sentimental iz 2020. koji je prema vlastitu kazališnom komadu Els veïns de dalt (prev. Susjedi iznad) režirao katalonski dramatičar Cesc Gay. Predložak koji podjednako dobro funkcionira u teatru i na filmskom platnu, spretno spaja kazališni ugođaj i filmičnost zbivanja, te ne čudi da je veoma brzo nakon Španjolske svoje inačice dobio u nekoliko drugih zemalja među kojima je posljednji SAD. Režije se prihvatila glumica Olivia Wilde kojoj je ovo treći redateljski projekt u karijeri nakon filmova Maturantice i Ne brini, draga, a u usporedbi s njima dosad najbolji.

Osim što je stala iza kamera Olivia Wilde nalazi se i ispred njih u ulozi Angele, dok su u muškim ulogama spomenuta četiri središnja (i jedina) lika Seth Rogan kao Joe i Edward Norton kao Hawk. I dok Rogan u posljednje vrijeme stječe pohvale svojom humorističnom serijom Studio, Norton je prošle godine nominiran za Oscara za najbolju mušku sporednu ulogu u biografskoj glazbenoj drami Bob Dylan: Potpuni neznanac.

Redateljica je pak film posvetila prošle jeseni preminuloj glumačkoj legendi Diane Keaton s kojom je zajedno glumila u filmu Božić kod Cooperovih iz 2015. i kojoj je istinski htjela pokazati film kao umjetnici i ženi kojoj se za života divila. Osim nadahnućem ulogama Diane Keaton, Poziv je prožet i utjecajem radova Woodyja Allena poput filma Hannah i njezine sestre, klasikom Prizori iz bračnog života Ingmara Bergmana te ekranizacijom istoimenoga kazališnog djela Tko se boji Virginije Woolf? Mikea Nicholsa.

Sve su to uzori koje je navela sama redateljica pri čemu je ključno da je sve predloške i naslove na koje se referirala, Olivia Wilde suptilno unijela u posve novu, zaokruženu cjelinu koja ne djeluje kao ponavljanje viđenoga, već kao kreiranje izvornih međuodnosa i njihova složenog konteksta.

Drama, komedija, farsa

Film je pritom koherentniji i dinamičniji u svojoj središnjoj i završnoj trećini jer se redateljica u uvodu pokušava snaći u stvaranju odgovarajućeg ozračja koje neprestance klizi među dramom, komedijom, pa i farsom, dok se u trenutku učvršćivanja zapleta, radnja napokon skladno protegne u svim aspektima.

Priča na početku predstavlja glazbenika Joea koji se nakon završetka kratkotrajne karijere s bendom, posvetio pedagoškom radu na osrednjem mjesnom konzervatoriju u San Franciscu teško prikrivajući frustracije svojim profesionalnim statusom. U braku je s agilnom Angelom s kojom ima kći Maggie. Njih su dvoje upravo dovršili zahtjevno preuređivanje stana, ali se čini da je sve uzalud: brak im je sve prazniji, a oni sve nezadovoljniji sitnicama. Usto, mir im remeti par koji živi iznad njih, a čiji glasni seks osobito živcira Joea.

Kada Angela odluči pozvati na večeru upravo susjede s gornjeg kata, Piñu i njezina partnera, bivšeg vatrgasca Hawka, Joe to doživi kao prigodu da im otvoreno kaže što mu smeta. Međutim, večera se pretvori u nešto posve drugo. Iako za nju nisu nabavili ni vino niti doznali da Piña ne jede glavninu ponuđenih jela, Angela i Joe od svojih susjeda doznaju da su povremeni glasni uzdasi zapravo seanse grupnog seksa na kojima sudjeluju oni i njima poznate osobe. Kada sličan poziv upute Angeli i Joeu, večer će poprimiti neočekivan tijek u kojem će pitanje seksa otvoriti pitanje budućnosti svih njih…

Grupni seks kao katalizator drame

Tipičan zaplet „s okidačem“, Poziv i u svojoj američkoj inačici najvećim dijelom minuciozno i duhovito secira pojedinačne karaktere, suživot i emocije dvoje romantično povezanih ljudi, kao i njihov odnos s konkretnom sredinom. Naoko ekscentričan poziv na grupni seks ovdje je samo katalizator istinske drame u kojoj se precizno i dinamično analiziraju trenuci nužnog preokreta u sadržaju i pravcu međuljudskih veza.

Dijaloški nabijen, a prostorno sabijen, film niti ne prikriva svoje kazališno podrijetlo, ali je i Olivia Wilde u svojoj mizansceni postigla optimum: stan u kojem se strukturira dramski luk i sam djeluje kao lik, dok je uvod o njegovu renoviranju efektna metafora o pokušaju spašavanja jednog braka koji je na izmaku. Ili možda nije? Decentno uprizorena završnica pun je pogodak, i idealan način kako zaokružiti u međuvremenu intenzivne, glumački dojmljivo utjelovljene interakcije likova te u tom smislu cijeli ansambl zaslužuje pohvale.

Baš kao i scenaristički dvojac Will McCormack, glumac i Oscarom nagrađeni redatelj kratkometražnoga animiranog filma Ako mi se išta dogodi, volim vas te Rashida Jones, također glumica i dobitnica Grammyja za dugometražni dokumentarni film Quincy o svom ocu, slavnom glazbeniku Quincyju Jonesu.

Španjolski megahit

Uz novi film najpoznatije španjolske glumice na svijetu, u hrvatskim se kinima prikazuje i aktualni dobitnik španjolske nacionalne filmske nagrade Goye za najbolji film čija je redateljica i scenaristica Alauda Ruiz de Azúa. To su Nedjelje čija je premijera bila na prošlogodišnjem 73. međunarodnom filmskom festivalu u San Sebastiánu na kojem je ova obiteljska drama osvojila glavnu festivalsku nagradu Zlatnu školjku.

Španjolska Akademija filmskih umjetnosti i znanosti u veljači je Nedjelje nagradila s pet Goya, osim za najbolji film, i za najbolju režiju i scenarij te za najbolju glavnu žensku i najbolju sporednu žensku ulogu pri čemu su ovjenčane Patricia López Arnaiz kao Maite i Nagore Aranburu kao majka priorica Isabel.

I u ovom je slučaju riječ o priči „s okidačem“, ali atmosferom i razvojem zapleta na različit način u odnosu na Poziv. Ovdje sve emotivnije reakcije i sve burnije odnose među likovima izaziva odluka maturantice Ainare koja će ne samo odrediti njezinu sudbinu, nego i budućnost njezine neposredne okoline. Ainara, naime, nakon posjeta samostanu, odluči i sama postati časnom sestrom, a što ima veze s njezinom pokojnom majkom koja joj je poklonila privjesak s Blaženom Djevicom Marijom.

Njezin se otac Iñaki koji ima još dvije mlađe kćeri isprva protivi tomu, ali uz novu partnericu te probleme s restoranom koji vodi u Bilbau, u Ainarinoj želji vidi jedan oblik životnog rješenja. S druge strane Iñakijeva sestra i Ainarina teta, kulturna menadžerica Maite od samog početka odgovara nećakinju hrabreći je da upiše fakultet i proživi mladost. K tome, i sama se djevojka upusti u romantičnu vezu s vršnjakom iz školskog zbora, a sve zakompliciraju obiteljski odnosi koje opterećuje pitanje stana u kojem živi Ainarina baka María Dolores…

Disfunkcionalna obitelj

Isprva sporogoruća priča koja iznijansirano balansira između pitanja duhovnosti i konkretnih životnih situacija, djeluje sve žešće kako se u pitanju odlaska ili neodlaska središnjeg lika u samostan, ogledaju ostali unutarobiteljski odnosi koji su očito godinama opterećeni problemima: između brata i sestre, između obitelji i Ainarine pokojne majke, između Maite i njezina partnera Pabla, kao i nove relacije koje će uključiti časne sestre u samostanu.

Autorica filma Alauda Ruiz de Azúa kojoj je ovo treći dugometražni igrani film u karijeri (Uspavanka, Ljubav na prvi poljubac) otvara cijeli niz dvojba i reakcija na njih, ali nikad ne docira niti zauzima stav glede njih ostavljajući i likovima u priči, i gledateljima da sami odluče što je opravdano. Uz nagrađene glumice osobito se ističe debitantica Blanca Soroa kao Ainara koja je za svoju ulogu izabrana na audiciji među više stotina glumica. Njezin smiren, a moćan nastup sama je esencija onoga što netko može smatrati ljubavlju za koju se živi. U slučaju Ainare to nije jednostavno shvatiti, ali baš zato.