'Najbolji je pogled na čovjeka odozdo.' Riječi su to koje u akcijskoj fantastičnoj drami Odiseja, u režiji britanskog oskarovca Christophera Nolana, izgovara naslovni interpret, također dobitnik Oscara, američki glumac Matt Damon.

O najboljem pogledu na ljudsko biće u smislu njegova karaktera Odisej progovara u završnici filma, kada se nakon godina lutanja napokon vraća na rodnu Itaku, na kojoj je kraljevao do odlaska u Trojanski rat. Podno zidina Troje, prema legendi opisanoj u Homerovu epu 'Odiseja', itački je vladar kobne sudbine proveo puno desetljeće iščekujući pravi trenutak u kojem će Grci pod vodstvom Agamemnona, čiji je Odisej bio najmudriji general, izvojevati pobjedu.

Međutim Trojanci su neprestance iscrpljivali Grke te se činilo da će otmica Helene, žene spartanskog kralja Menelaja, Agamemnonova brata, proći bez političkih i vojnih posljedica. Najljepšu je ženu antike oteo Paris, sin trojanskog kralja Prijama, te tako, tumači legenda, doveo do najpoznatijeg sukoba starovjekovnog zapada.

I baš kada je rat trebao završiti bez eskalacije, Odisej se dosjetio nečega što će ne samo odlučiti sukob s Trojancima na egejskoj obali u Maloj Aziji, nego i postati sinonimom za genijalno ratno lukavstvo. Hineći da napuštaju ratište, Grci su prema njegovim uputama podmetnuli Trojancima golemog konja kao dar za hram božice Atene, u filmu u interpretaciji Zendaye prikazane kao Odisejeve decentne misaone suputnice.

U konju se nalazio on sa svojim suborcima te je pod krinkom noći otvorio vrata zidinama opasane Troje, a u nebranjeni grad nasrnula je grčka vojska i uništila ga. Zapravo su Grci počinili nešto što bi se danas okvalificiralo kao masovni ratni zločin, gotovo genocid, jer je cijela jedna kultura nestala u ubojstvima, silovanjima i paležu.

Fragmenti događaja koji je definirao europsku povijest

Nolan taj događaj, koji je bio konstitutivan za Odisejevo zlosretno vraćanje na Itaku, prikazuje u isječcima kroz cijeli film kako bi povezao ono što je odredilo njegovu sudbinu s onim što je određujuće za cijeli niz ratova i osvajanja u kasnijoj kronologiji širenja zapadne civilizacije.

Ono što je, prema priči, počelo u Troji u nikad potvrđenom razdoblju između 1350. i 1100. godine pr. Kr., a što je tako moćno opisao starogrčki pjesnik i epičar Homer u 8. stoljeću pr. Kr., nastavilo se kasnije kroz cijelu europsku povijest. Nekoć Troja i lijepa Helena, a zatim europski kontinent i zamalo cijeli svijet u neprestanim europskim posezanjima za teritorijima i kolonijama.

Doda li se tomu američka ekspanzija u 20. (i 21. stoljeću), Zapad je svoje političko i vojno lice konfigurirao kroz mit o Trojanskom ratu. Pritom su lukavstvo, beskrupuloznost i žrtvovanje vlastitih ljudi postali konstanta širenja i napretka. Do trenutka preokreta. Nolanova 'Odiseja', domišljato reinterpretirajući Homera, taj trenutak ne prepoznaje samo u motivima naslovnog (anti)junaka, već svakog čovjeka koji se nađe u sličnoj životnoj situaciji. Ne u smislu ratovanja, nego u smislu unutarnjih moralnih dvojba.

Poigravanje filmskim vremenom

Odisej je tako osuđen na višegodišnje mučno putovanje kući u kojoj ga čeka vjerna supruga Penelopa, a nju mnogobrojni prosci sile na udaju pretpostavljajući da joj je suprug preminuo. Čeka ga i u međuvremenu odrasli sin Telemah te dio dvorjana i sluga, kao i pas Argo, kojega je Odisej spasio kao štenca.

Kao što je to uprizorio u dobrom dijelu svojih prethodnih dugometražnih igranih ostvarenja, čiji je broj s 'Odisejom' narastao na trinaest, Nolanov je bitan redateljski postupak poigravanje filmskim vremenom. Njega je u 'Mementu' okrenuo unatrag dok ovdje, baš kao i u 'Oppenheimeru' iz 2023. godine, naslovni lik te njegove postupke redatelj prikazuje iz više vremenskih točaka čiji je sukus presudni događaj – u ranijem kinohitu detonacija atomske bombe, sada podvala s Trojanskim konjem – a u oba slučaja prekretničko zbivanje čija je posljedica masovno ubijanje kada je posrijedi rat u središtu priče.

Tako su i itački kralj, i fizičar J. Robert Oppenheimer te Bruce Wayne, odnosno Batman u Nolanovoj trilogiji 'Vitez tame', ljudi koji dvoje o tankoj granici između svog junaštva i onoga do čega je ono dovelo. Je li izazivanje mnogobrojnih smrti opravdano sprječava li još gori razvoj događaja? Ovo je pitanje lajtmotiv gotovo svih dionica Odisejeva povratka u novoj ekranizaciji epa koja uvelike poštuje izvornik te donosi glavninu njegovih općih mjesta i likova, ali čini to uz pažljivo naglašavanje pojedinih dijelova priče i karaktera te uvođenje novih stilizacija.

Film je uspio upravo u tom čvrstom polaženju od Homerova remek-djela te odmjerenoj prilagodbi njegova duha i važnosti vremenu u kojem je realiziran. Paralelna je odlika filma u pristupu redatelja i scenarista koji žanrovski ustrajava u svojevrsnu fantastičnom realizmu. Izvorni je ep (kao i ranije napisana Homerova 'Ilijada' o samom Trojanskom ratu) nezamisliv bez uloge starogrčkih božanstava, čudesnih bića i zbivanja te mističnog i fatalističkog ozračja.

Ipak, Nolan otpočetka stavlja do znanja da je njegov rad u prvom redu drama sa složenim odnosima među likovima i njihovim motivima te da su filmska sredstva izražavanja u službi te drame, a ne fantastike. Ona je ovdje potisnuta u cilju pripovijedanja zapleta i cjeline izvornika te fantastični prizori u njoj djeluju kao da su mogući u nekoj paralelnoj realnosti.

Matt Damon – nasljednik Bekima Fehmiua s pravom bradom

Možda je taj suodnos brutalne stvarnosti i istančane imaginacije, kao i kompleksna naracija, bio presudan autorski i produkcijski izazov u mogućim dosadašnjim filmskim i televizijskim prilagodbama 'Odiseje'. Njih je zapravo malo – prvi je pokušaj bio 1911. godine u radu čiji je autor talijanski sineast Giuseppe de Liguoro, a prema nizu ocjena, najuspješniji u miniseriji u talijansko-jugoslavenskoj koprodukciji iz 1968. godine, u kojoj je Odiseja glumio Bekim Fehmiu uz Irene Papas kao Penelopu.

Nova je 'Odiseja' i vizualno i atmosferom mračnija od maloekranske inačice, pri čemu pojedini dijelovi filma stvaraju iluziju snimanja u stvarnom vremenu i prostoru, što samo naglašava priželjkivanu realističnost. Njoj pridonosi i redateljeva odluka da glumački ansambl ima što manje intervencija u smislu maske te tako Matt Damon nosi svoju bradu, prizori pada Troje snimani su uz prirodno svjetlo dok je glumica Anne Hathaway kao Penelopa učila postupak tkanja jer je za razvoj priče važno njezino tkanje i paranje Odisejeva pogrebnog pokrova. To su detalji u poprilično zahtjevno produciranoj cjelini, ali svakako daju doprinos onomu što se željelo: povezivanju mita i stvarnih iskušenja.

Kritike glumačke podjele - deplasirane

Kako je sama 'Odiseja', uz narativni pravac tumačenja njegova povratka kući nakon gotovo dva desetljeća, epizodične strukture, film spretno inscenira većinu njih spajajući ih sa središnjim pitanjem opravdanosti presudnoga postupka glavnog lika.

K tome, naglašava ulogu jednog od Penelopinih prosaca, Antinoja, koji se u Nolanovoj inačici priče pretvara u vodećeg antagonista, ne samo jer je okrutan u namjeri da ženidbom za Odisejevu navodnu udovicu dođe do trona, nego i zato što je kukavičkim postupkom izbjegao odlazak u Trojanski rat. Tumači ga Robert Pattinson u jednoj od najboljih uloga karijere, zaokružujući ionako veoma dobar dojam o glumačkim interpretacijama u filmu.

Glumačka je podjela pritom izazvala kontroverzije zbog pojedinih odluka, ali su one deplasirane. Tako je kenijska oskarovka Lupita Nyong'o posve opravdala dvostruku ulogu Helene i Klitemnestre, baš kao i Elliot Page, ranije Ellen Page, ulogu nesretnoga Odisejeva pobočnika Sinona, kojega je Antinoj kao dječaka gurnuo u rat, a Odisej de facto prepustio smrti skrivajući mu pravi razlog darivanja konja Trojancima.

Jedan od ponajboljih prizora u filmu Sinonovo je dizanje iz mrtvih u Hadu te njegov razgovor s Odisejom, u kojem redatelj na jednostavan, a snažan način potvrđuje svoj autorski rafinman. Slično djeluje i Odisejev susret s vješticom Kirkom u izvedbi Samanthe Morton, koja mu je suborce pretvorila u svinje, zatim obračun s Kiklopom, čije je vizualno rješenje efektan novum, te razgovori s nimfom Kalipsom, koju je utjelovila Charlize Theron, a ona je spasila Odiseja te mu postala višegodišnjom ljubavnicom nakon brodoloma u kojem je stradala preostala posada.

Napokon, filmu dimenziju više daje i scenaristička odluka da Telemah u izvedbi Toma Hollanda postane paralelni glavni junak koji u isto vrijeme žarko želi doznati istinu o svom ocu, ali je isto tako spreman preuzeti odgovornost za vođenje Itake. Ovaj politički obuhvat mita dodatno konkretizira dvojbe o tome što su ljudi sve spremni učiniti ne bi li ostvarili svoje interese.

I zbog toga je Nolanova 'Odiseja' najvećim dijelom, izuzevši redateljevu poslovičnu emocionalnu distanciranost, više nego dostojan hommage Homerovoj ostavštini, ali i današnjem svijetu koji još uvijek ima prigodu ispraviti ono što u priči Odisej nije mogao, a zbog čega se kaje. Ako je ljude najbolje gledati odozdo, upravo to vrijedi i za ovaj film.