Negdje otprilike početkom kolovoza čovjek počne sumnjati da su se i programski urednici streaming servisa kolektivno odjavili s posla, stavili automatski odgovor na elektroničku poštu i otišli hladiti dupe pokraj mora. Oni ambiciozniji možda su na kakvom planinskom jezeru, a oni kojima je dosta globalnog zatopljenja na južnoj polutki skijaju i piju kuhano vino. Na platformama za to vrijeme vlada sezonska oseka: ponešto novo ipak kapne i dio toga nije za bacanje, ali malo je toga zbog čega ćete otkazati večernje kupanje ili se u dva ujutro zateći kako sami sebi govorite: 'Još samo jednu epizodu.'

Među takvom kolovoškom ponudom trenutno se može iskopati pet naslova koji barem zaslužuju nekoliko rečenica: 'My Brilliant Career' i 'Conversations with a Killer: The Charles Manson Tapes' na Netflixu, 'Stuart ne uspijeva spasiti svemir' i 'Predsjednik Curtis' na HBO Maxu te četvrta sezona 'Star Trek: Strange New Worlds' na SkyShowtimeu. Raspon ide od australske feminističke drame s početka 20. stoljeća do Charlesa Mansona, od američkog predsjednika koji ratuje s nadnaravnim svinjarijama do svemira. Drugim riječima, streaming servisi barem su bacili mrežu dovoljno široko.

'My Brilliant Career'

Ovo je nova, šestodijelna adaptacija slavnog romana australske spisateljice Miles Franklin iz 1901. godine, jer već ga je 1979. Gillian Armstrong pretvorila u film s Judy Davis i Samom Neillom. Nova Sybylla Melvyn je Philippa Northeast, a njezin je problem i dalje zapanjujuće suvremen: mlada žena želi pisati i živjeti po svome dok bi okolina najradije da prestane izmišljati gluposti i lijepo se uda.

Seriju je za televiziju razvila Liz Doran, a Sybyllinu borbu za kreativnu i životnu autonomiju preselila je u življi, modernijim senzibilitetom prožet kostimirani svijet. Ima tu romantike, humora, društvenih očekivanja, klasnih razlika, feminizma i neizbježnog pitanja može li žena dobiti i ljubav i vlastiti život bez uredno ispunjenog formulara za odricanje od sebe.

Sve je to sasvim simpatično, ali osobno, kad u opisu serije vidim riječi 'mlada buntovna junakinja u kostimiranoj drami traži sebe između ljubavi i emancipacije', ruka mi sama krene prema daljinskom. Žanr je posljednjih godina toliko temeljito obrađen da još samo čekam seriju o viktorijanskoj djevojci koja odbacuje steznik, pokreće obrt za izradu svijeća i otkriva svoju seksualnost dok u pozadini svira Florence + The Machine. 'My Brilliant Career' ipak ima literarni pedigre, šarm i dovoljno energije da posluži kao ugodna ljetna razonoda. U studenome bih pokraj nje vjerojatno prošla bez pozdrava. U kolovozu sam kao osoba i kao gledateljica kudikamo tolerantnija.

'Conversations with a Killer: The Charles Manson Tapes'

U ovom slučaju s tolerancijom ipak ide nešto teže. Trodijelni dokuserijal Joea Berlingera koristi se dosad rijetko dostupnim audiosnimkama Mansona i članova njegove 'obitelji', arhivskom građom, rekonstrukcijama i svjedočanstvima kako bi još jednom prošao kroz njegovu biografiju, sposobnost manipuliranja ranjivim mladim ljudima i stravične zločine iz 1969. godine.

Dokumentaristički gledano, riječ je o ozbiljno napravljenom poslu. Problem je širi. Netflix je dohvatio true crime kao zlatnu koku koju namjerava musti dok sirota životinja ne zatraži odvjetnika. Serijski ubojice, kultovi, nestanci, raskomadanja, obiteljski masakri – sve se uredno pakira u epizode, dodaje im se prijeteća glazba i sve se nudi kao poslastica za večernje opuštanje. Malo kokica, malo čipsa, nešto fino hrskavo poput kostiju žrtava i evo sadržaja za vikend.

Možda je već vrijeme da se ovdje prisjetimo stare medijske maksime Marshalla McLuhana da je medij poruka. Kad industrija serijski proizvodi stvarne ljudske tragedije u prepoznatljivom zabavnom formatu, sadržaj počinje govoriti nešto i mimo pojedinačnog slučaja. Netflix, dakako, nije jedini krivac. Publika očito traži još: Manson se i u Hrvatskoj drži vrlo visoko među najgledanijim Netflixovim sadržajima. Kapitalizam je mnogo toga, ali teško mu je zamjeriti da ne zna prepoznati potražnju. Meni je samo, nakon otprilike sedamnaestog psihopata, pun kufer.

'Stuart ne uspijeva spasiti svemir'

Neobičniji pokušaj recikliranja poznatog svemira stiže s HBO Maxa. 'Stuart ne uspijeva spasiti svemir' novi je izdanak 'Teorije velikog praska', iza kojeg stoje Chuck Lorre, Bill Prady i Zak Penn. U središtu je Stuart Bloom, vlasnik trgovine stripovima koji razbije uređaj što su ga izradili Sheldon i Leonard te izazove multiverzalni armagedon. U spašavanje stvarnosti kreće s Denise, Bertom i Barryjem Kripkeom, usput susrećući alternativne verzije poznatih likova.

Ideja je dovoljno blesava da povremeno bude vrlo zabavna, a serija svjesno napušta sigurnost klasičnog studijskog sitcoma i baca se u znanstvenofantastični cirkus alternativnih stvarnosti. Istodobno pokazuje koliko televizijska industrija teško pušta uspješne franšize da dostojanstveno umru. Negdje u Warnerovu podrumu vjerojatno već razvijaju prednastavak o mladosti majke Howarda Wolowitza. Ipak, Stuartova avantura ima dovoljno samoironije da zasad izbjegne status televizijskog nekrofilstva.

'Predsjednik Curtis'

Mnogo sam sklonija drugom HBO-ovu izdanku poznate serije – 'Predsjednik Curtis', koji su osmislili Dan Harmon i James Siciliano. Predsjednik Andre Curtis, kojemu Keith David daje jedan od onih glasova kojima bi se mogao čitati telefonski imenik i svejedno zvučati prijeteće, dobio je vlastitu seriju nakon godina povremenih obračuna s Rickom Sanchezom.

Rezultat je frenetična animirana političko-znanstvenofantastična satira u kojoj Curtis, njegov poluleprechaunski zaštitar O’Doyle i kiborška šefica kabineta Banks rješavaju izvanzemaljske, povijesne, obavještajne i ostale američke katastrofe. Vizualno ostaje u prepoznatljivo grubom, elastičnom svijetu 'Ricka i Mortyja', a humor se hrani apsurdom američke političke mitologije, paranojom državnog aparata, mačizmom, egom i golemim jazom između moći institucija i inteligencije ljudi koji upravljaju njima.

Meni je 'Predsjednik Curtis' odličan, no preporučiti ga svakome za izvrsnu ljetnu (ili bilo kakvu drugu) zabavu bilo bi već neodgovorno. Humor Harmona i društva funkcionira na vrlo specifičnoj frekvenciji – brz je, agresivan, vulgaran, konceptualan i povremeno namjerno iscrpljujući. Postoje vrlo inteligentni i duhoviti ljudi kojima 'Rick i Morty' izazivaju želju da bace televizor kroz prozor, a njima ni ova serija neće donijeti zadovoljstvo. Dakle, iako mi je izvrsna, kužim da je usmjerena na vrlo specifičnu nišu i da nije za svakoga, pa možda među takvima niste ni vi.

'Star Trek: Strange New Worlds'

Na vrhu ove skromne ljetne hrpice ipak ostaje četvrta sezona 'Star Trek: Strange New Worlds'. Serija o kapetanu Pikeu, Spocku, Number Oneu i posadi Enterprisea i dalje najbolje među novijim 'Trekovima' razumije krajnje revolucionarnu zamisao: 'Star Trek' može biti zabavan.

Četvrta sezona nastavlja epizodni pristup i još hrabrije mijenja žanrove – od dinosaura i ukletog svemirskog broda preko planeta užitaka do ratnog film noira, uz galaktičke političke napetosti koje sve čvršće povezuju pojedinačne pustolovine. Upravo ta spremnost na igru omogućila je 'Strange New Worldsima' da sačuvaju ono najbolje iz starog 'Treka' bez pretvaranja franšize u muzej.

Možda činjenica da su najbolji među novijim 'Star Trekovima' dijelom proizlazi iz konkurencije. 'Discovery' i 'Picard' ostavili su mi trajne posljedice na očima i mozgu koliko su bili naporni i užasni, a 'Starfleet Academy' zasad zaslužuje tek časnu ocjenu 'nije loše'. Pikeova posada pak ima toplinu, avanturistički duh i ono staro trekkijevsko uvjerenje da čovječanstvo možda ipak nije osuđeno zauvijek ostati gomila idiota koja se svađa oko svega.

Dakle, ako vam je dosta kupanja, roštilja, cvrčaka i ukućana, ponešto se ipak može pogledati. Samo nemojte očekivati prosvjetljenje s treperavog ekrana. Streamadžije su na godišnjem. A s obzirom na ponudu, čini se da su ključ ureda ostavili liku koji inače održava kotlovnicu.