Većina redovnih posjetitelja rock koncerata koje smo sreli sinoć na Šalati podijelili su s nama dojam da je ovogodišnja open air sezona u Hrvatskoj paklena u svakom mogućem smislu. Od zagrebačkih iznenađenja u vidu A Perfect Circlea, BEATa, Geordieja Greepa i bogatog INmusica, preko šibenskih ziherica Skunk Anansie i Thievery Corporation, do sve sile velikana u Puli predvođene Davidom Byrneom i Nickom Caveom, nagledali smo se i naslušali osebujnih autora i glazbenih titana, najčešće pritom svjedočeći paklu klimatskih promjena koji iz temelja mijenja glazbenu industriju.

Ipak, falilo nam je malo osvježenja u svakom mogućem smislu. Falilo je jedno veliko ime iz sadašnjeg vremena, koje pritom neće nešto uzvišeno smatrati o svijetu oko nas niti će nas pokušati povezati s duhovnim silama, već će dovući sve koji su ostali u Zagrebu, ali privući i dovoljno stranaca da nas na trenutak podsjeti na utopijsku iluziju kvalitetnog glazbenog turizma koju u glavnom gradu možemo doživjeti početkom kolovoza. A upravo za to jednostavnom, razornom i esencijalnom bombom od koncerta sinoć su se pobrinuli Amyl and the Sniffers.

Pouzdana koncertna atrakcija

Australska četvorka predvođena karizmatičnom Amy Taylor ove godine slavi desetu godinu strelovitog uspona u panteon zabavljača progresivnog rock svijeta. Svoju nezaustavljivu uzlaznu putanju ove su godine okrunili, ma što to danas predstavljalo, nominacijom za najbolju rock izvedbu na ovogodišnjem Grammyju, a nagradu im je ispred nosa oteo nešto popularniji Yungblud. Ipak, to im ni najmanje nije pomutilo reputaciju pouzdane koncertne atrakcije koja pub rock, garage rock i post punk utjecaje melje u zaraznu energetsku bombu.

Ako niste sinoć bili tamo, prilično je besmisleno to prepričavati, trebalo je to doživjeti. Od prve sekunde 'Control', pa do odjavne 'GFY', sat i petnaest minuta kasnije, Amyl and the Sniffers bez pauze između pjesama, tempom Ramonesa i radnom etikom teretane melju taj svoj naoko jednostavan, ali ne i banalan, prljav, ali na ukusan način pohabani punk rock.

Spolna ravnopravnost u praksi

Smješteni negdje između New Yorka sedamdesetih, preko britanskog pub rocka istog razdoblja, uz ukusne začine post punka i neizbježnog AC/DC-a, rock giganata rodne im domovine s kojima su nedavno bili na turneji, Amyl and the Sniffers dovoljno su autentični da ne moraju glumiti industrijsku rock biljku. Izostanak basista Gusa Romera ispostavit će se ne kao hendikep, već kao prednost, jer ga suvereno mijenja Lakota Vella, basistica melburnskih kolega Public Figures (inače, i svirački i fizički nevjerojatno slična Ana-Mariji Cupin iz Repetitora).

Tako bend koji i u tekstovima naglašeno zaziva žensku emancipaciju, a na ulazu na koncert i projekcijskom platnu ističe antidiskriminacijske poruke, u pravom smislu riječi utjelovljuje ideal spolne ravnopravnosti. Ipak, unatoč rutinerskom mljevenju bubnjara Brycea Wilsona i oplemenjujućim rifovima i solažama gitarista Declana Merthensa, s čupavom kosom i ogromnim Gibson Explorerom fizički najsličnijeg legendarnom Ritchieju Blackmoreu, a svirački Ronu Ashetonu iz The Stoogesa, pogledi su, kao i inače, najviše uprti u Amy Taylor.

Volim kontrolu

Ova 30-godišnjakinja koja je u karijeri prošla put od klošarenja u hipi komuni australskog Mullubimbyja, preko rada za crkavicu u dućanu plinskih boca do kampanje za Gucci i statusa ženskog glasa generacije, danas suvereno komandira velikim rock bendom kao da je oduvijek znala da će to raditi u životu. 'I like control, I'm in control', uspostavit će pravila već na početku, te do kraja koncerta udariti par bolnih verbalnih šamara muškom šovinizmu, američkom neofašizmu i diskriminaciji svake vrste. Štoviše, kad ugleda zastavu australskih predaka u prvom redu neće se libiti reći da je 'Australija oduvijek bila aboridžinska zemlja'.

Ekipica starijih tinejdžerica i mlađih studentica ispred nas, koje će se na smjene vraćati iz moshpita u prvom redu kako bi se makar na minutu rashladile lepezom, doslovno će joj jesti iz ruke i skupa s Amy odvrištati sve njezine stihove i aktivističke poruke. Klimaks će uslijediti na završnom bloku s 'Jerkin' i moćnom post punkerskom 'Some Mutts (Can't Be Muzzled)', a rollercoaster energije odvrtjet će se s 'Got You' i 'GFY' na bis sat i petnaest minuta dugog koncerta.

Ako vam se to čini kratko, sjetite se da ste za kartu dali 30 eura ili manje, a i to nam je – uz konačno malo povjetarca – nedostajalo na koncertima ovog ljeta. Pošteni, nimalo pozerski bend koji ne puca iznad mete koju si je postavio, ima ponešto za reći o svijetu oko sebe no bez potrebe za preodgojem ili popovanjem, a itekako zna i zabaviti te napuniti energetske ćelije barem do kraja ove paklene sezone. Pravo koncertno osvježenje, nema što.