Los Angeles 1981. Palme njišu grane, sunce sja ko tepsija, savršeno ulašteni lim dvosjednog Mercedesa presijava se pod njegovom blistavom svjetlošću dok automobil vijuga kroz obližnja brda, baš kao i automobil obitelji na početku filma 'Isijavanje' koji se mladi vozač Mercedsa upravo sprema pogledati u kinu. Raduje se filmu jer je već dugo opsjednut kultnom knjigom Stephena Kinga, ali njegov auto vijuga kroz sasvim drugačiji svijet nego onaj u kojem živi familija iz 'Shininga'. U njegovu je svijetu sve ulašteno i sjajno poput sunca nad njegovom glavom. Travnjaci oko kuća savršeno su manikirani i zaliveni iako se živi u suhoj Kaliforniji, bazeni su plavi, košuljice Ralph Laurenove i cipelice Guccijeve, dok su svi njegovi vršnjaci, stariji tinejdžeri - bogati, lijepi i u sedamnaestoj godini života već dovoljno blazirani da bi bez pol frke mogli zasjesti na čelo kakvog investicijskog fonda. Roditelji tih tinejdžera uglavnom su negdje drugdje i njihova se prisutnost najčešće očituje u kućama i automobilima koje su prepustili na korištenje svojem podmlatku, novca ima toliko da ga se doživljava kao kisik, a katastrofa koja se približava još nema ime. Ima, doduše, serijskog ubojicu.

Dobro došli u ‘Krhotine’, seriju nastalu prema romanu Breta Eastona Ellisa i razvijenu pod televizijskim patronatom Ryana Murphyja. Teško je zamisliti prikladniji kreativni brak. Ellis i Murphy dvojica su autora kojima se mnogošto može zamjeriti, ali među tim zamjerkama definitivno nisu neprimjetnost i samozatajnost. Murphy je tijekom karijere proizveo čitav dijapazon kvalitativnih vrhunaca i sunovrata - od briljantnih prvih sezona ‘Posea’, ‘Američke kriminalističke priče: Narod protiv O. J. Simpsona’ i legendarnog ‘Reži me’ do projekata zbog kojih čovjek ozbiljno razmotri mogućnost da televizor prijavi policiji. Između tih krajnosti smjestio je cijelo carstvo kiča, melodrame, horora, campa, seksualnosti, krvi, perika i ljudi koji u savršeno uređenim interijerima donose spektakularno loše životne odluke. Murphy je prije svega vrlo prepoznatljiv autor, a iznad svega je glasan.

Ellis je njegov književni rođak po ekscesu. Od ‘Manje od ništice’ i ‘Pravila privlačnosti’, preko ‘Američkog psiha’ do ‘Glamorame’, desetljećima secira isti društveni organizam – bogatu, lijepu, potrošačku Ameriku čija se unutrašnjost raspada čak i prije nego što se to počne pokazivati površinskim rascjepima i ranama. Njegovi likovi znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu, dok se nasilje u njihovim svjetovima doima kao logičan nastavak konzumerizma drugim sredstvima.

‘Krhotine’ su zato idealan spoj opsesija i stilova ovih dvaju autora.

Serija je u Hrvatskoj od 6. kolovoza dostupna na Disneyju+, a prva sezona ima devet epizoda. Mladog Breta glumi izvrsni Igby Rigney, tajanstvenog novog učenika Roberta Malloryja - Homer Gere (da, da, Richardov sinko), dok njihov privilegirani srednjoškolski planet nastanjuju Susan u izvedbi Kaije Gerber, Debbie, koju igra Hayes Warner i Thom utjelovljen u personi glumca Grahama Campbella. U odrasloj postavi pojavljuju se Evan Rachel Wood, Wes Bentley i Jordan Roth, a redateljsku stolicu dijele Murphy, Crystle Roberson Dorsey, Max Minghella i Michael Uppendahl. Ukratko, produkcija je dovoljno raskošna da se ni jedna dlaka na glavi kalifornijske zlatne mladeži ne mora suočiti s klasnom borbom.

Bret je sedamnaestogodišnjak, maturant elitne škole Buckley i budući pisac koji već radi na rukopisu iz kojeg će nastati ‘Manje od ništice’. Živi među djecom filmskih producenata, bogataša i kronično odsutnih roditelja, skriva svoju homoseksualnost i promatra vlastitu generaciju onom neobičnom mješavinom pripadanja i gađenja koja će poslije postati Ellisov književni zaštitni znak. A onda u školu stiže Robert Mallory – lijep, magnetičan, tajnovit i dovoljno sumnjiv da Bret prema njemu istodobno osjeti žudnju, fascinaciju, ljubomoru i paranoju. U isto vrijeme Los Angelesom kruži Trawler, serijski ubojica čije žrtve postaju mladi ljudi.

No iako se možda ovako, na prvi opis i pogled to ne čini tako, ‘Krhotine’ su mnogo zanimljivije od običnog trilera.

Ellis je roman oblikovao kao lažnu autobiografiju toliko uvjerljivo oslonjenu na stvarnu autobiografiju da granica između sjećanja i izmišljotine zadiru u domenu nepristojnog, čak bezobraznog. Bret doista jest Bret, Buckley je stvarna osoba, prijatelji, ulice, restorani, automobili, glazba, seksualno sazrijevanje i budući roman pripadaju njegovoj biografiji ili njezinoj prepoznatljivoj preradi. Trawler, međutim, pripada fikciji. Upravo zato u seriji iz nekog razloga bljesne kao najčišća istina. Jer serijski ubojica je zapravo čudovište koje je toj generaciji potrebno da bi ispričala što joj se zapravo dogodilo.

Ellisovi tinejdžeri odrastaju taman kad sazrijeva i Reaganova Amerika, u kulturi koja će bogatstvo uskoro prestati tretirati kao društvenu okolnost i početi ga predstavljati kao dokaz osobne vrijednosti. Njihov Los Angeles već je savršeno pripremljen za takav preobražaj. Odrasli su odsutni, institucije dekorativne, intimnost opasna, identitet roba u nastajanju. Američki društveni kritičar i povjesničar Christopher Lasch svojedobno je baš tim povodom pisao o kulturi narcizma koja proizvodi pojedinca opsjednutog vlastitom slikom, a duboko nesigurnog u postojanje stabilnog svijeta izvan sebe. Ellisovi klinci već žive u tom svijetu. Samo još nisu pročitali dijagnozu.

Trawler zato ubija tijela, ali ono što kruži oko njega mnogo je veće: slutnja da sigurnost njihove klase nikada nije značila stvarnu sigurnost. Novac ih može izolirati od posljedica, roditelja, javnog prijevoza i poneke neugodne emocije, ali ne može zaustaviti povijest. Jer povijest dolazi.

Dolaze Reagan, AIDS, eksplozija financijalizacije, yuppieji, kultura statusa i one ledene osamdesete iz kojih će nekoliko godina poslije izaći Patrick Bateman iz 'Američkog psiha', savršeno odjeven i potpuno prazan. Gledane iz te perspektive, ‘Krhotine’ djeluju gotovo kao njegova pretpovijest. Prije nego što Ellis stvori ubojicu koji možda jest, a možda i nije stvaran, stvara generaciju koja zamišlja ubojicu jer osjeća da je nešto već počelo proždirati njezin svijet. Zato posebno odzvanja rečenica kojom odrasli Bret opisuje događaje iz 1981. – neki su ih preživjeli, ali ‘nitko od nas nije ostao na životu’. To je ključ cijele priče. Smrt o kojoj Ellis govori šira je od smrti tijela. Umire jedna verzija mladosti, jedna mogućnost nevinosti, možda i sposobnost tih ljudi da razlikuju želju od potrošnje, bliskost od posjedovanja, osobu od površine. Trawler tada postaje groteskna fizička manifestacija procesa koji se već odvija svuda oko njih.

Murphy, naravno, sve to režira i producira bez ikakve želje za skromnošću (kao da ju je ikada imao). ‘Krhotine’ su sjajne, seksi, kičaste, morbidne i povremeno veličanstveno neukusne. Ellisov hladni nihilizam Murphy oblači u skupu odjeću, pušta mu Blondie i Ultravox i zalijeva ga krvlju. Rezultat povremeno prijeti pretjerivanjem, ali pretjerivanje je ovdje gotovo ideološki postupak. Ovo je svijet u kojem sve mora biti lijepo, veliko, skupo i uzbudljivo jer bi u tišini netko mogao primijetiti prazninu. I možda je baš zato serijski ubojica najmanje stravična stvar u ‘Krhotinama’.

On barem zna da ubija.