'Let's take a trip together. Put your phones away. Stay connected', riječi su kojima se Maynard James Keenan, po jednima neprikosnoveni muški rock vokal u posljednjih 30 godina, a po drugima jedna od najpretencioznijih figura rock glazbe u istom razdoblju, obratio oko četiri tisuće ljudi na prilično ofucanoj, ali ugodno rasprodanoj zagrebačkoj Šalati u utorak navečer. I to nakon što je spiker s razglasa dvaput prije početka nastupa već izdao isto upozorenje, koje će Maynard još jednom ponoviti na sredini koncerta, uz uporno i repetativno 'please, please'.

Maynardova mušičavost po pitanju fotografiranja i općenito prisutnosti na pozornici, zbog koje se nerijetko preodijeva u neprepoznatljive outfite i navlači perike, poznata je svima koji su ikad imali posla s njegovim bendovima: autoru ovih redaka su na koncertu Toola u Beču prije 25 godina, dakle u eri prije mobitela, na ulasku u dvoranu oduzeli fotoaparat, iako su u njemu mogli pronaći samo turističke vedute glavnog austrijskog grada.

No u današnje vrijeme, kad heroina mladih Phoebe Bridgers zapovijeda fanovima da uopće ne nose mobitele na koncert, ovo više nije atavizam, nego magični realizam. Prezasićene tehnologijom, ljude se – ako treba i oduzimanjem uređaja – pokušava na sat i pol resetirati na postavke doba u kojem su zbilja stajali ili sjedili, slušali, gledali i uživali u glazbi, doba koje mnogi među sinoć prisutnima na Šalati nikad nisu ni doživjeli. I upravo oni – pripadnici mlađe generacije – u našem su okruženju najglasnije žamorili kad god bi netko poskrivećki izvadio mobitel i prekršio Maynardova stroga pravila.

Buka s emocijama na pladnju

A što nas je to sinoć trebalo toliko hipnotizirati da odustanemo od hvatanja za džep? A Perfect Circle je bend koji sam Maynard opisuje kao 'desnu žensku hemisferu' u jednadžbi u kojoj je Tool 'muška lijeva'. Bend izrastao iz duge tradicije kalifornijske buke s emocijama na pladnju, od Faith No Morea preko Smashing Pumpkinsa do Deftonesa, koji su ga prošlogodišnjim remek-djelom 'Private Music' prepakirali u shoegaze za novu generaciju. Bend koji je prije tri desetljeća Maynard osnovao s Billyjem Howerdelom, tipom koji je u to vrijeme štimao gitare Trentu Reznoru, Billyju Corganu i Toolovom Adamu Jonesu, sve dok se nije uvalio Maynardu u hacijendu kao cimer i pustio mu svoje pjesme.

Njih dvojica, kontinuirano okružena vrhunskim suradnicima, uspjela su naći svjež pogled na melodičnu, mračnu i emotivnu nišu alternativnog rocka, dovoljno sofisticiranu da Maynardu ponudi predah od zakučastih prog labirinata Toola, ali i dovoljno intenzivnu da u najboljim trenucima uroni do mračnih dubina The Curea.

Galerija rock velikana

Šteta je jedino što su nam A Perfect Circle došli isuviše kasno da u potpunosti doživimo njihov potencijal supergrupe. Kroz ovaj bend su, naime, prodefilirale face poput Paz Lenchantin, ranije basistice benda Billyja Corgana po imenu Zwan, a kasnije Pixiesa, ili Tima Alexandera, bivšeg bubnjara Primusa.

Danas su pak tu Josh Freeze, najzahvalniji bubnjar Kalifornije koji je stažirao sa svima od Devo preko Nine Inch Nailsa do Foo Fightersa, Troy Van Leeuwen, multiinstrumentalist bez kojega bi Josh Homme bio čovjek bez desne ruke, te basist Matt McJunkins, tip koji je u svojstvu basista Eagles of Death Metal preživio teroristički napad u Parizu, ali i duhovne obnove s Jaredom Letom u njegovu užasu od benda Thirty Seconds to Mars.

Filing sjedećeg koncerta

Ova petorka nas u skromnih sat i pol – oduzmite od toga 10 minuta hydration breaka, oglašenog na projekcijskom platnu – tehnički i svirački perfektno, ali prilično samozadovoljno i ne odveć zainteresirano za doživljaj publike (osim spremanja mobitela u džep) vozi kroz materijal s četiri albuma benda. Setlista je na aktualnoj turneji hermetična, puno više orijentirana na sporije pjesme, uz poneku zalutalu obradu poput kontroverzne molske verzije Lennonove 'Imagine'.

Sve to uz šarolike i efektno montirane prizore na platnu stvara psihodeličan, ali istovremeno i blago zamoran dojam sjedećeg koncerta, u osobnim koncertnim uspomenama najusporediviji s nastupom Arctic Monkeysa na novosadskom Exitu 2009. godine, kad su otkrili stoner rock i propali u mulj Petrovaradinske tvrđave.

Svjesni da je najpotentniji materijal benda – albumi 'Mer de Noms' i 'Thirteenth Step' – objavljen prije više od 20 godina, hitoidnije numere, od 'Weak and Powerless' preko 'The Outsider' do baražne 'Judith', raspoređuju na kraju koncertnih 'četvrtina' kako bi održali dojam kontinuirane živosti.

Ipak, kao uvjerljivo najbolje izvedbe izdvajaju se nova pjesma 'Starless', Maynardova poslanica Trumpovoj Americi opsjednutoj onima koji je vode u propast, te posebno 'The Noose', razorna baladetina slične tematike, nakon koje ste još sigurniji da je lirski objekt koji je skončao s omčom u obliku oreola oko vrata upravo današnji američki vođa, a onaj koji mu je besprijekornom vokalnom izvedbom presudio upravo – Maynard.

Kamo su krenuli i mogu li se vratiti?

Rezimirajmo: da biste se u potpunosti ufurali u ono što su A Perfect Circle sinoć odsvirali, trebali ste učiniti malo veći napor od odlaganja mobitela. Teško je oteti se dojmu da su – za razliku od, recimo, Queens of the Stone Age na istom mjestu prošle godine – Maynard, Billy i ekipa rutinski odradili koncert koji se, osim u malim nijansama, ni po čemu nije razlikovao ni od jednog na ovoj turneji.

Nije pomogla ni samozadovoljna setlista ni prilično mlaka energija u većem dijelu nastupa, no na drugoj strani vage su uistinu besprijekorna izvedba i činjenica da Maynarda i njegove derivate u našim krajevima ipak gledamo jednom u najmanje 20 godina. Strahujemo da ćemo konačni odgovor na pitanje iz aktualnog singla 'Starless' – where am I going, how do I get back – morati barem još toliko čekati. Ako ga uopće dočekamo.