IZLOŽBA 100 X FRANCUSKA

Foto vijesti iz povijesti

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 04.03.2013 12:02
  • Objavljeno 04.03.2013 u 10:14
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Da se Francusku smatra domovinom fotografije, znano je odavna, ali nakon fotografske izložbe pomalo enigmatična naslova 100 x (puta) Francuska u zagrebačkoj Modernoj galeriji (u suradnji s Francuskim institutom) i podnaslova 'Od počela do naših dana' moglo bi se reći i da je riječ i o pradomaji

Jer posrijedi je stotinu uistinu kuriozitetnih svjetlopisa koji vremenski i tematski pokrivaju prvo onu povijest fotografsku, a onda i opću povijest. Tako autorica ovoga izbora Sophie Schmit svoj antologijski odabir iz najbogatijih svjetskih zbirki započinje i vjerojatno jednom od najčuvenijih fotografija na svijetu, a to je ona prva ikad snimljena. Autor je Nicéphore Niépce, 'svestrani izumitelj', koji je nakon sedmosatnog eksponiranja snimio 'Pogled' s prozora radne sobe.

Tehnika je heliografija ('sunčev zapis') na limenoj ploči premazanoj judejskim bitumenom. Ono što današnji gledatelj pak vidi doima se kao neka modernistička grafika, ali ipak je pred nama prafotografija, prava pravcata, nastala djelovanjem svjetla na prijamljivu podlogu, pa iako je za to trebala čak sedmosatna ekspozicija. Od tada nadalje, to jest sve bliže ovome dobu, ekspozicije se smanjuju do današnjih tisućinki, a ostala tehnička unapređenja umijeću i umjetnosti fotografa omogućuju sve brojnije prilike da bilježi svu prolaznost vremena i sve mijene čovjekova svijeta. Fotografija počinje na samo sebi svojstven, pouzdan način predočavati sve što postaje povijest od jučer, danas, sutra. Tako Alphonse Liébert (1827–1914) snima barikade ispred gradske vijećnice za vrijeme Pariške komune 1871. godine.

Sophie Schmit

Sophie Schmit

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Vidimo ponosne komunare kako upravo ulaze likom i djelom u povijest. U potpisu pod tu sliku na izložbi piše da nakon pruske opsade Pariza (1870) i bijega cara Napoleona III Komuna – narodni pokret pariških pobunjenika – preuzima kontrolu nad glavnim gradom. Od 18. ožujka do 28. svibnja 1871. godine pobunjenici, junaci dana, pobjedonosno se fotografiraju pred barikadama. Pred njima se nazire i sjenka fotografa Liéberta. Ali nakon ponovnog ustoličenja pravne vlade te se fotografije koriste kao optužujući dokazi o sudjelovanju revolucionara u pokretu. Po identifikaciji mnogi su osuđeni na smrt ili deportaciju. Eto, zahvaljujući upravo i tom i takvom komadićku svjetlošću zapisane svjetske povijesti možemo i danas razumjeti svu polivalentnost funkcija fotografije već u samim njenim počelima.

Snimljena u svrhu da se dokumentira herojski slavodobitan čin ista slika lako postane instrumentom krvničke represije vlasti. Možda se to tada još nije smatralo fotodokumentiranom reportažom, ali već je tada očito počela zloporaba toga opasna posla. Dakle, manipulacijama fotografijom, njenim iščašivanjem iz zbilje, uvelike se bavilo i nekad kao i sad. Samo što je danas sve to zahvaljujući, između ostaloga i foto shopu, mnogo lakše. Ali valja ovdje spomenuti i jednu od najvećih manipulacija fotografijom, i to na primjeru jedne od najdojmljivijih slika na ovoj izložbi, a riječ je, kako je potpisano, o slici atribuiranoj Eugèneu Disdériju koja prikazuje ubijene za vrijeme Krvavog tjedna, potkraj svibnja – početkom lipnja 1871. (?), tjedna koji okončava Komunu, kada je represija vlasti bila, malo je reći, strahovita jer je od 22. do 28. svibnja 1871. pobijeno nekoliko tisuća ljudi. Tijela su polagana u jeftine ljesove, a na prsima su im stavljani brojevi za identifikaciju.

A rečena manipulacija počinjena je nekoliko desetljeća kasnije, 1936. godine, kada se ta ista fotografija ponovo koristila, i to tijekom Španjolskog građanskog rata, kada je objavljena u Francuskoj pod naslovom 'Leševi španjolskih nacionalista koje su pogubili crveni za vrijeme građanskog rata (1936-1937)'. Na slici je u tijesno u dva reda poslagano po šest mrtvaca, a snimljena je s takvom tehničkom perfekcijom da se svakome od njih ponaosob vidi izraz lica, kao da je posrijedi grupni post mortem portret. Ta je fotografija često bila reproducirana u mnogim kako povijesnim tako i fotografskim knjigama, ali tek viđenjem na izložbi moguće je doživjeti svu njenu tešku, dokumentarno-ekspresionističku grozu. Inače, opći pogled na izložbu otkriva da fotografija od samih počela balansira između umjetnosti i znanosti, a i u prvome i drugome slučaju pojavljuje se počesto i kao pomoćna disciplina u razne svrhe.

Tako se, primjerice, već zarana razvija i forenzička fotografija kojom se služe razni organi istrage. Tehničkim unapređenjem tiskarstva fotografija je sve češća i sve istaknutija u novinama. Posebno je zanimljivo da je u predstavljenome izboru nemali broj fotografija upravo žurnalističkoga tipa te da su takve često i djela anonimaca. (To bi vjerojatno moglo razveseliti današnje istoimene svjetske aktiviste.) Primjerice Anonimac je i autor spektakularne fotografije 'Nesreća na kolodvoru Montparnasse', 22. listopada 1895, a u potpisu stoji da je vlak iz Granvillea (Normandija) vozio 50 kilometara na sat. Ne mogavši zakočiti probio je zid kolodvora i srušio se (iz visine visokoga prvog kata) na ulicu. Samo je jedna prodavačica novina poginula, i to od udarca kamena koji se odlomio od zgrade. Tako je nesretnica ušla u povijest svjetske fotografije, a sam autor nije.

Nesreća je dospjela na mnoge naslovne stranice, a budući da novine još nisu mogle reproducirati slike, tiskale su se 'grafike na temelju fotografija' reportera. Pisac ovih redaka sretni je posjednik, dakako, tiskarske reprodukcije te fotografije jer ju je kupio u nekom trgovačkom centru za male novce zajedno s još nekoliko podjednako svjetski poznatih fotografija u formatu razglednica. Kao izdavač je potpisan Top Art, Milano, a © zadržava Roger-Viollet. To se spominje tek toliko da se zna da je dotična fotografija ovdje objavljena samo u svrhu recenzije izložbe.

Osim rečenih anonimaca, fotografijom su se bavili i neki znani umjetnici. Zanimljivo je da se čuveni slikari poput Eugènea Delacroixa i Edgara Degasa služe fotografijom ponajviše da bi ustanovili 'priručnik ikonografijskih predložaka'. Pokušavajući uhvatiti napetost pokreta, bilježe kroničari fotografije, Edgar Degas ostavlja balerinu da pozira deset dugih minuta pod svjetlošću petrolejke. Ta će fotografija, navodno, nadahnuti umjetnika u mnogim kasnijim djelima.

Maurice Guibert (1856-1913) u nekom svom, kako će kasnije biti prepoznato, foto impresionizmu snima grofa Toulouse-Lautreca dok slika Le Moulin Rouge, Ples, 1890. Poznati slikar je čest gost kabarea, bordela i barova na Montmartreu, nerijetko u društvu fotografa Guiberta, a kako i slika svjedoči, po povratku u atelje umjetnik slika prizore iz Moulin Rougea, a rečeni fotograf njega. Ono što vidimo je umjetnost o umjetnosti i umjetniku.

Izložba do stote slike dopire izborom i slavnih i manje poznatih nam fotografa, ali uvijek poštujući kriterij visoke zanimljivosti sadržaja i fotografijske dokumentarno-umjetničke forme. U katalogu izložbe vrijedno je zapaziti, u predgovoru dr. Marije Tonković, da je od samih počela odraz slavne francuske fotografije u Hrvatskoj bio veoma brz i adekvatne kvalitete. Primjerice grof Juraj Drašković sa svojim fotografskim eksperimentima sasvim je vremenski blizak francuskim fotografijskim začinjavcima, a kasniji suvremenici kao, po mišljenju mnogih, najveći francuski fotograf Henri Cartier-Bresson i najveći hrvatski fotograf Tošo Dabac uvelike su sinkronizirani u kreacijama, čak počesto izlažu zajedno na izložbama svjetskoga ranga.

Bilo bi zanimljivo zbog svega toga, zar ne, da netko od znalaca razabere i priredi prvu hrvatsku stoticu fotografija od počela do naših dana. A bogatih dokumentacijskih izvora ima i u nas. Od počela pa do naših dana.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!