'Čekam vas da vam se naj***m majke majčine i oca očevog / Da vam sj***m i rod i porod.' 'Kunem vam se i Blaženom Djevicom Marijom / Neće proći / Neće proći / Ne prolazi.' 'Vaše će smrti / biti jedini / validni dokazi / da na ovom svijetu / pravde / ipak / ima / ali je čovjek / nažalost / mora uzeti u svoje ruke.' Poema Glorije Lujanović, upravo objavljena u izdanju OceanMora, provokativno ambivalentnog naslova 'Škola', višesmjerno je ubojita: prema vlastitom, duboko načetom izvorištu, prema onima kojima se obraća, ali i prema samom čitatelju koji se zavarava da mu pripada neutralna pozicija.

Svjedočeći o vršnjačkom nasilju, sustavnoj nepravdi i obrazovnom sustavu koji počiva na prešućivanju i discipliniranju žrtve, gradi potresno svjedočanstvo koje nadilazi osobnu bol i otvara prostor univerzalne metafore o slobodi, otporu i potrazi za smislom. Književnica i novinarka rođena 1993. godine u Novom Travniku (BiH), Lujanović se u kratkom vremenu profilirala kao jedno od najintrigantnijih imena mlađe književne scene. U Nakladi OceanMora 2023. godine objavila je poemu 'Otac', a iste je godine, u sunakladništvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Mostaru, kod istog nakladnika objavila knjigu 'Srce zemlje' (nagrada Fra Martin Nedić za najbolju knjigu na hrvatskom jeziku).

Danas živi i radi u Zagrebu te među ostalim već godinama piše zapažene i snažne tekstove za tportal. U povodu izlaska njezine nove knjige s njome smo popričali o tome kako je nastala 'Škola', o ranjivosti i snazi svjedočenja, o BiH i Hrvatskoj, o književnosti kao mjestu suočavanja i dijaloga, ali i o društvu u kojemu istina i pravda još uvijek traže svoje uporište.

U poemi 'Škola' uvodni dio nazivate 'Ustavom', kao da je riječ o temelju koji se mora položiti da bi se razumjelo sve ostalo. Što za vas znači taj 'ustav'? Je li on vaša osobna deklaracija preživljavanja, i dalje živi dokument koji vas vodi kroz život i pisanje?

Ne bih rekla da je riječ o osobnoj deklaraciji preživljavanja, ali bi mi zasigurno bilo lakše shvatiti što mi se tada događalo da sam u tim godinama mogla pročitati nešto slično. U knjizi on funkcionira kao manifest, kao svojevrsni moto: želim vjerovati da će nekoj djevojci ili mladiću biti lakše jer će shvatiti da nisu sami. Ja sam sa svojih dvanaest, trinaest godina mislila da se to događa samo meni i nikome drugome, jer su mi svi ostali izgledali bolji, hrabriji, spremniji oduprijeti se.

Epizoda s prvom menstruacijom, obilježena udarcem i majčinim 'Čestitam, postala si žena', prizor je u kojem se fizička bol nasilja i intimni prijelaz u žensko tijelo događaju istodobno. Koliko je ta koincidencija oblikovala vaš pogled na vlastitu ženstvenost i postala paradigma sustavnog zanemarivanja o kojem pišete?

Mogla bih reći da iz onoga što navodite proizlazi da žene uvijek dobivaju udarce – ovakve ili onakve – i da ih nerijetko upućuju same žene. No ne bih rekla da me to oblikovalo u smislu ženstvenosti. Ženstvenost, ili uopće sve što proizlazi iz tog pojma – 'žena' – u mom kraju i u generacijama žena moje obitelji uvijek je bila borba, neka suluda snaga. Nedavno sam, primjerice, čula da je moja pokojna baka sama izlijevala betonske elemente za kuću u kojoj nije provela ni dvadeset godina, da bi joj je u ratu srušili. Bio je to tada posve netipičan posao za tihu, pobožnu ženu. Ali život te natjera. Odrasla sam među takvima i vjerujem da upravo iz njihove snage crpim vlastitu, a onda je pokušavam prenijeti u književni tekst – koliko uspješno ili neuspješno, to neka drugi kažu.

U tekstu izražavate duboko razočaranje u Katoličku crkvu i kršćansku ideju opraštanja. S obzirom na to da je vaš zlostavljač postao svećenik koji vas ispovijeda, kako ste uspjeli redefinirati svoju duhovnost i moralne vrijednosti?

To me mučilo, i osobno i u samom procesu pisanja knjige. Mislim da taj slučaj sjajno demonstrira širinu i snagu onih 'čudnih puteva Gospodnjih' koji su nama često neshvatljivi. Pitala sam se kakve to ljude Bog poziva sebi, kakve ljude postavlja da vode Njegovo stado. Jer kad te On pozove u takvu službu, to je poziv na služenje, a ne na vladanje. Tako bi, uostalom, trebalo biti i u politici, koja bi trebala biti javna djelatnost za opće dobro. Dugo mi je trebalo da 'prelomim' i prihvatim da smo pred Njim svi isti, da ja nisam ništa bolja od tog svećenika i da na koncu nitko ne želi i ne bi trebao biti upamćen samo po jednoj stvari koju je učinio u životu, pogotovo ako je riječ o nečemu lošem. U konačnici, bio čovjek vjernik ili ne, ne bismo smjeli pamtiti ni vrednovati ljude isključivo po njihovim negativnim djelima. Bila je to za mene lekcija o opraštanju, ali i o drugoj šansi. Jer i ja pred mnogima tražim drugu šansu. Kao i vi.

Pišete da ste se u 'ovom gradu' borili 'protiv neprijateljskih granata kao beba', a kasnije 'u školi šutnjom'. Sada pak branite 'pravo pisca da piše' i 'pravo pisca da laže, obmanjuje, manipulira'. Kako je vaša borba evoluirala od fizičkog preživljavanja do borbe za narativnu slobodu?

Možda sam se ovom knjigom borila protiv provincijalnog duha, protiv zatvorenog i skučenog okruženja koje je često oblikovano neznanjem i nesvjesnošću o posljedicama. Ako je ta sloboda bila nešto što je trebalo osvojiti, možda sam je i doista osvojila. Intimno, htjela sam napisati knjigu koja će pokazati da žrtva ima pravo na bijes, osvetu, ogorčenje – sve ono što u građanskom životu ne smiješ, bilo zbog zakona, bilo zbog vlastitih moralnih i etičkih kodeksa, u književnosti možeš.

Na drugoj, meni važnijoj razini, željela sam demistificirati samu figuru 'žrtve'. Od osobe koja je prošla kroz nasilje obično se očekuju potištenost, tjeskoba i, prije svega, sram. To je zapravo nastavak zlostavljačkog refleksa. Stvaramo slike 'idealnih žrtava', a one su čiste konstrukcije. Kad je u BiH u prijenosu uživo na društvenim mrežama ubijena mlada žena, Nizama Hećimović, ljudi su komentirali njezin izgled – trepavice, usne, botoks – sugerirajući da je možda varala partnera koji ju je ubio. Kao da takav izgled sam po sebi objašnjava njegov bezumni čin. Time se nju i mrtvu vrijeđalo, a istodobno se tražilo opravdanje za nasilje. Možda to ne činimo uvijek iz puke zlobe, možda smo jednostavno nesposobni pojmiti takvo bezumlje.

Rođeni ste u Novom Travniku, studirali u Mostaru, a danas živite i radite u Zagrebu. Kako je to geografsko i kulturno iskustvo – prelazak iz Srednje Bosne u hrvatski i europski kontekst – oblikovalo vaš pogled na sebe i na svijet o kojem pišete?

I Mostar i Novi Travnik pripadaju, osim bosanskohercegovačkom, i hrvatskom i europskom kontekstu. BiH jest europska zemlja, premda nije članica Unije i teško da će to ikada postati. To pripadanje je specifično, u hrvatskoj medijskoj i političkoj javnosti često egzotično i neshvatljivo. Srednja Bosna moj je zavičaj u punom smislu riječi – duhovno, kulturološko i, prije svega, jezično ishodište. Novi Travnik je, poput Mostara i mnogih drugih gradova u BiH, na popisu 'podijeljenih gradova', ali zapravo su to istinski multietnički prostori, mjesta u kojima se svjetovi njihovih stanovnika dodiruju, isprepliću, često sudaraju i sukobljavaju. BiH je zemlja trajnog susreta s onim drugim, s onim koji nije 'tvoj'.

Da je uređenija, to bi bila njezina ogromna komparativna prednost. Sve je to oblikovalo moj pogled na sebe, na druge ljude i, u konačnici, na život. To bi moglo biti nešto slično onom temeljnom osjećaju za drugog, osjećaju za drugog čovjeka. Kad odrasteš među ljudima koji nisu pripadnici tvog naroda i vjere, moraš paziti što i kako govoriš da nekoga ne bi uvrijedio. I unatoč silnim negativnostima koje danas postoje u BiH, mislim da među običnim ljudima to načelo i dalje funkcionira. Baš je neki dan Stanko Sopta, general HVO-a, prekinuo svoj govor tijekom obilježavanja 30. obljetnice oslobođenja Jajca kad je počeo ezan. To me podsjetilo na mog djeda koji nikada nije htio raditi oko kuće na dan Ramazanskog bajrama – smatrao je da bi bukom uvrijedio susjede i time obezvrijedio njihov blagdan.

Kao novinarka pisali ste o neravnopravnosti Hrvata u BiH i političkoj majorizaciji, zbog čega ste bili izloženi kritikama i prijetnjama. Koliko vas je to iskustvo oblikovalo kao autoricu i je li na neki način povezano s vašom širim osjećajem za pravdu i otpor, koji se provlači i kroz vaše književno pisanje?

Iako nisam sklona tvrdnji da je književnost prostor otpora, ona to nerijetko postaje kada autor ima tu (ne)sreću da dolazi iz države koja je propala i prije nego što je do kraja stvorena. Baveći se tim kolektivnim iskustvima u poeziji, shvatiš da su ona i tvoja, da nisu izvan tebe ni tvog svijeta. To je bio dio mog života u kojem su me nosili zanos i vjera u pravdu, istinsko povjerenje da nas netko drugi može i želi čuti, da će čuti glas onih koji su ugnjetavani i obespravljeni.

'Srce zemlje' bavi se upravo jednim narodom kojeg ne samo da nije imao tko čuti, nego je, čak i kada ga je čuo, na te tragedije odmahnuo rukom. To je najveći poraz. Nisu to bile nepoznate činjenice, niti neistraženi podaci ili okolnosti – naprotiv, sve je bilo poznato – ali međunarodnoj je zajednici tada odgovaralo da ih jednostavno ne uzme u obzir. Naravno, nije posao književnosti da ispravlja povijesne nepravde, ali one se, htjeli mi to ili ne, u nju uvijek upisuju jer muče mnoge pisce.

Teme o kojima govorite – neravnopravnost, zločini, suočavanje s prošlošću – uvijek izazivaju žestoke reakcije. Zašto su upravo one toliko osjetljive? Što nam način na koji društvo i politika reagiraju govori o granicama slobode govora, kolektivnom pamćenju i potrebi za mitovima?

U BiH nije baš uvijek bilo tako. Neposredno nakon rata i potpisivanja Daytonskog sporazuma Hrvati su bili u puno boljoj političkoj poziciji. Tih se godina u javnosti pazilo na jezik, nastojao se poštovati tronacionalni paritet i govorilo se o obnovi, napretku, razvitku. O svim se žrtvama rata govorilo s poštovanjem i dostojanstvom. Iz današnje perspektive to izgleda gotovo kao 'zlatno doba'. Svako nasilje počinje jezikom, pa se tako i tamo u nekom trenutku krenulo s označavanjem čitavih naroda kao agresora, krvoloka i slično – i učinilo se da mnogi čak žale što je rat prestao.

Jer rat u BiH, zapravo, nije završen nego samo zaustavljen. Nakon toga nastavili smo ratovati za interpretaciju – za narativ o karakteru i uzrocima rata. U središtu svih problema nalazi se sam Dayton, koji je tri naroda smjestio u dva entiteta. Taj nesrazmjer danas je vidljiv u svemu, od politike do svakodnevnog života. Rezultat je da je BiH realno država podijeljena između Bošnjaka i Srba, a Hrvati ne samo da nestaju, nego su i politički i demografski gotovo potpuno marginalizirani. Dug je popis onih koji snose odgovornost za taj, gotovo epski, nestanak.

Ako se suočavanje s prošlošću u BiH doista pretvorilo u, kako ste jednom rekli, 'industriju fondova', dok stvarni dijalog izostaje – što onda preostaje društvu? Može li književnost, koja nije vezana birokratskim procedurama i etničkim matricama, postati vjerodostojniji prostor suočavanja ili je i ona u opasnosti da bude instrumentalizirana?

Ne samo da se pretvorilo, nego nikada drugačije nije ni bilo zamišljeno: sve je bilo orijentirano samo na Hrvate i Srbe, i to na način da stranci pomažu Bošnjacima da shvate što su im ovi drugi učinili. U ovih trideset godina nije bilo nikakvih panela, sesija ili radionica za obitelji hrvatskih žrtava rata, a o srpskim da i ne govorim. U Sarajevu su se godinama snimali filmovi ratne tematike u kojima su Srbi prikazivani isključivo kao zločinci, a Bošnjaci isključivo kao civili, kao da među njima u ratu nije bilo vojnika.

Teško da je takva kinematografija mogla pomoći jer je samo izazivala opravdan bijes kod 'onih drugih i trećih'. Ako vam je doista stalo da čujete drugog čovjeka, da uvažite njegovo pravo na tragediju i patnju – pa čak i onda kada je ta patnja uzrokovana 'vašima' – onda su nam pomogle knjige Almina Kaplana, Josipa Mlakića, Elvedina Nezirovića, Damira Ovčine, Darka Cvijetića. Ako netko i u tim djelima vidi ono što autorima sigurno nije bilo ni na kraj pameti, onda ili ne zna čitati ili je naprosto maliciozan.

U Hrvatskoj se pak sve češće susrećemo s potpunom ravnodušnošću prema BiH. Što nam taj površan interes govori o našem odnosu prema 'bliskom drugom', o onome što nam je najbliže, a istodobno najviše potisnuto?

Hrvatska ima obvezu brinuti se o Hrvatima u BiH, čak i kad to ne želi, jer je na to obvezuje vlastiti Ustav. Politička bi elita trebala jasno odlučiti: ili će se držati Ustava i nešto učiniti ili će ga promijeniti pa da se zna na čemu smo. Danas postoji bezbroj legitimnih načina da se zaustavi političko, ustavno i pravno nasilje nad Hrvatima u BiH, ali ono što nedostaje jest politička savjest. Ne smijemo zaboraviti da su Hrvati iz BiH, poput Blage Zadre, sudjelovali u obrani Hrvatske, i to ne samo na njezinu teritoriju. Ako netko 2025. godine nije svjestan da se Dalmacija nije branila s Mosora i Marjana, nego s Livanjskog i Kupreškog polja, onda ničega nije svjestan.

Nisam sigurna da bi Hrvatska danas slavila 30. obljetnicu Oluje da nije bilo HVO-a i Hrvata u BiH. Kasnih devedesetih Zagreb se pretvorio u središte moći koje je, umjesto da pomogne obespravljenima, često sudjelovalo u njihovoj marginalizaciji. Tek kasnije je uslijedila faza 'pranja savjesti' kroz financiranje škola, knjižnica, bolnica. Da sam cinična, rekla bih – dirljivo. Ali važnije je ono što se propušta raditi kroz diplomaciju, u Bruxellesu, Washingtonu, u NATO-u. Tijekom rata bili smo korisni i potrebni, a poslije smo postali poput propalog rođaka kojeg se skriva od pogleda javnosti.

To nije samo problem političkih elita, nego i šireg društvenog odnosa prema nama. Možemo li, uostalom, zamisliti hrvatsku književnost bez Jergovića? Pa ipak, od svih 'velikih' zagrebačkih lijevih kolumnista, pisaca, aktivista, ovih, onih, toliko, uvjetno rečeno, većih 'ljevičara' od njega, baš on prima poruku 'vrati se kući', uz upozorenje: 'naša država – naša pravila'. A ovo je i naša država. Bez obzira na svjetonazor i ideološke razlike. U Hrvatskoj, zanimljivo, i krajnja ljevica i krajnja desnica jednako udaraju po Hrvatima iz BiH, kao da zaboravljaju da je ovo nacionalna država svih Hrvata svijeta, ali i svih njezinih građana drugih nacionalnosti. Nismo mi nikakvi 'sekundarni' Hrvati koje tek treba integrirati. Mjesto rođenja u osobnoj iskaznici ne može nam oduzimati pravo na stav, kritiku, osjećaj prema ovoj državi.

U kontekstu nepoznavanja 'drugog', o kojem govorite, u vašem se pisanju često vraćaju motivi 'neznanja' i 'nekulture' koje prenosimo generacijski. Vidite li u toj tradiciji i neku vrstu autentične otpornosti ili znanja 'odozdo', koje nije akademsko, ali ima svoju vrijednost, ili je riječ o nasljeđu koje nas prije sputava nego osnažuje?

Sigurno da postoji to znanje koje ide 'odozdo' i koje ima svoju autentičnu, iskonsku vrijednost i svrhu. Ali kad govorim o motivima neznanja i nekulture, mislim prije svega na nedostatak svijesti da zaista ne znamo, da ne pomišljamo kako postoji nešto izvan nas samih i svijeta u kojem živimo. Sve novo i nepoznato što bi moglo doći, što bismo mogli dozvati, kao da 'udari' u nas poput vala u kamen i samo se odbije natrag. To je nešto što osjećam kao obilježje svog zavičaja – kao da bi svaka novost poremetila ravnotežu koje ionako nema.

Ako se neznanje prenosi generacijski, institucijama više ne vjerujemo, a 'istina' se seli na društvene mreže i u privatna svjedočanstva, kako uopće razlikovati emancipaciju od manipulacije? Može li uopće postojati zajednički prostor istine u tako fragmentiranom društvu?

Mislim da je danas veliko pitanje što uopće jest istina. Društvene mreže postale su giljotina suvremenog svijeta – ondje vas mogu 'likvidirati' u svega nekoliko komentara. Facebook, primjerice, djeluje poput virtualne kaznionice, digitalnog zatvora, u kojem svatko ima pravo nekog progoniti, isljeđivati, maltretirati, a ozbiljnih sankcija nema. Tamo je sasvim 'normalno' napisati da nekoga treba ubiti, a jedina posljedica može biti da vam ukinu profil. Mase se okupljaju, odobravaju nasilje, potiču da ide dalje. Od toga se treba znati obraniti, znati kamo pobjeći. U SAD-u smo vidjeli kako je to izišlo iz virtualnosti i završilo izgubljenim ljudskim životom, gubitkom koji se ničim ne može nadoknaditi.

Zato sumnjam u postojanje zajedničkih prostora istine; više vjerujem u mogućnost zajedničkih prostora dijaloga. No problem je u tome što smo jedni druge odavno prestali slušati. Svaka se grupa obraća samo svojoj publici, traži podršku kod 'svojih', a to nije dijalog, nego samo potvrđivanje vlastitih pozicija. U vojnoj terminologiji to bi bio rov. I hrvatsko je društvo danas rovovsko, i to je naša velika tragedija: nismo spremni na razumijevanje, kompromise i uvažavanje, nego na fatalizam i fanatizam. Ideološka zagriženost i ostrašćenost sužavaju prostor u svakom smislu i na kraju nas doista dovedu u rov iz kojeg se onda govori i ponaša isključivo u skladu s tim skučenim mjestom u kojem se nalaziš.

Jedan od najpotresnijih momenata u 'Školi' je susret s vlastitim porazima, ali i tvrdnja: 'Postojim samo ja... ja koja sam preživjela, ja koja sam pobijedila.' Je li pisanje za vas konačni čin oslobođenja ili borba traje i dalje, samo u drugim oblicima?

Svaki se dan boriš s nečim, pa i s time da održiš disciplinu u pisanju, čak i kada ti baš i ne ide od ruke. Pisanje za mene, nažalost, nije nikakvo oslobođenje, nema tu nikakve intimne katarze. Taj događaj iz mog života odavno je iza mene, a poslužio je tek kao poticaj da napišem knjigu koja tematizira vršnjačko nasilje. U širem smislu čovjek stalno mora bodriti samog sebe i ustrajavati u onome što mu je važno.

Na kraju djeci poručujete 'vrati mu / udari ga kamenom'. Mnogi bi to shvatili doslovno, drugi kao metaforu otpora. Što je za vas smisao te poruke?

Za mene je to ponajprije poziv na otpor, na hrabrost i na neodustajanje. Mnogi od nas koji su u školi doživjeli grozote možda ih ne bi prošli tako teško da smo imali hrabrosti suprotstaviti se. Jer kasnije se to prenosi na druge sfere života: postaneš netko tko ne zna reći 'ne', tko ne prepoznaje da ga drugi iskorištava, tko se stalno srami i ispričava što uopće postoji. Šteta je da nas nisu učili hrabrosti, nego neprestanom pokoravanju. U našim je krajevima to stoljećima bio recept da se sačuva glava na ramenima – mentalitetski, sociološki i kulturološki danak koji se morao platiti. Zato mislim da čovjek sam mora naučiti raskrstiti s tom tradicijom. Raduje me što vjerujem da djeca koja danas idu u osnovnu školu više nemaju takve pritiske.