Da je filmska godina 2025. ljudsko biće, bio bi to vaš stari prijatelj koji vas umoran od života gleda preko ruba čaše i govori: ‘Buraz, ajmo se prestat' zavaravat'.’ Ovo, naime, nije bila filmska godina eskapizma i velikih, čarobnih iluzija, lakih pobjeda i dirljivih hepienda, nego godina suočavanja – s poviješću koja se tvrdoglavo vraća, s kapitalizmom koji ne melje spektakularno, ali melje temeljito, i s društvima koja se vole praviti da su naučila lekcije, a zapravo stalno ponavljaju iste greške.

Najuzbudljiviji filmovi godine pritom su često bili tihi, spori, formalno nekonvencionalni i potpuno nezainteresirani za to da budu svima po mjeri. Spektakla je bilo, ali rijetko onog praznog – a kad bi se i pojavio, brzo bi ostao bez daha, poput maratonca koji je krivo procijenio vlastitu kondiciju. Umjesto bijega, film je 2025. nudio precizne autorske poglede, snažan i samouvjeren dokumentarizam te igrane filmove koji su bili politični bez urlanja, parola i debelog flomastera. Drugim riječima, kino (i drugi mediji na kojima smo gledali filmove) nam ove godine nije nudilo zaklon, nego ogledalo. I upravo zato bilo je zanimljivo. Evo deset najboljih filmova 2025. po našem izboru:

10. Wake Up Dead Man – A Knives Out Mystery (vidi osvrt)

(Rian Johnson)

Treći nastavak Johnsonove detektivske franšize potvrđuje da Benoit Blanc nije tek simpatična karikatura, nego jedan od rijetkih suvremenih filmskih detektiva s jasnim karakterom i stavom. ‘Wake Up Dead Man’ najmračniji je film u serijalu – manje karnevalski, više melankoličan – ali i dalje precizno konstruirana žanrovska slagalica u kojoj su svi sumnjivi, a istina neugodna. Johnson ponovno secira privilegije, licemjerje i moralnu trulež bogatih, ponekad mrvicu preočito, ali s dovoljno duha i narativne spretnosti da mu se to oprosti. Film pati od blage prenatrpanosti likovima i idejama, no završnica uredno povezuje konce. Pametan, zabavan i politički svjestan krimić koji možda nije revolucionaran, ali je i dalje bolji, pametniji i zabavniji od većine onoga što se danas nudi u mainstreamu.

9. Bugonia (vidi osvrt)

(Yorgos Lanthimos)

Yorgos Lanthimos oduvijek se bavi čudnovatim aspektima ljudskog stanja i postojanja, ali ne na prizemnoj razini 'people are strange' dosjetke, nego u onom sloju u kojem kroz taj weirdcore zapravo progovara o našim najdubljim previranjima, strahovima i nagonima, o našem privatnom i društvenom biću, o našoj ljudskosti, ali onoj koja se ne opisuje u udžbenicima anatomije ni humanističkim budnicama. ‘Bugonia’ je u tom smislu jedan od njegovih radikalnijih filmova jer zapravo priča priču o ljudima koji su o, tako ljudski čak i kad… hja, pa, ovaj… nisu ljudi. Yorgos nakon prethodno bespotrebno napornog 'Kind of Kindness' ovdje ponovno briljira, a Jesse Plemons još jednom potvrđuje da je – bez ikakvog pretjerivanja – bog glume: suptilan je, nenametljiv, a nevjerojatno uvjerljiv, sposoban dominirati kadrom bez ikakvog napora.

Film se kroz motiv invazije i infiltracije neljudi među ljude bavi kolektivnim strahovima, dehumanizacijom i gubitkom kontrole, uz prepoznatljivu lanthimosovsku nelagodu. Ipak, pri samom kraju film posrne u jedan pomalo debilan moment: prikaz Andromedanaca u njihovu svemirskom brodu izgleda kao da je David Cronenberg začeo hibridno dijete s Teletubbiesima. Srećom, Lanthimos se iskupljuje briljantnom završnom montažnom sekvencom uz pjesmu ‘Where Have All the Flowers Gone?’ u izvedbi Marlene Dietrich – istodobno prekrasnom i potresnom – koja cijeli film vraća na emocionalno i politički točno mjesto.

8. Priča o Siljanu (vidi osvrt)

(Tamara Kotevska)

‘Priča o Siljanu’ potresna je i prekrasna filmska basna koja spaja dokumentarnu svakodnevicu i narodnu legendu u snažnu priču o čovjeku, radu i kapitalizmu. U središtu filma je Nikola, makedonski poljoprivrednik čiji se život urušava pod pritiskom ekonomskih okolnosti, odlaska obitelji i nemogućnosti da od vlastitog rada preživi. Kad ostane sam na zemlji, susreće ranjenu bijelu rodu – a kroz taj odnos film se suptilno povezuje s legendom o Siljanu, mladiću koji se pretvara u tu pticu. Tamara Kotevska izbjegava pretjeranu sentimentalnost i prenapornu didaktiku, gradeći film kroz tišinu, rad, geste i pejzaž. Riječ je o filmu koji razumije bol migracije, usamljenosti i gubitka doma, ali i ljepotu upornog ostajanja.

7. Univerzalni jezik (vidi osvrt)

(‘Universal Language’, Matthew Rankin)

Matthew Rankin snima filmove koji kao da dolaze iz paralelnog svemira, a ‘Univerzalni jezik’ njegov je najnježniji i najrazigraniji rad dosad. Apsurdni humor, birokratski kaos i politička alegorija stapaju se u priču o identitetu, migracijama i (ne)mogućnosti komunikacije. Film je namjerno fragmentiran, deadpan i pomaknut, ali ispod te formalne ekscentričnosti krije se vrlo jasna humanistička nota. ‘Univerzalni jezik’ ne traži da ga svi razumiju – traži da mu se pristupi otvoreno. I upravo zato djeluje iskreno, toplo i iznenađujuće emotivno.

6. It Was Just an Accident

(Jafar Panahi)

Jafar Panahi i dalje snima filmove koji su tihi, ali politički izrazito glasni. ‘It Was Just an Accident’ iz banalnog događaja izvlači preciznu analizu odgovornosti, krivnje i sustava u kojem se ‘nesreće’ koriste kao izgovor. Panahi odbija bilo kakvu teatralnost i patetiku, gradi film promatrački, dopuštajući nelagodi da se polako uvlači pod kožu. Možda nema emocionalni udar njegovih ranijih radova, ali ima ono što je danas rijetko – dosljednost, jasnoću i moralnu hrabrost. O ovom izvrsnom filmu još ćemo sigurno opširnije pisati pa zasad samo toliko.

5. Snovi na tračnicama (vidi osvrt)

(‘Train Dreams’, Clint Bentley)

‘Train Dreams’ je spor, tih i meditativan film koji se nimalo ne ispričava zbog vlastitog ritma, nego uranja u njega i vodi vas za sobom. Adaptacija kratkog romana Denisa Johnsona pretvara se u melankoličan portret života obilježenog radom, gubitkom i prolaznošću. Film ne gradi klasičnu dramu, nego niz fragmenata koji zajedno tvore snažnu emocionalnu cjelinu. Vizualno iznimno sugestivan, s naglaskom na prirodu i fizički rad, ‘Train Dreams’ traži strpljenje, ali zauzvrat nudi rijetko viđenu dubinu i tišinu koja odzvanja.

4. Mirotvorac (vidi osvrt)

(Ivan Ramljak)

‘Mirotvorac’ Ivana Ramljaka jedan je od najvažnijih hrvatskih filmova godine i dokumentarac koji se gleda s knedlom u grlu. Film se bavi ubojstvom Josipa Reihl-Kira i sustavnim gušenjem njegovih mirovnih nastojanja početkom Domovinskog rata, secirajući atmosferu huškanja, straha i političkog oportunizma u kojoj je mir proglašen slabošću, a nasilje nužnošću. Ramljak koristi arhivske snimke, dokumente i svjedočenja bez ikakve patetike ili manipulacije emocijama. Zasluženo nagrađen Velikom Zlatnom arenom u Puli, ‘Mirotvorac’ ne ostaje zarobljen u prošlosti. Naprotiv – u kontekstu snažnog uzleta domaćeg dokumentarizma i aktualnog društvenog trenutka, film djeluje kao ozbiljno upozorenje da se ideje koje su jednom dovele do katastrofe vrlo lako mogu vratiti, samo pod drugim (iako ne tako različitim) parolama.

3. Fiume o morte (vidi osvrt)

(Igor Bezinović)

‘Fiume o morte’, uz ‘Mirotvorca’, najvažniji je hrvatski film godine i jasan dokaz da domaći dokumentarizam trenutačno puca od kreativne energije. Bezinovićev hibridni dokumentarno-igrani film bavi se razdobljem D’Annunzijeve vladavine u Rijeci, ali to čini kroz iznimno originalan postupak – rekonstrukcije u kojima sudjeluju sami građani grada, koji oživljavaju povijesne likove i prizore. Film precizno pokazuje kako se proizvode mitovi, kako se romantizira nasilje i kako se povijest pretvara u spektakl. Sa šest osvojenih Zlatnih arena u Puli, ‘Fiume o morte’ istodobno je kolektivno autorsko djelo, politički lucidna lekcija iz povijesti i upozorenje za sadašnjost u kojoj se opasne ideje ponovno nude kao zabavna atrakcija.

2. Sentimentalna vrijednost

(‘Sentimental Value’, Joachim Trier)

Joachim Trier još jednom, kao i u filmu 'Najgora osoba na svijetu' potvrđuje da je majstor suptilne emocionalne preciznosti. Film o obiteljskim odnosima, sjećanjima i naslijeđenim traumama gradi se kroz tišinu, poglede i sitne geste. Nostalgija ovdje nije utjeha, nego izvor boli. Bez velikih drama i lakih rješenja, ‘Sentimentalna vrijednost’ ostavlja snažan i dugotrajan emocionalni trag. I o ovom izvrsnom filmu još ćemo sigurno pisati pa zasad samo ovo i iskrena preporuka. Čim ga negdje spazite na programu – odmah obavezno pogledajte i nećete zažaliti.

1. Jedna bitka za drugom (vidi osvrt)

(‘One Battle After Another', Paul Thomas Anderson)

Film koji uspijeva spojiti intimno i političko bez pojednostavnjivanja. ‘Jedna bitka za drugom’ to čini s rijetkom jasnoćom i emocionalnom snagom. Anderson gradi film o unutarnjim i vanjskim sukobima, o dosljednosti i kompromisima, bez banalnosti i lažnih rješenja. Precizna režija, iznimne glumačke izvedbe i sigurna autorska ruka čine ga zasluženim vrhom filmske 2025.