Novi roman Saše Ilića, prijeteće višeznačnog naslova Rt, pomalo je kao kartografija povijesti naših prostora: razgranat, gust, višeglasan, pun podzemnih tokova ispunjenih zračnim koridorima između stvarnog i mitskog, osobnog i političkog, a opet, za razliku od same povijesti, toliko lucidan da iz te složenosti izvlači jasne uvide o ideologijama koje oblikuju naše živote. NIN-ovom nagradom ovjenčan pisac, cijenjeni intelektualac i kolumnist nekoliko regionalnih medija, Ilić pripada onoj liniji suvremene srpske angažirane proze koja književnost shvaća kao prostor borbe protiv nacionalističkih mitologija, političke instrumentalizacije povijesti i društvenog nasilja.

Njegovi romani funkcioniraju kao strukture s više paralelnih tokova – vremenskih, ideoloških, narativnih – spajajući dokumentarno s fantazmatskim, književnu formu s etičkom pozicijom. No, kod njega povijest nikad nije čista faktografija već ideološki poligon: literarna poetika Saše Ilića počiva na preispitivanju i prelamanju – psihičkih, simboličkih i društvenih slojeva.

Nakon nagrađenog romana Pas i kontrabas (2019.), nakladnička kuća V.B.Z. upravo je objavila Rt (2025.), ambiciozan roman o kontinuitetu nasilja i ideoloških matrica koje se – kroz tri kolovoška ljeta 1942., 1992. i 2022. – presijecaju nad planinom Rtanj. Umjesto klasične povijesne freske, Ilić nudi kritiku političkih i kulturnih mehanizama koji oblikuju Srbiju od Drugog svjetskog rata do danas: od fašističkih i paravojnih struktura, preko ratnih pljačkaških logika iz devedesetih, do današnje kleptokratske i ekološki destruktivne države.

U tom se okviru pojavljuje i Ivo Andrić – ne kao nacionalni mit, nego kao građanin rastrgan kompromisima – dok se ratna 1992. ispisuje kroz eksplicitno prizivanje zločina u Vukovaru i odgovornosti srpskih jedinica, čime roman na razini fikcije odbija sudjelovati u kulturnim revizionizmima. U suvremenosti Rt priziva stvarne sukobe aktivista s korporacijama poput Rio Tinto, istražujući kako se znanost potiskuje u korist mita, kako religija i paramitologija postaju instrument legitimiranja moći, te kako se politički modeli iz prošlosti neprestano regeneriraju. Ilić je nedavno svoj roman predstavio i u Zagrebu, a tom prilikom popričali smo o političkim, povijesnim i etičkim koordinatama Rta, matricama nasilja koje roman razlaže, povijesti i njezinim sjenama, te suvremenim ideološkim obrascima koji i dalje određuju Srbiju.

Vaš roman Rt bavi se borbom protiv sustava u zemlji u kojoj su pravosuđe i vlast izgubili legitimnost. U kontekstu kleptokracije koju opisujete, je li uopće moguće "pobijediti" sustav bez šire političke mobilizacije, ili su terenski otpori ipak najefikasnije sredstvo?

Logika borbe je takva da vam se u jednom trenutku čini da izlaza nema, u drugom već da je pobjeda tu. Kao da je u pitanju bitka na Sutjesci. Važno je odakle se promatra i tko vuče poteze: Koča ili Lüters. Režim u Beogradu već je dosta dugo reaktivan, iako koristi sve moguće resurse – prisluškuje, prati i hapsi na temelju optužnice urednika televizije Informer. Nelegitimni predsjednik upotrebljava zabranjeno zvučno oružje protiv građana, ispaljuje bojne otrove na demonstrante, njegovi policajci batinaju i sprovode studente u lancima. Pa ipak, nada postoji, a to je permanentni nenasilni otpor. To je jedini vid borbe na koji režim nema odgovor. Da bi takav otpor uspio probiti žičani obruč falange na vlasti nužna je mreža solidarnosti, koja je već stvorena. Ne samo u zemlji, već i šire, u regiji i Europi, posebno u Europskom parlamentu. Naravno, zahvaljujući studentima.

Centralna borba u romanu je otpor rudarskoj kompaniji Novi Rtanj, što se izravno nadovezuje na aktualne ekološke borbe u Srbiji. Vidite li u toj ekološkoj pobuni, koja je uspjela mobilizirati čak i dio glasača vladajuće stranke, stvarni zametak nove političke svijesti, ili barem početak preobrazbe građanske imaginacije u Srbiji?

Mislim da je politička i ekološka svijest pobunjenog društva već promijenjena. Naravno, ostaje onaj drugi dio, koji se nalazi pod propagandnim i financijskim utjecajem režima. Moj je roman nastajao između ekoloških demonstracija u ljeto 2022. i studentskog prosvjeda koji je počeo nakon pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu. Objavljen je mjesec dana prije velikog martovskog protesta u Beogradu, tako da se prirodno ulio u procese pobune, koji se najteže pokreće na književnoj sceni. Zapravo, književnost u Srbiji već je dugo zarobljena i funkcionira na rubovima društva. Tek u pobunjenom društvu moguća je cirkulacija ideja i novih književnih narativa, pa je u posljednjih godinu dana došlo do kulturne i socijalne fuzije koja bi mogla utjecati na širu promjenu svijesti. Bez tog izlaska iz zone komfora, sve bi ostalo u podrumima koji su radikali na vlasti namijenili kritičkim glasovima u Srbiji.

Pad novosadske nadstrešnice postao je simbol građanskog bijesa i neodgovornosti vlasti. Može li upravo ta nova, pobunjena generacija – rođena nakon devedesetih – otvoriti prostor za novu etiku i novu vrstu politike?

Ta je generacija već učinila nemoguće. Ako se prisjetimo kako je ovo društvo izgledalo prije samo godinu dana, shvatit ćemo da se dogodilo nešto značajno: nestao je strah. Plenumsko organiziranje na fakultetima suspendiralo je studentske parlamente preko kojih je SNS vršio kontrolu fakultetskog života. Isti se model potom proširio na zaposlene u osnovnim i srednjim školama te u institucijama kulture. Sada je na redu razvlašćivanje sindikalnih organizacija koje još od Miloševićevog vremena predstavljaju opresivni sistem kontrole radničkih prava. Tko to shvati, prije će se priključiti pokretu za oslobođenje od kriminalne hobotnice koja je izrasla iz militarističkog projekta devedesetih, prerastajući u kleptokratsku falangu s tapijom na državu i njene resurse, bakar, bor, litijum, vodu, zrak i, naravno, ljude. Sve je to na prodaju u Srbiji, eksploatacija je totalna. Bio je to ujedno i motiv za pisanje romana Rt.

Prosvjedi su se proširili i na dijasporu – više od pedeset gradova diljem svijeta. Koliko je to izraz globalizirane solidarnosti, a koliko osjećaj nemoći da se išta promijeni "u zemlji samoj"?

Kada se pitamo o osjećajima onih koji se priključuju otporu, stvari ne možemo gledati crno-bijelo. Vjerojatno se radi o mješavini različitih impulsa. Probuđena solidarnost proističe iz svijesti nemoćnog pojedinca koji je jednog jutra ustanovio da na drugom kraju grada postoji netko sličan njemu, pa u nekom drugom gradu još netko, i to je već stvorilo osjećaj da u svemu ovome nismo sami. Diktature inače operiraju s tim dubokim osjećajem samoće i otuđenosti, bilo da su ogoljene kao ova sada ili da se radi o visoko tehnološkim sistemima kontrole.

Režim ovdje predano radi na tom osjećaju ugroženosti nacije, globalne usamljenosti Srbije na svom "pravedničkom" putu, pri čemu je i svaki pojedinac u takvom društvu isto tako usamljen i napadnut. Međutim, jedan susret s nekim tko osjeća isto što i mi, pokreće nadu. Bez horizonta nade nemoguć je bilo kakav preokret, a do njega put je prilično dug, od usamljenog pojedinca do pobunjenog kolektiva. I o tome sam pokušao pisati u svom novom romanu, prateći linije nastanka otpora u različitim vremenima.

Kao pisac koji jugoslavensku prošlost promatra kao ideju slobode i epistemu širu od partikularnih nacionalnih identiteta, u Rt-u povezujete tri ratna ljeta – 1942., 1992., 2022. – te izravno tematizirate srpske ratne zločine u Vukovaru. Što je, po vama, minimalni društveni ritual ili reforma bez koje Srbija neće raskinuti s negacijom devedesetih? Postoji li institucija koja to danas uopće može iznijeti?

Mislim da danas u Srbiji ne postoji takva institucija. Bilo je neke nade početkom dvijetisućitih ali je to nestalo s ubojstvom premijera Zorana Đinđića. Mi danas živimo kraj tog projekta restauracije miloševićevskog poretka, koji je proizveo fuziju nacije, crkve, kriminala i zločina. Sigurno tu postoji još puno slojeva, ali time će se jednog dana baviti sociolozi i psihijatri. S druge strane stoji pobunjeno društvo koje nema svoje institucije. Ta nova država je na ulici; njezine su institucije dio slobodarskog imaginarija. Od svakoga pojedinačno ovisit će hoće li se u tom budućem poretku uspostaviti kritički odnos prema prošlosti ili će se nastaviti sa starim narativima, zasnovanim na osveti, resentimanu i negiranju svake istine o ratovima devedesetih. Ta se borba upravo vodi.

U vašem romanu Ivo Andrić više nije nacionalni svetac, nego figura u bijegu, "balast" otporu, ambasador koji izbjegava odgovornost. Zašto ste odlučili dekonstruirati Andrića i što njegovo raskrinkavanje kao mitske figure i dijela "srpskog panteona" govori o moralnom stanju i ulozi srpske intelektualne elite u suvremenosti? Gdje povlačite granicu između književne interpretacije i ikonoklazma radi provokacije?

Andrić je tijekom posljednjih trideset godina prošao kroz pravi književni i interpretativni inženjering. Nekada je slavljen kao ćuprija između različitih naroda i konfesija, ali ona je u ratu minirana i srušena. Onda je Andrić postao pontonski most koji podiže vojna inženjerija filologa. Tako je od Andrića napravljeno sve i svašta. Postao je nešto nalik na vojni poligon, pa tko ima veću oružanu moć, dozvoljeno mu je da raspolaže njegovom zaostavštinom.

Zato sam ga želio ponovo vratiti na početak, promatrati ga kao običnog građanina, čovjeka koji ima svoje duboke nemire, strahove iz zatvora, iz susreta s političkim zlom, čovjeka koji pravi kompromise da bi preživio, koji se neprestano žali na uvjete života po raznim državnim predstavništvima i diplomatskim salonima. Dakle, u Rtu su opisana tri dana građanina Andrića koji ima tek tri zbirke priča, okončanu diplomatsku karijeru i jednu započetu novelu o Jeleni, koju će dopisivati kasnije, tokom života. Zanimao me taj drugi Andrić, prije filološke beatifikacije, onaj koji nam danas može biti važan jer je pogled usmjerio ka Prirodi.

Jezik je u Rtu istodobno dokumentaran i poetski, a narativni glas djeluje kao svjedok i sudionik. Kako ste gradili tu pripovjedačku distancu kad tematizirate nasilje i zločin? Koje su vaše unutarnje kočnice protiv moralne didaktike u književnosti?

Jezik sam prilagodio poetskoj liniji prirode u romanu, kao što sam nastojao junake sagledati ne samo kao individue u složenoj socijalnoj mreži, već i bića koja jednako ovise o elementima prirode, biljnom i životinjskom svijetu. U svemu tome, pratio sam logiku priče o eksploataciji i otporu. Tako sam neminovno došao i do ratnih zločina, konkretno do Vukovara, čija traumatična prošlost nastavlja uznemiravati duhove do dana današnjeg. Zapravo, kako sam se spuštao kroz Vrijeme, tako sam otvarao i slojeve Zemlje: promatrao što je čovjek radio u tim periodima, kako je tekla eksploatacija ljudi i mineralnih resursa, što se dogodilo s onima koji su pružali otpor.

Vukovaru sam posvetio jedan značajan sloj, samom gradu i ljudima koji su tamo ubijeni ili nestali, koji do danas nisu pronađeni. Pratio sam i liniju jedne vukovarske obitelji čak do Australije, u rudarskom gradu Coober Pedyju, gdje se u generaciji Z uspostavlja novi savez. Taj susret ima povlašteno mjesto u romanu.

Radnja romana sugerira da su oni koji danas odlučuju o dobru i zlu u Srbiji, uključujući lokalne moćnike, zapravo ljudi koji su političku i materijalnu moć akumulirali devedesetih godina, te su sada eksponenti najviše politike koja dovodi strane kompanije. Kako je ta "predatorska zajednica" rekonfigurirala moć kroz tranziciju? Što je to što im omogućuje beskonačno trajanje na vlasti?

Kapital je ono što im omogućuje opstanak. Od onog koji su prigrabili devedesetih, do danas. Ko se nalazio na višim pozicijama u političkoj hijerarhiji mogao je sebi osigurati tu vrstu lagodne "transformacije" društvene imovine. Najbolje su prošli oni koji su radili u export-import firmama pod direktnom kontrolom Službe državne bezbednosti, kao što je bio Genex. Odatle su se regrutirali tajkuni poput Miroslava Miškovića i drugih. Oni i danas surfaju na najvišim valovima. Financirali su stranke na vlasti, kao i one koje su dolazile.

Vučić je napravio mali performans s hapšenjem Miškovića, ali je na kraju ispalo da mu država treba platiti odštetu. SNS je eksponent takvog kapitala, kao što je prethodno bio SPS. Potom su došle strane korporacije. Emirati. Tony Blair. Schröder. Trumpov zet. Rio Tinto. I tako unedogled. Sava centar – nekoć simbol Pokreta nesvrstanih – danas je vlasništvo Miškovićeva Delta holdinga, koji ga je kupio za 17 milijuna eura. Rekonstruirani Sava centar otvoren je organiziranjem Konferencije europskih nutricionista u studenome 2023. Mala ironična parabola o jedenju jugoslavenske prošlosti i formiranju novog biznis sveta na socijalističkim ruševinama.

Kad je riječ o fuziji političke moći, kapitala i kulturnih institucija, da se nadovežem na osobnu dimenziju tog procesa; svojevremeno ste tužili medije i akademike koji su vas napali povodom NIN-ovom nagradom ovjenčanog romana Pas i kontrabas, upozoravajući na akademsku korumpiranost i ideološku spregu s politikom. Kakvu cijenu plaća intelektualac u Srbiji, poput vas, koji zagovara antinacionalističke i humanističke vrijednosti u javnosti? Mogu li pravosudne pobjede trajno popraviti položaj kritičkog pisca?

Naravno da ne mogu. Učinio sam to zbog sebe i budućnosti, u kojoj će netko možda poželjeti zaviriti u sudske arhive i potražiti dokumente o kulturnoj i političkoj prošlosti ove zemlje. Inače bi sve to ostalo samo kao dio afere proizvedene u tabloidima. Ovako sam imao vremena razmisliti o svemu, istražiti i shvatiti kako se to dogodilo. Također, imao sam priliku susresti se s nekim od aktera iz medijskog i akademskog života koji su bili angažirani u toj kampanji. Bilo je interesantno vidjeti tu fuziju provladinih tabloida s doktorima književnosti i piscima zabrinutima za nacionalnu stvar.

Većina tih ljudi kasnije je nagrađena direktorskim pozicijama u institucijama kulture, ili barem članstvom u nekom upravnom odboru, kao što je to bio slučaj s RTS-om. Kasnije su mi se javljale neke kolegice i kolege koji su se našli na udaru iste mašinerije, tražeći savjet kako postupiti u takvoj situaciji. Jer ovdje vas više nitko ne brani, to možete jedino sami. Svojim pisanjem ili ako se osmjelite, onda i na sudu. A to je rizičan pothvat, jer nikada ne znate kako će se proces završiti, čak i ako je nepravda bila očita.

Kritizirate Vučićev kulturni model koji u središte stavlja daleku prošlost, dok je antifašizam u Srbiji ozloglašen. Kako "ideološka produkcija" kulture služi "stabilizaciji poretka i slike o prošlosti" i kakve posljedice takvo negiranje suvremenosti ima na razvoj suvremene srpske književnosti?

Mi već sada možemo govoriti o diktaturi, jer se ovaj režim više ne ustručava nad građanima primjenjivati golu represiju. U takvom okruženju nikome nije dobro, ponajmanje kulturi, a na koncu ni književnosti. Cenzura je u medijima odavno prisutna. Recimo, štrajk glađu Dijane Hrke, majke koja je izgubila sina pod nadstrešnicom u Novom Sadu, nije bio vijest na RTS-u, kao ni 110 tisuća ljudi na komemorativnom skupu u Novom Sadu povodom godišnjice pogibije 16 ljudi.

Vučićevi se mediji utrkuju u snižavanju brojki, uklanjanju sadržaja koji nešto kritički govore o njima. Čak cenzuriraju i djecu u dječjim emisijama ako, recimo, spomenu studente, ili to da u Zrenjaninu odavno već nema pitke vode. Ministarstvo kulture Srbije ključna je institucija u negiranju suvremene kulture. Zabranilo je otkup knjiga na latinici. Napravilo je crne liste izdavača, autorica i autora čije se knjige neće otkupljivati. Nema više javnih književnih programa; dozvoljene teme su Republika Srpska, Jasenovac i Kosovo.

Izdavači koji su 1. studenog bojkotirali Sajam knjiga novčano su kažnjeni. Provladini intelektualci raduju se slomu kulture i brisanju kritičkih glasova iz javne sfere. Na čelu upravnog odbora Narodnog pozorišta nalazi se ratni zločinac. U toku je ofenziva na preostale nezavisne medije. Nema ni književnih portala koji bi mogli objaviti relevantnu literaturu. Ukoliko bi ovaj režim opstao, suvremena književna scena u Srbiji morala bi se izmjestiti u inozemstvo, ponajprije u regiju, jer će ovdje postati nemoguće objavljivati. Dakle, kultura samizdata kao u Sovjetskom Savezu sedamdesetih ili kao što danas rade izdavači iz Bjelorusije – u izgnanstvu. Zato je kultura otpora važna.

Dakle: cenzura na RTS-u, kampanje protiv nezavisnih medija, gašenje kritičkih glasova – medijska slika Srbije danas podsjeća na sofisticiraniju verziju Miloševićevog vremena. Koje su ključne razlike između propagande 90-ih i današnje? Koje strategije koriste vlasti kako bi prikrile ekološke prosvjede ili nezavisnu književnost, ili "izbrisale" eko-prosvjede iz medijske vidljivosti?

Jedna od novina Vučićeva gušenja istine u javnosti je strategija copy-paste. Što to znači u praksi? Najprije je počelo s formiranjem vladinih nevladinih organizacija, koje su zamijenile civilni sektor u Srbiji tokom vladavine naprednjaka. Dakle, oni su stvorili sve što im treba i usmjerili novac ka svojim tobože nezavisnim organizacijama. To je dovelo do gubitka povjerenja u civilni sektor i enormnog izvlačenja novca iz budžeta, koji se pod vidom obrane ljudskih prava preusmjeravao u budžet SNS-a. Naravno, prvi copy-paste bila je medijska inauguracija "preobraženog" Vučića, kada je predstavljen kao novi Đinđić, što su prihvatili mnogi, ne samo u Srbiji već i u regiji, pod utjecajem EU. Onda se taj mehanizam prenio na sve sfere života.

Tijekom posljednje godine političkog života, Vučić je iskopirao sve elemente studentskog protesta: on ima "studente koji bi htjeli učiti", ima "šetače", dakako s Kosova; ima one koji štrajkaju glađu, želi dovesti privatne strane fakultete bez akreditacije kako bi uništio domaće visoko školstvo, radi na stvaranju para-države čiji je centar u kriminalnom šatorskom naselju koje građani zovu Ćacilendom. Ova manija kopiranja, koja je preobražena u medijsku strategiju, potiče zapravo iz djelovanja Srpske radikalne stranke devedesetih godina, koja je sudjelovala u formiranju praravojske za eliminaciju neprijatelja. Jedino na što Vučić nema odgovor je nenasilni otpor.

U Rtu opisujete kako znanstveni diskurs o planini Rtanj zamjenjuju mit, mistika i religija, a vjerske institucije postaju instrument legitimizacije moći. Govori li ta tranzicija od znanosti prema mitu i vjeri ponajviše o modelu vladavine u suvremenoj Srbiji?

Kad vas režim uvjeri da ste sami i proganjani, onda vam preko medija mora servirati neku zabavu kako bi pojačao vašu anksioznost. Spektakularizacija stvarnosti preko tabloidnih medija, u koji spada i RTS, predstavlja duboku močvaru u koju tone čitavo društvo. Bez znanja o tome što se zaista događa, uz hiljadu malih priča o ubojstvima, krađama, natprirodnim pojavama, čudesnim izlječenjima, teorijama zavjere.

Uz to ide i masovna proizvodnja televizijskih serija koje rekreiraju kriminalne priče, odsustvo odgovornosti, promovirajući neki nepostojeći bogati život onih koji su se uspjeli "snaći" u općoj propasti. Gdje ju tu mjesto za znanost ili suvremenu umjetnost i književnost? Pa to nam zaista ne treba, samo unosi nemir i kvari omladinu. Na kraju dobijete pune trgove studenata i gimnazijalaca koji su izglasali blokadu svojih škola. Na sreću, mladi nisu pratili Vučićeve službene medije, nego su bili na društvenim mrežama, preko kojih su se počele širiti slike otpora i poziva na solidarnost.

U romanu, ruske veze pojavljuju se kao gust znak; Carsko zvono lijeva se u Petrogradu, a dobrotvorka Svetlana podiže kredit u ruskoj banci. Što objašnjava trajnu popularnost Rusije u Srbiji danas, čega je ta politika "podržavanja Rusije po svaku cijenu" posljedica?

Voljeti Ruse u Srbiji je dio ideologije koju radikali njeguju od 19. stoljeća. Ta ideologija počiva na jednostavnoj dihotomiji: sve što dolazi iz Rusije je slatko, a sa Zapada – gorko. Pa čak i kad se trpi šteta zbog Rusije, kao ovih dana zbog američkih sankcija NIS-u, to je slatko i prihvaća se kao neko nebesko žrtvovanje. Rusija je ovdje ideologem, a ne geografski pojam ili politički entitet. Srpska pravoslavna crkva jedan je od najvažnijih generatora te ideologije, uz radikale i naprednjake. Ipak, radikali i naprednjaci voze njemačke audije i češke škode. Crkvenjaci najviše vole džipove.

Svi oni deponiraju novac u Švicarskoj i kupuju posjede u Italiji. Čak i u Hrvatskoj, ako su dio intelektualnog satelitskog krila SNS-a. Uistinu, današnji građani Srbije sa suvremenim Rusima imaju malo toga zajedničkog. U to se čovjek lako uvjeri na ulicama Beograda, koje su danas pune bogatih ruskih izbjeglica. Stvar je u tome da ta Rusija srpskih radikala i SPC-a zapravo ne postoji. Toga je svjestan i Putin dok sluša Vučića ili srpskog patrijarha Porfirija u Kremlju. On od dosade skrola vijesti na svom telefonu i vjerojatno se pita ima li kraja ovim davežima.

Nositeljice pokreta otpora u Rtu su, 1942. ilegalka Jelena i, 2022., ekološka aktivistica Majra. Zašto samo žene? Kakva je ženska politička imaginacija u Srbiji danas, je li jača i operativnija od muške?

Žene, studentice i aktivistkinje nositeljice su ovog pokreta za oslobođenje. One podnose najveće žrtve i uvijek su na isturenim mjestima, dok s druge strane državni represivni aparat u skladu s patrijarhalnim ustrojstvom SNS-a najveću odmazdu vrši upravo nad ženama. Dijana Hrka morala je po savjetu liječnika nakon 16 dana prekinuti štrajk, ali ne odustaje od svoja tri zahtjeva: procesuiranje odgovornih za pad nadstrešnice, oslobađanje studenata iz zatvora i raspisivanje izbora.

Vučić, s druge strane, iz Ćacilenda pušta glasne četničke i kvazirodoljubne pjesme, organizira igranje kola i ruga se majci u bolu za svojim sinom. Takve slike izazivaju jezu. Sociologinja i aktivistkinja Marija Vasić iz Novog Sada, koja je s grupom suradnika uhapšena sredinom ožujka, puštena je iz pritvora tek nedavno. Studentica Nikolina Sinđelić, koju je u garaži Vlade Republike Srbije tukao i pretio joj silovanjem predsjednikov lojalist – policajac Marko Kričak – doživljava strašnu odmazdu u javnosti.

Pregažene i pretučene studentice tokom mjeseci blokada izložene su poruzi režimskih medija, dok su svi nasilnici i izgrednici oslobođeni. Neke je osobno pomilovao nelegitimni predsjednik, nazvavši ih junacima. Upravo na tom mjestu nalazi se demarkacijska linija između dvaju svjetova: s jedne strane naprednjački junaci, batinaši koji bejzbol palicama lome vilicu studentici, dok se s druge nalaze junakinje našeg doba, čije aktivnosti otvaraju puteve ka slobodi. Pisao sam Rt misleći na njih, jer se i u prethodnim godinama, tokom ekoloških prosvjeda, ženska inicijativa i hrabrost pokazala kao ključna u organiziranju otpora.