Mogla bi pričati o ručkovima u Rimu na kojima je Dino De Laurentiis vizionarski predviđao budućnost video kazeta, ili opisivati siječanjsku noć u Moskvi 1978., kada je na minus 20 s legendarnom pjesnikinjom Bellom Ahmadulinom lomila ledene sige s prozora i stavljala ih u viski, dok je Vladimir Visocki uz gitaru pričao o apsurdima pariških izloga i moskovskih trpeza. Prisjetiti se kako joj je onomad u beogradskom kazališnom salonu Jean-Paul Sartre, očaran glumom njezina supruga Bekima Fehmiua, poslao čestitku ispisanu na poleđini jelovnika sa svečane večere.

S jedne strane Laurence Olivier i Vivien Leigh, koji iz lože Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu prate premijeru Braće Karamazovih, a s druge Miroslav Krleža, koji joj u polumraku scene šapuće kako bi teatar trebao imati dirigenta da ubrza glumce, da bi joj kasnije, prilikom njezina gostovanja u Zagrebu s predstavom Saloma / Maskerata 1963., poslao pedeset crvenih ruža.

Mogla bi pričati o večerama u Parizu, u tadašnjem "trbuhu grada" Les Hallesu, gdje su stolovi bili povezani nitima korijandera dok su puževi iskakali iz tanjura, ili opisivati trenutke s Danilom Kišom, koji je u njezinu domu uz gitaru pjevao ruske romanse, unoseći u beogradske sobe dah dalekih stepa. Opisivati svoj život uz čovjeka čija je "čast samuraja" bila jača od holivudskih ugovora i pred čijim se talentom klanjao i jedan John Huston, ili kako joj je, godinama kasnije, na telefon plakala Ava Gardner.

Ipak, kada sjedite s Brankom Petrić, sva aura svjetskog glamura i "veličine" kakva pripada tako proživljenom životu potpuno nestaje pred njezinom nevjerojatnom neposrednošću. U devedesetoj godini života, nakon karijere duge 70 godina, tijekom koje je dijelila scenu s najznačajnijim imenima jugoslavenskog i srpskog glumišta, danas, dok razgovaramo u Zagrebu nakon gostovanja JDP-ova Garderobijera u režiji Paola Magellija u kojem glumi uz Mikija Manojlovića i Voju Brajovića, Branka Petrić podsjeća da su sva ta imena – od Johna Waynea do Claudije Cardinale – tek kamenčići u mozaiku života koji je, kako kaže, usprkos svim "nenormalnim vremenima", uspjela proživjeti kao svoj.

U njezinu životu sažima se čitavo jedno stoljeće naših prostora: rođena u Novom Vinodolskom 1937. godine, djetinjstvo je provela između ratnog Sušaka i poslijeratne Bežanije, gledajući kako se obiteljske sudbine preko noći mijenjaju, kako se vile zamjenjuju kućama bez vode, a građanski život teškim poratnim preživljavanjem. Iz takvih okolnosti stigla je do beogradske Akademije, Jugoslovenskog dramskog pozorišta i karijere koja traje punih sedam desetljeća, obilježene nekim od najvažnijih uloga kazališta i filma u regiji.

Bila je Danica u predstavi Balkanski špijun, Gina u Putujućem pozorištu Šopalović, partnerica Bati Stojkoviću, Miri Stupici i Miši Janketiću, suradnica Dušana Kovačevića, Gorana Paskaljevića i Gordana Mihića. Brak s Bekimom Fehmiuom bio je pak stalna navigacija između beogradske revolucije 1968., kada je u devetom mjesecu trudnoće studentima čitala bitničku poeziju, i hladne mašinerije svjetskog glamura – živjela je uz Bekima u vrijeme kada su mu se otvarala vrata svjetske filmske scene, svjedočila raspadu zemlje u kojoj je izgradila karijeru, a istodobno ostala vjerna onome što je sama nazvala svojim sidrom – svijesti o tome odakle dolazi i tko su ljudi kojima pripada.

O svemu tome Branka Petrić piše u svojoj upravo objavljenoj autobiografiji Sidro i pesak, čiji naslov možda najbolje opisuje i njezin život: sidro su obitelj, Novi Vinodolski, uspomene i ljudi koji su ostali; pijesak su prolaznost, kazalište i vrijeme koje neumitno prolazi. No Branka Petrić i danas, u desetom desetljeću života, izlazi na pozornicu s istom ozbiljnošću s kojom je kao studentica prvi put stala pred publiku 1956. godine.

U razgovoru za tportal prisjetila se djetinjstva, Bekima, Jugoslavije, velikih umjetnika koje je upoznala, obiteljske povijesti koja se proteže od Zrinjevca do Brazila te razloga zbog kojih još uvijek vjeruje da su daske koje život znače i najbolji lijek protiv prolaznosti.

Vratili ste se u Zagreb s Garderobijerom, komadom koji Ronald Harwood definira kao odu teatru, ali i priču o ljudskoj prolaznosti. Koliko u liku Madge, nakon više od šest desetljeća na sceni, pronalazite odjeke vlastite borbe s kazališnim taštinama i onim što Paolo Magelli naziva "teatrom u životu"?

Na moju radost ponovno sam u Zagrebu, u gradu za koji me vežu mnoga velika i topla sjećanja, u gradu u kojem je začet Uliks dok je Bekim snimao Odiseja, u gradu u kojem sam i sama snimala, zajedno s velikanima hrvatskog glumišta Ivicom Vidovićem i Marijom Kohn, svoj jedini hrvatski film Kužiš, stari moj Vanče Kljakovića. "Sjeti se, vale, da si more", zapisala je davno moja prijateljica, velika hrvatska pjesnikinja Vesna Krmpotić, koja je isto tako bila vezana za Zagreb i čijih se stihova često sjetim. Nedostaje mi, a ja se sjećam.

Nadala sam se da ću u Zagreb doći još prošle godine s predstavom Otočka terca u režiji Ivana Alača i produkciji Centra za kulturu Novi Vinodolski, s kojom smo osvojili nekoliko nagrada i koju smo ostvarili zahvaljujući dobroj volji tamošnjeg gradonačelnika Tomislava Cvitkovića; da ću izaći pred zagrebačku publiku s izuzetnim kolegicama Oliverom Baljak, nacionalnom glumačkom prvakinjom HNK-a Zajc, i Anom Vilenicom. Ali eto, nije se dogodilo, najviše zbog mojeg udesa: dvaput sam slomila ruku, pa sam s pravom znala reći da mi je prošla godina u karijeri bila prijelomna.

Zato sam izašla na scenu ZKM-a, s velikanima glume Mikijem Manojlovićem i Vojom Brajovićem, kao i s mladim glumcima u predstavi. Veliko je zadovoljstvo bilo ponovno raditi s mojim dragim Magellijem, koji je 1980. u JDP-u režirao veliku predstavu Don Žuan se vraća iz rata Odona von Horvatha, u kojoj je nas šest glumica igralo 36 ženskih likova.

Moja Madge u Garderobijeru je inspicijentica, znači, komandant iza scene, iz pozadine, svjedok svega što ide uz kazalište više od 45 godina, pa i taštine, ali to je usput. Inspicijentica nosi ogromnu odgovornost, ona je vertikala koja često mora rješavati neriješeno. Zamišljam je kao osobu koja nema svoj stan, stalno je tu. Njezina glavna rečenica za mene, okosnica za lik, jest odgovor na pitanje glavnog glumca Sira, kojeg igra Miki Manojlović: "Da li si bila sretna?" Ona odgovara: "Ne, nisam bila sretna, ali vrijedilo je." Ja, Branka, koja sam na sceni duže nego Madge, mogu reći: "Ja sam bila i sretna, i vrijedilo je, i vrijedi.“

Djetinjstvo ste proveli između Sušaka i poslijeratne Bežanije, u okolnostima obilježenima siromaštvom, glađu i velikim promjenama. Što se iz takvog odrastanja nauči o ljudima i životu?

U vrijeme kad se to živjelo, nije bilo ni lako ni ugodno, ponekad je bilo užasno, ali životna iskušenja dana su ti kao ispit – kakvu ćeš ocjenu dobiti. Onda možeš barem svojoj djeci, kroz priču o tome, reći da je važno vjerovati kako će na kraju biti dobro, iako u tom trenutku izgleda nemoguće. Ali moraš raditi i neprestano učiti. Odmalena sam voljela maškare i prerušavanje, često sam nasmijavala razred, a nisam znala zašto se drugi smiju. Voljela sam recitirati. Išla sam na satove baleta. Sve je to bilo kao neki predosjećaj nečega, bez svijesti o tome što me čeka iza ugla.

Vaša klasa kod profesora Tomislava Tanhofera bila je jedna od najbrojnijih i najuspješnijih u povijesti Akademije. Kako je zapravo počeo vaš put prema glumi i kakvu je ulogu u njemu odigrala pjesma Dvi daske Mate Balote?

Za sve je kriv Sušak, Ulica Janka Polića Kamova, s pogledom na Kvarner. Pitala sam svog dragog kolegu Nenada Šegvića – koji je osnovao Međunarodni festival malih scena Rijeka, na kojem su svi voljeli biti gosti (Nenad je, na veliku žalost, preminuo u doba korone, a festival, na sreću, živi dalje zahvaljujući njegovoj supruzi i suradnicima, među njima i Editi Karađole) – pitala sam ga: "Kaži mi, Nenade, kako izgleda more?" A on je rekao: "Divno, Kvarner blista."

Tako sam i ja pamtila pogled na more iz Kamovljeve ulice, kupanje kod hotela Jadran i na Glavanovu, ili kod hotela Park, s metalnom mrežom u moru koja nas je štitila od morskih pasa… Kad je mlada glumica Marija Crnobori došla u riječko kazalište kao pojačanje i odmah osnovala dramsku sekciju u mojoj školi, rekla sam mami da želim ići. Ona je više voljela da idem na zbor, ali ja sam ipak otišla na dramsku. Marija mi je dala zadatak: da naučim pjesmu Dvi daske Mate Balote; sjećam se i da je govorila kako su sopele divan istarski instrument… Istra je za vrijeme rata bila mjesto kamo je moja majka odlazila kako bi nam donijela nešto hrane. Potom je Marija otišla u JDP, u daleki Beograd.

Kad sam maturirala u zemunskoj gimnaziji i pripremala se za prijemni na kazališnoj Akademiji, sjetila sam se svojih dviju dasaka, naučila još jednu recitaciju, umjesto monologa i tako prošla prijemni. Profesor mi je bio Tomislav Tanhofer. Za drugu recitaciju rekao je da je bila grozna, ali je Dvi daske pohvalio. Na neki način, te "dvi daske" bile su moj Andrićev znak pored puta, jer su nagovijestile život proveden na "daskama koje život znače".

Bili ste jedna od prvih "Bojanovih beba" u Ateljeu 212, no ipak ste se odlučili za Jugoslovensko dramsko pozorište. Koliko je ta odluka odredila vaš profesionalni i životni put?

Potpisala sam ugovor za Atelje 212 zajedno sa skupinom mladih glumaca koji će činiti budući stalni ansambl kazališta. U međuvremenu mi je angažman ponudilo i Jugoslovensko dramsko, što je tada za mene bilo nedostižan san, pa sam se odlučila za JDP jer je Stupičin projekt još bio daleko od realizacije. Trenutak kada sam Bojanu rekla da raskidam ugovor s Ateljeom bio je jedan od težih u mom životu. Ponekad sam jako žalila zbog te odluke. U Ateljeu su svi bili mladi i novi; Stupica je upravo to želio i u tome je uspio.

U JDP-u je, s druge strane, trebalo naučiti živjeti i preživjeti uz gomilu velikih zvijezda. Ružica Sokić više me nego jednom pitala kako sam uspjela opstati uz onoliko glumačkih monstruma. A, zanimljivo, ja ih nikada nisam tako doživljavala. Učila sam od njih dijeleći s njima pozornicu. U naš salon dolazili su najobrazovaniji ljudi toga vremena, koje smo mi pažljivo slušali – oni bi se, kada bi otišli u Atelje, morali prilagoditi, jer su ondje pred sobom imali skupinu talentiranih i iznimno duhovitih glumaca. To me naučilo strpljenju. U ansamblu su bili kolege iz svih krajeva Jugoslavije – bilo je raznih jezika, šala, viceva, priča…

Vaš brak s Bekimom Fehmiuom trajao je više od četiri desetljeća, a zajedno ste prolazili kroz razdoblja velike popularnosti, međunarodnih uspjeha i teških osobnih odluka. Kako danas gledate na ono što vas je sve te godine držalo zajedno?

O tome bih mogla napisati knjigu, a i on također. Ali za mene postoje samo dvije riječi koje će se uvijek pojavljivati, poslije svega, a to su: ljubav i razumijevanje. Obje su riječi toliko istinite i točne.

Kako ste doživjeli Bekimovu odluku da se povuče sa scene i više nikada ne glumi, dok ste vi nastavili igrati?

Svatko je poštovao i nikada nije utjecao na odluku onoga drugoga kada bi se našao u dvojbi. Bekim se povukao sa scene, u šutnju rječitiju od riječi. U našoj je kući sedam dana vladala tišina. Djeca su ulazila i tiho pitala kako je tata. Znala sam da je to zauvijek. Svoje predstave i obaveze nisam prekidala; ne jednom, rekao mi je koliko mu je važno da radim, da održavam obitelj i da ne dopustim da sve to utječe na djecu. I ne jednom sam se, izlazeći pred publiku, pitala što ja radim na sceni ako Bekim ne igra. Kada je otišao u šutnju, bio je u svojim najboljim glumačkim i životnim godinama.

Vas ste dvoje vrlo rano zakoračili u međunarodni filmski svijet. Što vam je omogućilo da se u tom okruženju osjećate ravnopravno i sigurno među ljudima koji su tada predstavljali sam vrh svjetske filmske industrije?

Naše obrazovanje, znanje jezika i osjećaj da pripadamo zajednici ne samo Europe nego i cijelog svijeta činili su da se osjećamo ravnopravno gdje god bismo se našli. A pogotovo Bekim, koji se u tom svijetu ponašao besprijekorno i držao do sebe. Nikada nije bio inferioran niti fasciniran onime što ga okružuje i što mu se nudi. Ali je zato učio, učio, učio. Sjećam se da je tijekom snimanja Odiseja na setu bio profesor antičke povijesti kao konzultant.

U jednom je trenutku spomenuo Etruščane, narod koji me oduvijek fascinirao svojom tragičnom sudbinom. Nije mogao vjerovati da nas dvoje možemo s njim razgovarati o toj temi, a posebno ga je impresionirao Bekim sa svojim tada već izvrsnim talijanskim. Doista smo bili spremni za Europu.

U Moskvi ste upoznali Bellu Ahmadulinu, a izbliza ste svjedočili i sudbinama umjetnika poput Sergeja Paradžanova i Dušana Makavejeva. Što su vam takvi susreti otkrili o odnosu umjetnosti i slobode?

Kada smo se upoznale u Moskvi, Bella Ahmadulina bila je kažnjena desetogodišnjom zabranom izlaska iz Sovjetskog Saveza jer je u Jugoslaviji ostala dulje nego što joj je bilo dopušteno. Dočekivali smo novu godinu kod nje, a ona je i dalje pisala pjesme. Naravno, njezina se sudbina razlikovala od sudbine velike pjesnikinje Marine Cvetajeve, koja je završila tragično. Veliki redatelj Sergej Paradžanov bio je osuđen na petnaest godina kućnog pritvora; za to vrijeme slikao je, pisao, družio se s prijateljima i živio svoje misli, ideje i stavove.

Bio je slobodan na svoj način, iako nije prelazio kućni prag. To me podsjeća na riječi redatelja Živojina Žike Pavlovića: "Nitko mi ne može oduzeti talent ni zabraniti da pišem." A onda se okolnosti promijene; sačuvao si sebe za neka bolja vremena. Film W.R. Misterije organizma Dušana Makavejeva odmah je bio zabranjen, ali je taj fascinantan film nastavio živjeti na Zapadu. Milena Dravić i cijela ekipa slavili su ga predstavljajući ga diljem svijeta. Da film nije odmah bio zabranjen, bi li Makavejev njime postigao toliku slavu? Taj se film i danas prikazuje u kinotekama širom svijeta. Čudne su to stvari. Sretna sam što sam u svojoj obitelji imala prave junake koji nisu saginjali glavu ni pred čim.

U kultnom filmu Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji jahali ste slonove po Zagrebu i jeli šlag iz torte u obliku Staljinove glave, da bi vas na kraju u Veneciji talijanski komunisti dočekali prijetnjama i stisnutim šakama. Kako danas gledate na tu vrstu umjetničke drskosti?

To je bilo vrijeme zanosa i vjere da svijet može biti bolje mjesto, vrijeme "djece cvijeća", kako se tada govorilo. Film je odmah bio zabranjen, pa je prikazan samo u Veneciji, u službenoj konkurenciji 1971. godine. Iz bunkera je izašao gotovo trideset godina poslije. Nedavno je ponovno prikazan u Kinoteci. Bio je ondje i Karpo Godina, direktor fotografije, koji je rekao da je film digitaliziran i da bi napokon mogao doživjeti svoju zasluženu premijeru.

To me jako razveselilo. Nažalost, nema više mojih najdražih kolega. Divno smo se zabavljali na snimanju, ni u jednom trenutku nismo razmišljali o posljedicama. Pjevali smo pjesmu Bate Kovača: "Gače patka, gače guska, ova zemlja bit će ruska, a ha, a ha", bez ikakve skrivene misli. Tek su se poslije počeli odgonetavati znakovi pored puta.

U kazališnoj verziji Balkanskog špijuna igrali ste Danicu uz Batu Stojkovića, a kasnije, kad je u filmskoj verziji tu ulogu preuzela Mira Banjac, Dušan Kovačević za vas je napisao potpuno novi lik. Što je njega činilo tako posebnim piscem za glumce?

Duško Kovačević odlično je poznavao kazalište. Atelje 212 bio mu je druga kuća, kao što mu je danas Zvezdara teatar. Bio je beskrajno duhovit. Mi glumci odmah prepoznamo pisca koji zna što je dobar dijalog i što je dobra glumačka rečenica. Duško je kroz svoja djela glumcima podario stotine sjajnih replika, koje su oni na najbolji način izgovarali i utkivali u svoje likove. Publika ih je prihvaćala kao dio tih likova i često ih prenosila u svakodnevni govor. Pritom se lako zaboravlja da je upravo Duško napisao te rečenice, da je on dao glumcima tu šansu, svoj talent, duhovitost i inteligenciju.

U predstavi Rođeni u YU progovorili ste vrlo osobno o zemlji u kojoj ste rođeni i živjeli veći dio života. Što za vas danas predstavlja Jugoslavija i što je, po vašem mišljenju, od njezina kulturnog prostora ostalo živo?

Rođena sam u Kraljevini Jugoslaviji, zatim sam živjela u socijalističkoj Jugoslaviji, a potom svjedočila njezinu raspadu. Kako je Bekim zapisao, taj je raspad počeo još 1989. godine. Naravno da je Jugoslavija za mene prošlost, kao što je prošlost i jučerašnji dan. Ali uz potpunu svijest o tome što je bila, gdje sam u svemu tome bila ja i svi meni najdraži, te koliko i danas stojimo na njezinim plećima, bez obzira što su ljudi, koji su na brzinu htjeli izbrisati sve što je bilo povezano s njom, počinili strašne i nepopravljive greške, pa mnogo puta rekli kako je sve moglo biti drukčije.

Ali ostali su umjetnici. Ostao je jezik, ostala su zajednička sjećanja. Mnoge ljubavi, prijateljstva i profesionalne veze odoljele su tom velikom i tragičnom cunamiju. "Za izgubljenim gradom se ne plače", slušala sam odmalena od svoje bake. A kultura, sport i glazba povezuju ljude i narode cijeloga svijeta.

Sterijinu nagradu za ulogu Gine u Putujućem pozorištu Šopalović dobili ste nakon što vam je Dejan Mijač rekao da ćete napraviti ulogu samo ako zaboravite tko ste bili do tada. Koliko puta glumica mora "ubiti sebe" kako bi nastali "veliki" likovi?

Glumac nikada ne ubija sebe, nego neke dijelove svoje osobnosti. Svoju sam Ginu zaista obožavala – na sreću, predstava je snimljena za televiziju – ali njezina je sudbina vezana uz korito i pranje rublja, a Dejan Mijač govorio je da moram zaboraviti spol, odnosno činjenicu da sam žena. Miša Janketić, koji je igrao mog muža, pitao je Dejana vode li njih dvoje još uvijek ljubav.

Dejan je odgovorio: "Možda bi mogli, ali ti si, Mišo, kao lik stalno pijan." A onda je Miša rekao: "Ali Gina pamti kakav sam sokol bio u mladosti." I svi smo prasnuli u smijeh. Ponekad "ubiješ" sebe potpuno i ostvariš mnogo, a ponekad upravo zato što ništa ne želiš mijenjati nastane nešto jednako veliko. Veliki Laurence Olivier jednom je rekao da je tek nakon pedesete godine počeo glumiti "iz sebe".

Prvu premijeru na sceni JDP-a imali ste još kao studentica, davne 1956. godine. Sedamdeset godina poslije i dalje igrate, stvarate i izlazite pred publiku. Što vas danas još uvijek pokreće?

U ovim godinama nema popravnog ispita. Što ću ja na sceni ako me ne prihvate kao ravnopravnu partnericu, a ne kao nekoga koga pozdravljaju samo zbog godina? Imam li i dalje tu moć, mogu li još uvijek osjetiti onu tišinu u publici koju izaziva glumac s istinskim osjećajem? To me pokreće, kao i svijest da je scena ljekovita. Na tim daskama ništa ne boli. Pa što će ti više?

Danas vaš sin Uliks i unuka Nika stvaraju u svijetu filma i kazališta, ali u okolnostima koje se bitno razlikuju od vremena u kojem ste vi gradili karijeru. Na čemu im zavidite, a na čemu im nimalo ne zavidite?

Nekako me zavist mimoišla. Ali ipak zavidim onome tko se u ovom trenutku kupa u moru, a ja ne. Ne bih voljela da moja djeca i unuci prožive stresove, boli i prevrate kakve je proživjela moja generacija. A opet, u svijetu se upravo sada vodi toliko ratova da mi se ponekad čini kako planetom vladaju proizvođači oružja. Sve me podsjeća na Titanik: glazba svira, a pola broda već je pod vodom.

Tehnologija je zastrašujuća, kao i otuđenost o kojoj svi govore, a ono što me najviše muči jest činjenica da svaka laž danas može postati moguća istina. Ali istodobno se radujem što ću postati prabaka, a Uliks je doživio nešto čemu bi se njegov otac Bekim beskrajno obradovao: igra u Medeji na Dubrovačkim ljetnim igrama, iznimnoj predstavi. Bekim je ondje prvi i posljednji put nastupio 1984. godine, u Koriolanu. Zato je Uliksova Medeja za mene predstavljala pravi događaj u 2025. godini.

U vašoj se obiteljskoj priči susreću Zagreb, Novi Vinodolski, Beograd, Brazil i gotovo cijelo jedno stoljeće povijesti. Kada danas pogledate taj dugi obiteljski put, što vas u njemu najviše dira i zadivljuje?

Još čuvam kovertu na kojoj piše: Fran Petrić, Zrinjevac 1, i broj telefona od samo četiri znamenke. Baš lijepa kuverta. Nisam stigla pitati oca o tome; bila sam u dobi kada me podrijetlo i genetika nisu zanimali. Očeva sestra i brat sa svojim su obiteljima već 1945. otišli na Zapad i više se nikada nisu vratili. Posljednje odredište bio im je São Paulo u Brazilu. Do današnjeg dana sjećanje na njih i njihovu ljubav prema nama, dok je otac bio u zatvoru, u meni izaziva tugu zbog svega što se dogodilo i zbog činjenice da ih više nikada nisam vidjela.

Ondje su dobili potomke, moje Petriće u São Paulu, s kojima sam tek nedavno obnovila kontakte. Riječ je o potomcima moje tete Marije, koja se udala za Vladimira Pexidr-Sriću, brata slikarice Zdenke Pexidr-Sriće i barunice Grete Turković, prve hrvatske dizajnerice i dizajnerice interijera. Kum na njihovu vjenčanju bio je Ivo Ribar, otac Jurice i Ive Lole Ribara, čija je majka Tonica bila sestrična moga oca.

Prije dvije godine dogodio se u Zagrebu povijesni susret, pun emocija i zagrljaja; došla je unuka očeve rođene sestre sa svojom obitelji. Došli su u zemlju svojega podrijetla, a zanimala ih je i kuća na adresi Zrinjevac 1. Paulu i mene tada je Google odveo do te adrese i prvi sam put vidjela tu veliku zgradu, koja se u tom času upravo obnavljala. Paula mi je rekla da je srednji kat bio namijenjen mom ocu, a cijeli gornji njezinoj baki Mariji.

Taj gotovo stoljetni obiteljski luk doista me zadivljuje, još od brata moje bake, Drage Smokvine, koji je završio bogoslovne studije u Innsbrucku; moja baka voljela se hvaliti da je njegov najbolji prijatelj sa studija poslije postao papa. Njemu je bilo ponuđeno mjesto beogradskog biskupa, ali je odabrao novljansku župu, pa sam se, zahvaljujući tome, i ja rodila u Novom Vinodolskom. Rastužuje me što na ovim prostorima ljudi neprestano odlaze i pakiraju kofere, ako ih uopće stignu spakirati.

Ali ono što je ostalo u sjećanju čini me sretnom. To doživljavam kao veliki dar sudbine – pa i to da danas mogu zagrliti svoje najdraže koji su stigli izdaleka.

Svoju ste biografiju naslovili Sidro i pijesak, a Bekim svoju Blistavo i strašno. Što vam danas govore ta dva naslova kada ih promatrate jedan pokraj drugoga?

Oba mi se naslova sviđaju. I nisu nastala odmah. Mnogi citiraju Bekimov naslov jer se u životima mnogih ljudi isprepliću blistavo i strašno. Sidro se lijepo uplelo u naš zajednički život. Ono nije dopustilo da nas bura odnese ili da se brod ošteti. Tu je i danas. A pijesak je za mene veza s djetinjstvom i prolaznošću. Pijesak na dnu mora, koji nalikuje saću kada na njega padne prva jutarnja svjetlost.