Prije par dana u Zagrebu gledali smo rock zvijezde aktualnog trenutka, Amyl and the Sniffers, i unatoč tome što je koncert bio više nego pristojan, i dalje nas je ostavio žednima aktualnih imena, vrhunskih koncertnih uvjeta i besprijekornog zvuka. Australski rokeri su tako ispali još jedna iznimka koja potvrđuje pravilo, a ono glasi da su Ljubljana i Slovenija, s obzirom na veličinu tržišta i intenzitet koncertne ponude, i dalje ispred Zagreba i Hrvatske kad je riječ o recepciji i razumijevanju glazbe.

Dokazao je to i sinoćnji nastup britanske šestorke Black Country, New Road u ljubljanskom Kinu Šiška, mjestu koje smo već više puta označili kao najbolji koncertni prostor u krugu od 500 km oko Zagreba.

Dvije inkarnacije

Šestorku iz Cambridgea smo prvi puta vidjeli još u fazi embrija, dok su se zvali Nervous Conditions, kao predgrupu bruklinskim Beach Fossils u Močvari davne 2017. Tada su nas prenerazili svojim mladalačkim eklekticizmom i podsjetili zašto je The Fall, nakon The Beatlesa, zapravo najvažniji britanski bend. Ipak, ova inkarnacija nije izdržala dugo – pjevač Connor Browne suočio se s optužbama za seksualno zlostavljanje, pokunjio se i pobjegao iz benda.

Ostatak benda, sastavljenog uglavnom od studenata glazbenih i umjetničkih akademija, presvukao se u prvu inkarnaciju Black Country, New Roada te doveo novog vokalnog solista i tekstopisca, Isaaca Wooda. S njim na čelu snimili su dva briljantna albuma – 'For the First Time' i 'Ants from Up There', a onda je uslijedio šok.

Četiri dana uoči izlaska drugog albuma, s već zakazanim i najavljenim koncertnim nastupima, Wood je objavio kako se povlači iz benda zbog problema s mentalnim zdravljem. Bend je, na opće iznenađenje, najavio da će nastaviti s radom te da pjevaču ostavljaju otvorena vrata ako se ikad poželi vratiti. Wood to nikad nije učinio, a prije par tjedana najavio je povratak na scenu s vlastitom glazbom i to – ni manje ni više – kao podrška Phoebe Bridgers na turneji na kojoj će oboje promovirati neke od najočekivanijih albuma godine.

Treća reinkarnacija

Black Country, New Road u međuvremenu su nastavili kao spolno ravnopravna šestorka, s vokalnim dužnostima podijeljenima između tri gracije – multiinstrumentalistice Tyler Hyde (kćer Karla Hydea iz legendarnih elektroničara Underworld), Georgijom Ellery (polovicom dvojca Jockstrap) i May Kershaw (nije u srodstvu s Nikom Kershawom, bilo bi previše). Uz njih bend čine i bubnjar Charlie Wayne (koji, kako smo sinoć vidjeli, sve više voli prčkati po bendžu), saksofonist i flautist Lewis Evans te gitarist Luke Mark, a sva trojica tu i tamo pomažu i s pratećim vokalima.

Kako bi povukli jasnu crtu između prve i sadašnje inkarnacije benda, BC,NR su odmah nakon 'Ants from Up There', objavili 'Live at Bush Hall', album novih pjesama snimljen potpuno uživo, a prošle godine i prvi studijski album ove postave, 'Forever Howlong'.

Ovu priču je neupućenima možda teško pratiti, ali je za razumijevanje sadašnjeg zvuka i etosa benda ključno razumjeti i njegovu kronologiju, jer su u međuvremenu, nakon manje od deset godina zajedničke svirke, izrasli u jedan od najomiljenijih eksperimentalnih rock bendova današnjice.

Vrisak Šiške

A razinom njihove popularnosti i sami smo ostali zaprepašteni tijekom sinoćnjeg nastupa u Šiški, koji je između pjesama bio popraćen razinom vriskova i podrške iz publike kakvu ne pamtimo da smo doživjeli u novije vrijeme.

Pogotovo za bend čiju glazbu nije nimalo lako uhvatiti: ukorijenjeni u folk i pop šezdesetih i sedamdesetih, debelo premazani utjecajima neoklasicizma, baroka i minimalizma, te glazirani najboljim ukrasima psihodelične rock tradicije, Black Country, New Road izbjegavaju jednostavne definicije, zvučeći istovremeno kao sve navedeno i kao ništa od navedenog.

Savršeno, možda i previše ufurano

Počinju malo geekovski, smušeno izlazeći na pozornicu i provjeravajući naštimanost instrumenata u pratnji ABBA-ine 'Gimme Gimme Gimme' s razglasa, koja će na kraju koncerta zatvoriti krug s 'Hung Up', Madonninim hitom koji koristi sempl iz spomenute pjesme Abbe.

Između ova dva disko bisera, ubačena kako bi nam pokazali da se i muzikolozi iz Cambridgea znaju zabavljati, Black Country, New Road u narednih sat i pol vremena odsvirat će praktički cijeli album 'Forever Howlong', svirački perfektno, emocionalno, brižno i predano, ali često i previše fokusirano, toliko uronjeno u glazbu da katkad ostavljaju dojam distanciranosti, a možda i blagog umora od tempa turneje.

Nijanse tog emocionalnog rollercoastera koji ljubljanska publika, pretežno sastavljena od pripadnika generacije Z doživljava takoreći kao da su pred njima Radiohead, uglavnom ovise o tome tko vokalno interpretira pjesme.

Ekspresivna May Kershaw u svojoj artističkoj ufuranosti najviše podsjeća na Joannu Newsom s klavijaturama i harmonikom umjesto harfe. Georgia Ellery rotacijama između akustične gitare i violine te snažnom kantautorskom crtom najviše baca na Karen Carpenter.

Najviše raznovrsnosti zapažamo kod Tyler Hyde, koja specifičnim, fluidnim vokalom i rutiniranošću na basu, klavijaturama i španjolskoj gitari nosi swag Stevie Nicks, kontinuirano se hladeći ventilatorom unatoč perfektnim klimatskim uvjetima u Šiški.

Ljubav prema Ljubljani

Hyde će najživlje i komunicirati s publikom: posred koncerta provjerit će jesu li svi u publici živi i zdravi, istaknuti kako je 'zdravlje puno važnije od ove šašave glazbe' te ih pohvaliti za – ističemo još jednom – nevjerojatnu recepciju. Black Country, New Road su, prisjetit će se bubnjar Charlie Wayne, jedan od prvih pravih međunarodnih nastupa imali upravo u Ljubljani na MENT festivalu 2020., koji mjesec uoči početka pandemije, pa ovdašnja publika nekako polaže prirodno pravo na fanatizam prema ovom bendu.

Ali barem da su samo Black Country, New Road u pitanju: ovog ljeta, recimo, u Šiški je zasvirala i novozelandska kantautorica Aldous Harding, a u kategoriji nešto većih imena kultni Kanađanin Mac deMarco i legendarni kalifornijski šampioni basa Primus. Svi su oni ovog ljeta odabrali Ljubljanu ispred Zagreba i svi su uredno napunili Šišku (u slučaju Primusa, Križanke), iako je ljeto i grad je poluprazan.

Ovo samo potkrepljuje tezu s početka teksta – unatoč solidnom trudu hrvatskih organizatora, koji su posljednjih godina probili neke dosad neotkrivene kanale bukiranja, Zagreb i dalje pretežno ostaje mjesto za ziheraške izvođače, a Ljubljana prostor gdje je rizik s manje do srednje poznatim imenima, nerijetko dovedenima javnim novcem, moguć i dugoročno isplativ, dijelom baš zato što privlači publiku iz susjednih zemalja.

A obzirom na civiliziran, točan početak i završetak koncerta, ostaje samo žaliti što je termin posljednjeg vlaka prema Zagrebu vraćen na 20.45 pa se ljubitelji dobre glazbe i pouzdanog javnog prijevoza opet moraju snalaziti za povratak. U Ljubljani, naime, koncerti počinju i završavaju u civilizirano doba.