Pitanje pamćenja i odgovornosti središnje je mjesto književnosti bosanskohercegovačkog književnika Darka Cvijetića. Njegove knjige nastaju iz potrebe da se zapiše ono što je godinama sustavno prešućivano: zločini, trauma, tišina koja se učvrstila kao društvena norma. Cvijetić ne piše iz povijesne distance, nego iz osobne i prostorne blizine: iz istog grada, iz iste zemlje, s istih koordinata na kojima su se zločini dogodili, i na kojima danas žive oni koji ih pamte, poriču ili pokušavaju zaboraviti.

Nakon Schindlerova lifta i Što na podu spavaš, romanom Previše mi to. Osam djevojčica (Buybook, 2024.) Cvijetić zaokružuje trilogiju posvećenu Prijedoru i njegovim mrtvima. U fokusu ovog posljednjeg romana nalazi se tragedija djevojčica stradalih u ratu, ali i šira priča o zajednici koja se nikada nije suočila sa svojom odgovornošću. Cvijetić ovu tragediju ispisuje u prepoznatljivom hibridnom stilu, spajajući poetske fragmente, dokumentarne elemente, narativne skice i tihe refleksije. Kroz izmjenu registara – lirskog, ispovjednog, gotovo izvještajnog – gradi tekst koji ne nastoji rekonstruirati, nego osjetiti i prenijeti ono što ostaje nakon tragedije: prazninu, šutnju i dug prema mrtvima.

S ovim je romanom Cvijetić ušao u finale tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman, a uoči svečanog proglašenja ovogodišnjeg laureata u petak 13. lipnja, u intervjuu za tportal govori o tome kako piše iz osjećaja dugovanja prema mrtvima, o književnosti kao obliku svjedočenja i otpora, o društvima koja ne žele pogledati vlastitu prošlost – i o tome zašto, unatoč svemu, i dalje vjeruje u moć riječi.

Vaš roman "Previše mi to, osam djevojčica" ušao je u finale tportalove nagrade za roman godine. Čestitamo! Koliko vam ovakva priznanja znače, kao nekome tko dolazi iz Bosne i Hercegovine i tko piše o traumama iz naše zajedničke prošlosti?

Prije svega, hvala vam, iznimno sam počašćen ulaskom u finale tportalove nagrade! O, svakako da ovakva priznanja znače, pogotovo s obzirom na osjetljivost teme kojom se gotovo opsesivno bavim već nekoliko desetljeća. Priznanja mi govore da još uvijek postoji senzum za krikove nedužnih i nevinih, onih koji se polako gube u izmaglici protoka vremena.

Prijedor, vaš rodni grad, mjesto je koje je postalo sinonim za stradanje, ali i za šutnju o tom stradanju. Kako se kao pisac i javni intelektualac nosite s tim kontekstom, i kako je to utjecalo na vašu potrebu da pišete o Prijedoru i njegovim sjenama? U društvu koje kolektivno gura pod tepih ono što vi kroz svoje romane nastojite osvijetliti, je li ovakvo javno svjedočenje – pa i kroz književnost – zapravo i politički čin otpora?

Čujte, svakako je na prvom mjestu moralni imperativ da se brani elementarna ljudskost, na koju se maske lijepe već prema političkim potrebama, i tako godinama. Prevrednovanje povijesti i njezin revizionizam na svakom koraku, izazivaju gnušanje i tugu zbog toga što ni nakon toliko vremena ne postoji mogućnost govora o žrtvama koje nisu "naše". Pokušaj da se zlo razumije uvijek udara u arendtovsku banalnost, i gledamo tzv. obične ljude koji čak nisu ni svjesni svoje uloge u svemu.

Svakako je umjetnost i politički čin, ali ona ima moć utjecati na "stvarnost" razobličujući nametnute iluzije o kolektivnom "ja". Duboko mi je najstrašnije kada, recimo, na nekoj Facebook grupi o prošlosti grada vidim fotografiju iz, recimo, ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, i na njoj desetke poznatih, nasmijanih ljudi na tribinama, odakle gledaju neku utakmicu FK Rudar, na primjer. Smiju se, veselo dobacuju jedni drugima, opušteni u nekom drugom dobu.

Ali onda bolje pogledaš – ovaj lijevo polomio je onoga dva reda iza njega; ovaj nasmijani u sredini bio je uniformirani bog rata u gradu; dva brata koja sjede pored njega i s njim jedu kokice ubijena su ispred ulaza u zgradu u kojoj su odrasli; posve lijevo je gradska kavanska legenda, koju je prebio onaj na sjedištu pri vrhu tribina... Bosna je puna tih sjenki. Nagomilana prošlost klizi iza jedva zatvorenih ormarskih vrata i gotovo nam svakodnevno ispada pred noge. Sjenke još čekaju milost govora o njima i sjećanje na njihovo postojanje, kao i na njihov nestanak u prasku nacionalističkog ludila.

Roman tematizira pogibiju osam djevojčica, tragediju koja je dugo bila prešućivana. Njihova se smrt događa gotovo usputno, bez dramatskog naglašavanja. U tekstu se osjećaju fragmentarnost i nedovršenost, gotovo kao da se jezik lomi pod težinom sjećanja. Je li to bio vaš način da književno oblikujete ono što se ne može izreći – i koliko je taj stil za vas bio emocionalno zahtjevan?

Izvrsno ste rekli – "jezik se lomi pod težinom sjećanja", pod imperativom govora o strašnom. Ovaj roman čini završni dio trilogije koju uz njega čine romani Schindlerov lift i Što na podu spavaš, i u neku je ruku nastavak analize zla promatranog iz različitih perspektiva. Patrimonijalno osiromašena zemlja plodno je tlo za klijanje svakovrsnog zla u svim njegovim varijacijama. U romanu Previše mi to. Osam djevojčica vidimo produženu ruku tog zla, onu koja seže u budućnost i izaziva novi krug pakla, čak i u generaciji koja nema izravnu vezu s počinjenim.

Ali ne može se nekažnjeno godinama sve gurati pod tepih. Ili će se tlo pod tepihom urušiti, ili ćete u sobi imati brdo užasa prekriveno tepihom... Stil i forma koje koristim za mene su emocionalno razorni. Kazališni projekti nastali prema romanima Schindlerov lift i Što na podu spavaš, u režiji nevjerojatnog Kokana Mladenovića, jasno su pokazali razmjere te razornosti. Publika od Zagreba do Temišvara i Novog Sada reagirala je snažno, dirnuto, često uplakana.

Budite sigurni da će takva biti i predstava prema romanu Previše mi to. Osam djevojčica, u režiji Kokana Mladenovića, koja se priprema u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli za narednu sezonu. Moja književnost doziva empatiju. Doziva je fragmentirano – kao da u tamnu sobu ulazite samo s ručnom baterijskom lampom: mali osvijetljeni prostori prizivaju imaginaciju, ne bi li se u svijesti naposljetku složila cijela slika te tame.

Bavite se nemogućnošću zaborava, ali i nemogućnošću govora – jer kako govoriti o strahoti koja je "previše", koja ne može biti pretočena u riječi, pa ni u književnost? U tekstu se osjećaju trenutci krajnje ranjivosti, ali i prkosne tišine. Kad tišina može – i može li uopće – biti istinitija od riječi?

Paul Celan je moj učitelj, onaj koji je sve znao o tišinama između riječi, koji je znao koliko krika nosi riječ optočena nekazicom. Zaborav implicira muk. Između krajnje ranjivosti i prkosne tišine ukazuje se užasnutost, uvučena u pukotine, opekotine u tekstu. Tako, i ako se ikada napokon raskostimo, riječi će ponovno (p)ostati meso.

U jednom ste davnom intervjuu izjavili da je "ravnodušnost većine ljudi na zlo ista – od pećine do Twinsa." Kako objašnjavate tu univerzalnu ravnodušnost prema zlu kroz povijest?

Upravo to i jest moja krucijalna opsesija – neprestano kruženje oko tog pitanja... Čini se da, unatoč svim povijesnim lekcijama, još uvijek nismo nadrasli svoju pećinsku, lovačku i ratničku narav. A tomu dodajmo i gotovo opću atrofiju empatije. Barut uzalud uči čahure tamjanu...

Kako ste vi osobno uspjeli pronaći osobni mir u kontekstu društva koje se ne uspijeva pomiriti s vlastitom prošlošću?

Nisam pronašao osobni mir, vjerojatno zato i pišem. Učinilo mi se da bi to mogao biti jedan od oblika umiranja u kojem se smrt najteže snalazi.U društvu koje se nikada nije pomirilo s onim što se dogodilo, Mrduša Donja neće nikada oprostiti Hamletu što je spomenuo ubojstvo vlastitog oca. Plašim se noći, jer sa snom dolazi sanjanje, koje će u mojem slučaju zauvijek ostati košmarna tmina. Ali još uvijek se držim, kao onaj koji bdi.

Vaš život i djela pokazuju da osobna transformacija i hrabrost nisu samo prazne riječi. Koliko je danas, gotovo tri desetljeća nakon rata, politički opasno otvoreno govoriti o etničkom nasilju i odgovornosti, osobito u malim sredinama poput Prijedora? Što je za vas osobno bio trenutak kada ste shvatili da istina, koliko god bolna bila, mora biti izrečena?

"Ilovačo, hej! Odzovi se!" Tako Prospero zove Kalibana u Shakespeareovoj Buri. Postoji odgovornost spram bazične ljudskosti, ako smo već tzv. misleća bića. Banalnost je uvezana s kukavičlukom. Ili jesi ili nisi; ne može se proći ovom dolinom fasciniran sobom. Glina smo, glina smo – to bismo sebi trebali mantrati svakoga jutra, uz molitvu. Nije li Marina Cvetajeva pjevala da biti suvremenik znači stvarati svoje vrijeme, a ne održavati ga?

Nevino stradali traže našu milost, kao što ćemo i mi, kad za to dođe vrijeme, tražiti oprost upravo od njih. Svatko je odgovoran za sav svijet. Zvuči frazeološki, zar ne? Ali sve je već kazano – prvi oblik slobode jest nazivanje stvari njihovim pravim imenom. Ta Konfucijeva misao za mene je aksiom. Držim da je to i definicija pjesništva. Opasniji je bijeg u šutnju koja ima zube. Dakako, nisam Bruno Schulz, ali Prijedor jest moj Drohobič, kroz koji (itekako je moguće) putuje moj metak.

Bosna i Hercegovina se već desetljećima nalazi u začaranom krugu etnonacionalizma, političkih blokada i ekonomske stagnacije. Kako izgleda svakodnevni život u takvoj državi – ima li uopće mjesta za građansku nadu i solidarnost?

Vrlo teško. Problem možda više čak i nije primarno u etnonacionalizmu, koji bi, s ozbiljnim ekonomskim oporavkom, vjerojatno skliznuo u treći plan. Ali elite koje je nacionalistički narativ stvorio uporno obnavljaju priče o etničkoj ugroženosti iza kojih se, u stvarnosti, krije bezočno bogaćenje manjine. Građani, prekriveni zastavama, više ni ne mogu (ili, točnije, ne žele) vidjeti tu obmanu. Dodajmo tome i klerikalizaciju koja se duboko institucionalizirala i svjetlo na kraju tunela neće se više ni nazirati. Ako to uopće i jest svjetlo, a ne brzi vlak koji dolazi u susret.

Mislite li da na prostorima bivše Jugoslavije – i to ne samo u Bosni, nego i u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori – postoji neka vrsta straha od pomirenja? Čega se to svi zajedno plašimo?

Strah od pomirenja svakako je utvaran. Jugoslavije nema, niti će je ikada više onakvom – ikakvom – biti. Pomirenje kod nas, u Bosni? Pa to je, recimo, ova slika. Nazovimo je ZIMNICE. Eso je u logoru premlaćivan svakodnevno. Nitko ne zna kako je preživio. Iz Amerike se vratio da umre u svom gradu. Ali moždani udar ga je deformirao. Sa ženom ujutro šeta, do tržnice i natrag. Polako. Drukčije i ne može. Vuče desnu nogu, a lice mu je iskrivljeno ulijevo. Djecu nemaju.

Pero je tukao Esu u logoru. Nitko ne zna koliko puta i čime sve ne. Iz zatvora se vratio da umre u svom gradu. Ali moždani ga je udar deformirao. Sa ženom ujutro šeta, do tržnice i natrag. Polako. Drukčije i ne može. Vuče lijevu nogu, a lice mu je iskrivljeno udesno. Djecu nemaju. Majda i Nataša oduvijek se znaju. Išle su zajedno u osnovnu školu "16. maj". Majda je Perina, a Nataša Esina žena. Na pijaci zastanu. Pričaju o zimnici, o kiselim krastavcima i paprikama, o pripremi voća za zimu. Njih dvojica ih čekaju. Čekaju i gledaju se.

Dok vaša domovina već desetljećima živi posljedice rata, svijet je u međuvremenu doživio nove sukobe – od Ukrajine do Bliskog istoka – a globalna politička klima postaje sve sličnija ranim devedesetima na našim prostorima. Kako gledate na taj globalni kontekst; hoće li se svijet, u kojem se oduvijek računalo na moć, ponovo vratiti logici "mi protiv njih"?

Prije petnaestak dana u Poljskoj je objavljena knjiga Što na podu spavaš, a godinu ranije i Schindlerov lift. Obje je prevela sjajna Dorota Mentzel Ćirlić, koja je već završila i prijevod romana Previše mi to. Osam djevojčica, i završnica trilogije bit će pred poljskim čitateljima u svibnju 2026. Zašto to pišem? Zato što je reakcija poljske čitateljska publike izvan svih očekivanja! Ali...

Moram dodati da su još 2020. i 2022. na poljski prevedene i dvije moje zbirke poezije, u prijevodima Milosza Waligórskog, no tada je poljska kritika, bez obzira na kvalitetu napisanog, govorila o "zasićenju ratnom literaturom s Balkana". Sada je reakcija potpuno drukčija. Naprosto, rat je danas ponovno tema. I to ne samo zemljopisno, nego i mentalno. Isti jezik, isti obrasci – samo se zastave mijenjaju, a bojni pokliči zamijenjeni su zujanjem dronova... Plašim se da bezratnu budućnost ne vidi ni umjetna inteligencija, a još manje prirodna neinteligencija.

Pitanje identiteta – etničkih, nacionalnih, vjerskih – i dalje dominira Bosnom i regijom, ali i svijetom, osobito uz povratak Donalda Trumpa na političku scenu. Vidite li u tom globalnom naglasku na identitetima dublju civilizacijsku krizu? Imamo li razloga za vjeru u zajedničku budućnost? Jeste li iole optimistični?

Ne, nisam optimističan. Njegovao sam optimizam i stoga vjerojatno i ostao ovdje zaglavljen. Bosna se već trideset godina ne miče s mjesta. Nove generacije baštine još konzervativnije ideje i zatvaraju se u mitološke kaveze. Spas još postoji samo u odlasku. Slovenija i Hrvatska odavde već djeluju poput nedohvatljivih društava. Šira slika pak upozorava na simptome općeg sloma: Svijet se ubrzava, zagrijava, vode ga ljudi sve siromašniji duhom i pameću – i pogled u budućnost doista jest frustrirajući.

Pišete li možda već nešto novo? Što je sljedeće s čime se hvata u koštac spisateljski nerv Darka Cvijetića?

Da, usprkos svemu, i dalje držim olovku. Pišem, naravno. Nedavno je u Novom Sadu realizirana kazališna predstava temeljena na mojim tekstovima, u produkciji nezavisnog Kulturnog centra Miloš Crnjanski (koji vodi pjesnik Nenad Šaponja) i Kulturne stanice Svilara. Redatelj Igor Pavlović stvorio je studiozan autorski projekt, oslonjen na materijale koji su ujedno i građa za roman na kojem već dulje radim.

Proces su iznijeli izvrsni glumci: fascinantna Sonja Damjanović, prvakinja Drame SNP-a Novi Sad; Zoltán Molnár, sjajni mađarski glumac; te dvije iznimne mlade glumice iz Ljubljane i Novog Sada – Diana Kolenc i Aleksandra Pavlović. Tema je, naravno, "cvijetićevska" – poratne traume kroz prizmu obitelji s autističnom djevojčicom...

Romanom Previše mi to gradite spomenik žrtvama – riječ je o etičkom činu sjećanja koji nosi i emocionalnu prezasićenost. Vjerujete li da će doći dan kada će istina o traumama rata biti izgovorena bez straha i, možda, postati temelj novog zajedništva?

Da, posve sigurno, taj dan će doći. Zasad istinu govore samo autistična djevojčica imenom Kiša i dijete ratnog silovanja imenom Radost. Ali mora doći dan u kojem će se prolomiti krik: Previše mi je to. Dosta je više, zauvijek!

U 18. godini dodjele nagrade roman@tportal, u kojoj je vrijednost nagrade zahvaljujući i izdavaču Hrvatskom Telekomu podignuta na 15.000 eura, potporu ovom važnom kulturnom projektu pruža i Hrvatska poštanska banka (HPB) kao partner.