Olja Knežević zna pisati o ženama koje se ne daju lako sažeti u rečenicu. A ni sama nije takva. Neprestano na putu – između Londona, New Yorka, Podgorice, Zagreba i književnih svjetova koji spajaju društvenu kroniku i intimu – ove godine crnogorska spisateljica sa zagrebačkom adresom ušla je u finale tportalove književne nagrade s djelom Strada fortunata (Hena com, 2024.), suvremenim romanom ceste koji donosi slojevitu i osobnu priču o ženi rastrganoj između nostalgije i radoznalosti, prošlosti i sadašnjosti, na cesti koja naizgled ne vodi nikuda, ali je ipak odvede do najvažnijeg mjesta na svijetu - nje same.

Nakon Milene & drugih društvenih reformi (2011.), Gospođe Black (2015.) i Katarine, Velike i Male, za koju je 2019. godine osvojila V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, Knežević se vraća s romanom koji je istovremeno njezin najzreliji, najosobniji i možda najnježniji do sada. 'Strada fortunata' ne nosi pobjedničko ime slučajno: ova 'sretna ulica' vodi kroz čitav niz fizičkih mjesta ravno u unutarnje rasjede, pitanja o identitetu, nostalgiji i slobodi, sve do finala naše prestižne književne nagrade.

U razgovoru s njom dotakli smo se tema o pisanju i prevođenju, Balkanu i Americi, godinama koje reže i godinama koje slušaju, ženskoj snazi, slabosti, i o tome zašto je književnost najljepša kad se piše iznutra – bez želje da se svidi, ali s nadom da će nekoga dotaknuti.

Ulazak u finale tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman bez sumnje je značajno priznanje. Kako ga doživljavate u kontekstu svog dosadašnjeg književnog puta te što vam znači za vaš rad i vašu vezu s hrvatskim čitateljima?

Ta me je vijest zaista obradovala – i odmah mi je kroz glavu prošla misao: dobro je kad se ide po redu. Po redu stvaranja, ne gašenja. Neka sve novo bude i bolje, jer 'Strada' je doista moj najzreliji roman dosad. Kad bih svoj književni put morala sažeti u kratki strip, sastojao bi se od kadrova žene koja po svijetu vuče svoj laptop, a iz raznih kreveta – u poluležećem položaju – viče kroz zatvorena vrata: 'Ne mogu sad, pišem!' Onda jednog dana to napisano šalje u svijet, pakira kofere i seli dalje.

To 'dalje' nije pažljivo isplanirana rezidencija za pisce, nije duhovni retreat, nego jednostavno – novi početak. Privlače me pitanja gubitka i ponovne izgradnje identiteta, i još me ne puštaju. U međuvremenu su se Zagreb i Hrvatska, uzemljeni i nenametljivi kakvi jesu, neprimjetno postavili kao moja glavna književna luka – barem zasad. Na tome sam zahvalna. Drago mi je što mogu napisati nešto posve osobno, izvan svake nacionalne književnosti, a da se to čita i preporučuje jednostavno zato što je – dobro.

Ovaj roman tematizira složeno unutarnje putovanje žene koja pokušava pronaći svoju autentičnost, balansirajući između vlastite potrebe za slobodom i ograničenja koja joj nameću tradicionalne uloge supruge i majke, i to u stvarnosti obilježenoj tranzicijskim lomovima. Koliko vam je bilo važno tematizirati ne samo osobnu, nego i kolektivnu žensku potrebu za bijegom od tradicionalnih okvira?

Pripadnica sam generacije žena koje potragu za suštinom, smislom i autentičnošću još uvijek definiraju kao bijeg od tradicije. Ako smo bile imalo slobodoumne, u našu je psihu tradicija bila upisana kao sinonim za gubitak slobode. Sloboda je, dakle, bila nešto u što se moralo bježati – a taj bijeg nosio je prizvuk nečega nemoralnog. Znale smo da ćemo time razočarati, možda i povrijediti ljude koji su nam bliski. Nismo, naime, bile odgajane da nas nije briga – naprotiv, učili su nas da brinemo za druge, da se razočaravati i povrjeđivati smije jedino sebe.

Pritom, moram reći, moji su roditelji kad sam im se rodila kao prvo dijete bili mladi i moderni ljudi. Nikad od mene nisu tražili da se povinujem pravilima. Ali ipak sam se – valjda zbog sklopa podneblja, karaktera, horoskopa – povinovala tadašnjem društvu. Suprotstaviti se značilo je odmetnuti se, a to bi odmetništvo onda trebalo biti dosljedno, trajno. Malo je žena to moglo izdržati, pa bi čitava operacija bijega često završila loše. Jer dokle god moramo bježati, taj nas bijeg iscrpljuje – a iznurenost nas lako vodi u ogorčenost.

Vjerujem da žene koje dolaze iza nas sve manje moraju bježati. Možda im se zato tradicija katkad može učiniti i privlačnom, smislenom. Emancipacija je klatno, ali smjer toga klatna je – naprijed. Stoga, da, bilo mi je važno pisati o bijegu od tradicije. Bilo mi je važno napisati ovu knjigu – premda dugo nisam znala zašto. U trenucima pandemije, potresa, ratova, znala sam se pitati: a što ja radim? Uranjam u sebe, razmišljam o krhkosti i snazi ženske autentičnosti.

Moja mudra prijateljica Hana Veček tada mi je rekla: 'Očito je to sada knjiga koju moraš napisati. Prestani razmišljati zašto.' Divna stvar, podrška. Ona daje osjećaj da, koliko god griješili i promašili, nećemo izgubiti svoje ljude. Da možemo nastaviti. Ići dublje. A kad je ono što smo započeli roman, onda znamo da će to trajati godinama, i da, jednom kad bude završen, mnogo toga više neće biti isto. Nisam znala zašto moram pisati ovu knjigu, nisam imala outline, niti bilo kakav plan, ali sam, pišući je, raščistila mnogo zraka oko sebe.

Kako danas gledate na koncept 'slobode'? Je li to za vas prvenstveno unutarnje stanje, društveno-politički prostor koji omogućuje pojedincu da bude slobodan, nešto treće...?

Sloboda je unutarnje stanje, ali ono na kojem se mora raditi, jer je neraskidivo povezano s autentičnošću. A autentičnost se lako guši: u normama, učenjima, vjerovanjima, čak i u onome što zovemo logikom – jer je i ona često naslijeđena, ukorijenjena u sustavima koji su odavno zastarjeli i utemeljeni na strahu. Strah, stalno zastrašivanje, temelj je vladajuće paradigme, i to je muški princip.

Dokle god svijet počiva na strahu, dokle god se moć održava prijetnjom i kontrolom, živimo u muškom svijetu, bez obzira na to koliko su se žene 'oslobodile'. U takvom svijetu, preplavljenom anksioznošću i skrivenim mehanizmima kontrole, teško je sačuvati autentičnost. Ne samo ženama, nego svima koji nemaju mjesto za stolom za kojim se kreiraju igre moći.

A ta moć, u svojoj suštini, jest lažna – to je moć Čarobnjaka iz Oza: zastrašujuća jer se temelji na iluziji, manipulaciji, zakulisnim agendama. I zato je suprotna svemu što sloboda i autentičnost jesu. Sloboda se stječe kroz spoznaju. Autentičnost zna da će između straha i ljubavi uvijek izabrati ljubav. To nije lako. Ali ljudi koji su se u tom smislu oslobodili naći će jedni druge. I jednom, možda, iz toga će izrasti neko bolje društvo.

Megi, Crnogorka, putuje Europom i promatra svijet iz pozicije žene koja se stalno suočava s osjećajem izmještenosti i traženja vlastitog mjesta. Jesu li to putovanje i njena perspektiva odraz vaših osobnih iskustava promatranja svijeta izvana, iz pozicije žene koja dolazi s Balkana?

Balkan ima snažno, mračno energetsko polje, prema kojemu treba zauzeti odmak. Osobito ako si žena i spisateljica. Ne treba mu se potpuno prepustiti, ali ga treba priznati, prihvatiti kao svoj teritorij. Dugo nisam znala da sam spisateljica, ali sam znala da svijet promatram iz barem dvije pozicije: pripadnosti i odmaka. U mom je slučaju taj odmak, zbog mog karaktera, često bio vezan uz humor ili barem težnju za radošću.

Poput djetinje težnje za radošću, koja, i kad je sve okolo mrkli mrak, pritajeno diše u tom mraku, želi kroz njega ugledati svjetlost. Djeca osjećaju, možda zato što se toga sjećaju, da se mrak i svjetlost tamo negdje spajaju, da su jedno. Drago mi je što taj osjećaj nisam izgubila. Kao što ni balkanske korijene nisam izgubila, niti sam ih ikada namjeravala izgubiti. Pisac mora znati odakle dolazi.

Zato možda Megi, moj lik, i izaziva nelagodu svojom kontradikcijom, patnjom za balkanskim zavičajem i žudnjom za radošću. Razumijem čitatelje koji kažu: 'Žene koje žive kao Megi ne bi smjele tako razmišljati' ili 'Protagonistice moraju biti odlučne, čvrste.' Ali Megi nije ni žrtva ni heroina. Kako se s njom povezati?

U balkanskoj književnosti žene često moraju proći kroz nekoliko krugova pakla da bi im se priznalo pravo na postojanje. Imala sam takve likove u svojim prijašnjim romanima. Ovaj put sam htjela drugačiju, podvojenu, ranjivu i pristojnu, razmaženu i snažnu, sebičnu i požrtvovanu. Jer ona nije samo izmještena Crnogorka. Ona je moderna žena koja je htjela više od života i ne želi se toga odreći. Samo što, eto, jedno vrijeme ne zna kako se toga ne odreći.

Koliko vam je, ne samo u 'Stradi fortunati', nego i u drugim djelima, bitna tema identiteta i pripadnosti, osobne i kolektivne povijesti? Kako iz današnje perspektive vidite pojam domovine? Je li domovina više pitanje geografije i jezika ili osjećaja, uspomena i identiteta koji se nose u sebi – i kako to iskustvo mijenja pripadanje u vremenima u kojima se granice sve češće brišu, ali podjele ostaju?

Premda me fasciniraju riječi kao što su egzil, prognanstvo, prognanica, a i pisala sam junakinje s takvom sudbinom, sama to nisam doživjela; nisam morala zauvijek otići iz svoje zemlje tako da joj se nikada neću moći vratiti. Prošla sam sve druge, manje dramatične, ali jednako izazovne faze odlaska, i mogu reći da je nostalgija ona koja najviše omamljuje. Nju sam doista ispisala. Ljudi to vole čitati, pa se lako može dogoditi da se zaglavi u toj nostalgiji.

Ona postane zona komfora, postane slatkoća sjećanja, radost zamišljenog povratka. Postane domovina. I to je u redu, neko vrijeme. I to nečemu posluži. No onda sam, u jednom trenu, ja sama sebi postala svoja kuća. Tome su prethodile, ali i pomogle, godine iskustva, izgubljenosti, davanja, sklanjanja sebe s mjesta prioriteta, godine predaje i učenja.

Svaka žena mora u jednom trenu napraviti odabir, što znači da će uvijek nešto morati žrtvovati. Dobro je zadržati radoznalost. Radoznalost ne mari za podjele, granice, ostavlja nam najbolje od svega proživljenog. Radoznalost može u drugom dijelu života biti temelj naše stvarne kuće.

Vaš prvi roman, 'Milena & druge društvene reforme', u kojemu prikazujete duboko ukorijenjen sustav moći, gdje se politika, kriminal i osobna sudbina neraskidivo isprepliću, bio je svojevrstan manifest osobne i društvene pobune. Kako gledate na današnje stanje u Crnoj Gori – je li se išta promijenilo ili su obrasci stari, a samo protagonisti novi? Što vas danas najviše brine kada mislite o budućnosti Crne Gore?

Brine me što je ta zemlja prelijepa, a ljudi u njoj predobri. I što će biti s tolikom ljepotom i dobrotom? Srce me zaboli kad pomislim na to. Mnogo je tamo trauma na kojima se nije radilo kako treba, nego samo kako ne treba. Traume su se liječile kriminalom, drogom. To je postao životni stil; omogućilo se jednom krugu ljudi da se enormno obogate, a mnogi za koje u kliki tih žalosno privilegiranih nije bilo mjesta svoje su utočište pronašli u crkvi. I onda – to je takav mentalitet, uvijek gravitira krajnostima – sada to ne može biti samo privatnost utočišta u crkvi, nego mora biti krajnje veličanje zastarjelih postulata Srpske pravoslavne crkve.

Crnogorsko društvo često se opisuje kao zajednica koja balansira između modernosti i tradicije, između Europe i Balkana. Osjećate li da u toj 'podvojenosti' postoji potencijal za dijalog ili je riječ o zamci iz koje se teško izlazi?

Svjesna sam da između one struje koja je u Crnu Goru donijela kriminal i one koja je ne priznaje ipak postoji mali, ali iznimno vrijedan postotak ljudi, ljudi koji se udružuju, čine prave stvari, vide, govore, bore se, ali koji trebaju veću podršku. Nadam se da će je dobiti, da će Crna Gora, zahvaljujući svom položaju i tradiciji, ostati unutar šireg europskog kulturnog okvira. U protivnom, bojim se da bismo kao narod mogli izblijedjeti brže nego mnogi drugi. Ne želim o tome govoriti suhoparno i 'politički'; nije moj stil da, s visine, nametljivo iznosim mišljenje. Moj osjećaj za ljude tamo je dubok, sudbinski i ispunjen ljubavlju. Ta ljubav, to mi je važno.

U vašoj domovini, kao i drugdje na Balkanu, često se govori o 'istorijskim neprijateljima', o 'našima' i 'njihovima'. Kako iz pozicije književnice, ali i promatračice s distancom, vidite mehanizme moći koji oblikuju stvarnost vaše zemlje i tu retoriku podjela, osobito danas, kad se čini da političke elite svjesno potiču strah i antagonizme?

To je bilo režanje. Ispisala sam režanje. Više mi nije ni inspirativno. Ali ono je i dalje prisutno, i dalje se koristi kao oružje nadmoći i ljudi na to i dalje nasjedaju. I nije geografski ograničeno. Parafrazirat ću Zoru Neale Hurston, koja je napisala da postoje godine koje postavljaju pitanja i godine koje daju odgovore. Dakle postoje godine u kojima se reži i godine u kojima se razgovara. Mi smo upravo u godinama u kojima se globalno reži, s jedne strane na drugu.

Upravo ste proveli šest mjeseci u Sjedinjenim Američkim Državama, u razdoblju u kojem se ta zemlja suočavala s dubokim političkim podjelama, jačanjem desnice i Trumpovim povratkom u politički ring. Kako je to iskustvo utjecalo na vaš pogled na globalnu politiku – jeste li u toj Americi prepoznali neke već poznate obrasce?

Uopće ne mislim da je presudno živjeti u Americi da bi se nešto reklo o Trumpu i globalnoj politici. Svi imaju mišljenje, svi ga iznose, svi sve znaju, a zapravo nitko ništa ne zna. Moj je osjećaj prilično jednostavan: Amerika nije mogla izbjeći Trumpa. Morao im se dogoditi. Jednom se već dogodio, nisu ništa naučili, i evo ga opet, drugi put, a tad je lekcija teža. Trump je hodajući alarm upozorenja. Ali budući da se radi o Americi, najutjecajnijoj i najluđoj zemlji na svijetu, i njihov alarm mora biti najluđi i najglasniji.

I ono što je najapsurdnije: njega biraju upravo oni koje on najviše prezire. Oni kojima su demokrati uskratili osjećaj da mogu pripadati američkom snu. Nisu demokrati započeli taj trend nove isključivosti, ali su ga doveli do kulminacije, uz to, ni sami nisu bili imuni na korupciju. I evo što sad imamo: dogodilo se ono čega se Amerika najviše plašila, totalna polarizacija. Kontrast. Kaos. A što će se iz tog kaosa roditi? Koliko sam ja uspjela vidjeti i osjetiti, nitko ne zna.

U svijetu u kojem sve češće govorimo o kolektivnim krizama – klimatskoj, društvenoj, mentalnoj – kako književnost može biti prostor otpora i nade? Mislite li da umjetnost ima odgovornost ili pak privilegij da bude 'glas iz pakla'?

Književnost više nije elitna, klasna stvar, više nije muška disciplina. Društvo, međutim, to još uvijek jest, pa se književnost i društvo sve više razilaze i ona nema velik utjecaj. Sve što ima njezina je vječna ljepota: sposobnost pronalaženja puta do nečije duše, i to treba biti dovoljno. Iz duše u dušu. Pokušavati pisati književnost s nekom drugom namjerom – ja u to ne vjerujem. Za to postoje druge forme, mediji, aktivizam, danas jako važan.

Ako imamo dar pisati iz sebe ono što moramo napisati, a to se onda i objavi – jer to je, kako kaže i Pessoa, 'pravilo igre' – tada se može dogoditi da naš tekst, nehotice, u nekome napravi prostor nade i otpora prema lažnome. Meni kao čitateljici stvara otpor kad u nečijem pisanju prepoznam 'vrlu namjeru'. Tada 'čujem' brbljanje uloge, a ne glas osobe i ne vjerujem riječima koje čitam. Želim čitati knjigu napisanu iz proživljenog iskustva autorice koja je sjela i iskreno gledala u nešto ili iza nečega iz svojeg svijeta.

Samo što je to, u ovom moru bučnih riječi, danas pravi privilegij. Bez forsirane uloge prosvjetitelja, bez potrebe da se bude masovno prihvaćen, samo je takvo pisanje književnost koja ima odgovornost ne lagati, i tek tada, možda, može, na sasvim osobnom planu, donijeti nadu i poziv na otpor prevladanom diskursu. I napokon, rast.

Radite li već na novom književnom projektu? Možete li podijeliti s čitateljima tportala barem natuknicu o smjeru u kojem vas vodi vaša sljedeća književna avantura?

Četiri sam mjeseca u Americi provela prevodeći 'Stradu fortunatu' na engleski, a upravo zahvaljujući toj verziji pronašla sam i svoju američku literarnu agenticu, rođenu Njujorčanku s dugogodišnjim uredničkim iskustvom u Harper Collinsu. Na moje zadovoljstvo, jer volim surađivati s urednicama, već mi je poslala konkretne komentare i prijedloge vezane uz 'Stradu', pa ćemo ovoga ljeta zajedno raditi na tekstu da bih, kako je rekla, do rujna imala najbolju moguću knjigu za slanje izdavačima. Što se tiče nečeg posve novog, mogu otkriti da ću zbog tog projekta više puta posjetiti Ellis Island i razgovarati s nekoliko doseljenica o specifičnom aspektu njihova iskustva.

U jednom od svojih ranijih romana opisujete 'avanturu' s Vivienne Westwood. Slavna modna kreatorica jednom je rekla da 'kupovati manje, birati bolje i učiniti da traje' nije samo modna poruka, nego i filozofija života. Za kraj, što biste, kao spisateljica koja stvara priče o preživljavanju i pronalaženju identiteta, na tragu te misli, poručili čitateljima?

Evo, ovo mi se javilo: mali isječak iz razgovora s jednim umjetnikom s naših prostora, koji već dugo živi i radi u New Yorku. Slika uglavnom velika platna. Bila sam na njegovoj izložbi, a u katalogu sam vidjela da su mu slike završile na zidovima njujorških investicijskih fondova ili u očito skupim i prostranim stanovima. I kažem mu da je pored talenta znao dobro odabrati grad za sebe, jer njegov se stil savršeno poklopio s ukusom lokalnih bogataša. On na to reče kako i dalje ima osjećaj da previše radi, da mu je i dalje san naći nekoga tko bi mu svakoga mjeseca davao dovoljno novca za život pa da on može slikati što god i kako god bi stvarno htio slikati i uopće ne razmišljati što će itko misliti o njegovim slikama i hoće li ih itko kupiti.