VELIKI INTERVJU VRSNOG GLUMCA

Dado Ćosić: Cijeloga života želim samo jedno - pripadati nekome!

  • Autor: Ivana Čulić
  • Zadnja izmjena 16.04.2017 10:19
  • Objavljeno 16.04.2017 u 10:19
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Nakon teže ozljede leđa zbog koje je duže od godinu dana bio primoran usporiti svoj tempo na kazališnim daskama, 29-godišnji glumac Dado Ćosić vratio se na scenu sjajnom ulogom u novoj predstavi 'Črna mati zemla' Dore Ruždjak Podolski u ZKM-u, a ništa manje uvjerljiv nije u 'Bijelim bubrezima' Vedrane Klepice u ITD-u. S jednim od naših najboljih glumaca mlađe generacije popričali smo o djetinjstvu u Bosanskoj Dubici i događajima koji su obilježili njegovo odrastanje, potrazi za ljubavlju, glumačkoj profesiji koja ga čini sretnim, ali i spoznajama koje su mu promijenile život

Dado Ćosić rođen je 1987. godine u Bosanskoj Dubici. Od 1999. godine živi u Zagrebu, gdje je nakon završene srednje  škole upisao Fakultet političkih znanosti od kojeg je brzo odustao. Zatim je upisao glumu na Akademiji dramskih umjetnosti na kojoj je diplomirao 2014. U tom razdoblju počinje ostvarivati niz uloga na filmu, ali i kazališnim daskama koje su mu donijele brojne nagrade i priznanja. 'Teškoće s izražavanjem', 'Ružičasta sanjarica', 'Ja i moji osjećaji', 'Tartuffe', samo su neke od predstava u kojima su njegove izvedbe bile nagrađene. Uloga u Matanićevu 'Zvizdanu' bila je jedan od prijelomnih trenutaka u njegovoj karijeri u kojoj je, kaže, sve išlo s lakoćom. No gluma je jedno, a život izvan pozornice nešto sasvim drugo. Naučiti cijeniti i voljeti sebe u njemu, za Dadu je bio dugotrajan proces, o čemu najviše ima riječi u ovom razgovoru.

Nema gdje se vaše ime ne spominje proteklih tjedana. Hvali se vaša izvedba u predstavi 'Črna mati zemla' u ZKM-u, u razmaku od dva tjedna imali ste drugu premijeru, 'Bijeli bubrezi' Vedrane Klepice u ITD-u, a dio ste i akcije 'Daj mi kino' koju je nedavno pokrenuo Hrvatski filmski savez za očuvanje kina Tuškanac. Redom zanimljivi projekti, mora da ste zadovoljni?

Našlo bi se tu sigurno nekih stvari oko kojih bi se dalo kukati, ali neću kukati. Jesam, sretan sam i zadovoljan. 

'Črna mati zemla' priča je o jednoj tragediji i njezinim posljedicama. S druge strane, živimo tragediju i u vlastitoj zemlji, onu gospodarsku koja se prelijeva na psihičko stanje društva. Kako vi na to gledate?

Moja generacije živi jednu tragediju i krizu otkad se rodila. Bilo da govorimo o ratu, periodu poslije rata, recesiji ili ovome sada, što nekako izgleda kao početak rata. Živimo u društvu u kojem je normalno da jedan čovjek drži državu u šaci, a ta ista država mu je dopustila da je drži u šaci. Živimo u društvu u kojem je normalno da ljudi odrade posao i da se pitaju hoće li biti plaćeni, živimo u društvu u kojem neke Željke kupuju političke poene razjedinjujući već i ovako razjedinjenu naciju, umjesto da rade na njenom ujedinjenu, u društvu koje je negdje načulo za pojam tolerancije, ali naprosto nikada nije imalo kvalitetnog učitelja koji bi ga naučio značenje te riječi. Kako ja na to sve gledam? I dalje sam optimističan.

Lik devetogodišnjeg zlostavljanog dječaka iz disfunkcionalne obitelji alkoholičara jedna je od vaših najboljih i najtežih uloga. Netko bi zaronio u patetiku i emocije, vi ste se držali podalje od toga?

Da, unatoč mraku u kojem Franjo živi, roditeljima alkoholičarima koji ga tuku, on uspijeva izvesti glavnog junaka Matiju iz njegova mraka. A Matiji je u toj priči puno lakše, iako rano ostaje bez oca, ima majku i baku koje ga vole, ima pažnju.  Franjo iz te surove realnosti bježi u svijet mašte vodeći sa sobom i svog prijatelja. Da je Franjo preživio tragediju koja mu se dogodila, mislim da bi u kasnijim godinama svog života postao glumac. Ja sam u njegovu mraku tražio svjetlo koje ga drži na životu, ipak je on devetogodišnji dječak.

Koliko vas je priča vratila u prošlost i vlastito djetinjstvo? Naime, odrastali ste uz baku i djeda u Bosanskoj Dubici, malom mjestu na rijeci Uni.

Moji roditelji rastali su se dok sam bio jako mali, imao sam nepune tri godine. Mama je nakon razvoda otišla raditi u Sloveniju, pa onda u Hrvatsku. Njezin odlazak bio je posljedica male sredine u kojoj svaki neuspjeli brak rezultirala povratkom u roditeljski dom. Ona to nije htjela i ja je danas potpuno razumijem. Imala je 21 godinu, željela je nastaviti svoj život. U međuvremenu se dogodio rat, mama je tad bila u Zagrebu, a ja s bakom i djedom u Bosni. Živio sam između maminih i tatinih roditelja. Tata je '92 poginuo u 28. godini, tad je situacija postajala sve mračnija. S obzirom na to da su roditelji moje mame bili muslimani, bili su prisiljeni otići iz mjesta. Naime, tad je počeo veliki izgon muslimana iz Bosne. Ja sam ostao živjeti s očevim roditeljima. Tamo sam živio do 12. godine, kad sam se, konačno dobivši papire, preselio majci u Zagreb.

Djeca se uvijek žele uklopiti i prilagoditi, biti prihvaćena. Kako ste se osjećali u toj novoj sredini u kojoj se iskristalizirala vaša naklonost glumi?

Od drugog srednje znao sam da se želim baviti glumom, samo što pri završetku srednje škole nije bilo prilike da svoju želju ostvarim. Nije bilo financijske mogućnosti, morao sam raditi da bih mogao sebe financijski osigurati jer majka nije mogla sa svojom malom plaćom uzdržavati nas oboje. Svijet zna biti okrutan kad nisi zaštićen, poput današnjih radnica u Konzumu, što je moja majka jednom i bila. Brala je gljive, konobarila, sve da bi preživjela. Nema tu srca, radiš koliko možeš i nitko te ne pita boli li te nešto. S obzirom na takvu situaciju, odabrao sam da ću studirati politologiju, no to je bio loš odabir jer me takav studij nije zanimao, brzo sam toga postao svjestan. Paralelno sa studijem sam radio. No jedino što sam u to vrijeme radio predano, bilo je pušenje trave. Zaista, puno sam pušio. U jednom trenutku sam se skoro i vratio u Dubicu. Međutim, prijatelj me pozvao da se zajedno upišemo u dramski studio ZeKaeMa i zapravo od tog dana se puno stvari počelo mijenjati. Postupno. I odlučio sam ostati u Zagrebu.

Stoički ste podnosili sve teške trenutke i na svoj način bježali od njih? 

Ako idemo detaljno sagledati stvari, moj život bi se razvijao u posve drugom smjeru da mi tata nije poginuo. Da sam uspio s majkom od početka živjeti u Zagrebu, sigurno bi sve bilo drugačije. Ali to su stvari koje su me obilježile zauvijek i ne možeš to izbrisati. No, s druge strane, da se sve nije dogodilo što se dogodilo, ne bi bilo ovako kako je sad. Hoću reći, sve što sam doživio i iskusio u životu, izgradilo me u osobu koja danas jesam. I zbog toga ne žalim ni za čim.

  • +10
  • +7

Dado Ćosić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U profesiji kojom se bavite to životno iskustvo nije bilo teret već temelj?

To mi je iskustvo prvenstveno donijelo empatiju, koja je za glumca ključna. Nikad nisam mogao birati strane, uvijek sam simpatizirao obje, s obzirom na to da mi je otac Srbin, a majka Muslimanka, Bošnjakinja. Ispričavam se svim Bošnjacima, ja se još nisam naviknuo na taj naziv, Bošnjaci. Znam samo da devedesetih godina u Bosni neke stvari nisu bile poželjne. Sjećam se kako sam u drugom razredu osnovne na Dan žena na ploči napisao Sretan osmi mart na latinici. Jedna djevojčica je to brzo izbrisala i čestitku učiteljici napisala na ćirilici. Meni to tad nije bilo jasno, nisam mogao shvatiti zašto bih ja morao birati stranu, odabrati jedan dio familije, a drugi bi onda bio taj koji ne poštujem i koji treba zanijekati. To nikad nisam mogao. Ja sam u biti tad bio pravi mali Jugoslaven, a da to nisam ni znao.

Baka i djed, jesu li vam pružali dovoljno ljubavi?

Bili su najbolji kakvi su mogli biti. Ostali su bez svog djeteta, sin im je poginuo mlad. To netko uspije preboljeti, drugima taj gubitak definira ostatak života. Oni su bili u ovoj drugoj skupini, nikad to nisu preboljeli. No uvijek su mi davali puno  ljubavi. Premalo su ljubavi davali sebi, a to je najgore. Znate, teška je to priča, ne mogu je otvoriti do kraja.

Vašim dolaskom u Zagreb nije postajala ništa lakša?

Sve je bilo dobro dok nije došao dan mog odlaska iz Dubice. Potpuno sam se u***.  Odrastao sam u malom gradu u kojem svatko svakog zna, u malom mjestu atmosfera je uvijek intimnija, toplija. U Zagrebu i danas ne znam svoje susjede, što je u Dubici nemoguće. Kad sam stigao tu, imao sam jaki naglasak, za neke sam bio glupi Bosanac, nije mi bio lak ni prelazak s ćirilice na latinicu. Zbog svega toga uvijek sam imao potrebu dokazivati se. Bilo mi je sve dopušteno dok imam sve petice, tako da sam uvijek bio odlikaš. U osmom osnovne mogao sam biti vani do poslije ponoći, no nitko drugi od mojih prijatelja nije to mogao, tako da nisam imao s kim dijeliti tu svoju slobodu. A toliko sam želio ljude pored sebe.

Gluma je bila savršen bijeg od stvarnosti. Upisali ste je iz prve?

Ne, iz drugog pokušaja. Prvi put sam bio jako siguran u sebe, pucao me neki ego, no nisam ušao ni u drugi krug. Bio je to za mene ogroman šok, dva mjeseca mi je trebalo da prihvatim vlastiti neuspjeh. U međuvremenu sam odlučio studirati predškolski odgoj. No onda se dogodio filmski scenarij, kad sam ljeto proveo s ljudima koji su studirali glumu, režiju… i svi su bili jako sretni i zadovoljni. Htio sam biti dio njih. Pa sam čvrsto odlučio pokušati drugi put. Sanjao sam da sam upisao glumu. Utuvio sam sebi u glavu da ću proći i da je to gotova stvar. Prijemni je prošao bezbolno taj put.

Kad je počelo biti bolno?

Recimo da je moja prva generacija na Akademiji bila generacija jako čudne kolektivne energije, bili su to sve divni ljudi, ali zajedno smo kao grupa bili nedefinirani. To je bio moj dojam, mislio sam da nemamo generacijsku snagu i moć da nešto napravimo te da nismo sposobni napraviti neke promjene. To me prvo obeshrabrilo, a i situacija na fakultetu bila je demotivirajuća, nije bilo otvorenosti i tolerancije koju sam očekivao. Bilo je ljudi kojima gay nije bilo ok, bili su konzervativnih stajališta. A možda sam i ja u svojoj liberalnosti bio nepopustljiv i konervativan. Nezadovoljstvo je toliko kulminiralo da sam razmišljao o tome da se ispišem s faksa. Način na koji sam radio i kako sam radio nije me nimalo činio sretnim. Namjeravao sam otići u Beograd na studij, naime, tamo sam zbog tate imao pravo na besplatan studij. No odustao sam od te ideje. Na trećoj godini posve sam se izgubio, nisam uopće znao što radim. No to nije bilo ono najgore kad se sjetim tih dana.

A što jest?

Na četvrtoj godini suočio sam se s potpunom besparicom. Takvom da sam morao posuđivati novac od svojih profesora i kolega. Sjećam se jednog dana, sjedio sam s kolegicom i prijateljicom Milicom Manojlović na klupici i priznao joj da tako više ne mogu živjeti ni preživjeti. Igrao sam jednu predstavu u Maloj sceni, očekujući od tog angažmana veliku financijsku sigurnost odselio sam se od mame. No predstava nije igrala puno, tako da nisam više od čega imao plaćati stan i režije. Zainatio sam se u tom svom očaju i obećao sebi da ću do kraja godine imati na računu 50 tisuća kuna. Bio mi je pun kufer životarenja. Dan nakon toga zvali su me na audiciju za seriju 'Nedjeljom ujutro, subotom navečer' za ulogu Srbina iz Vojvodine koji priča na ekavici. Ulogu sam dobio i to je bila prekretnica u mom životu.

Kad se zainatite, čuda se događaju?

Pa da, snimao sam seriju i istinski uživao, ali sam zato pao godinu na Akademiji. Ipak, za mene je ta serija bila trenutak mog oslobađanja kao glumca, ponovno otkriće da to sve može i mora biti veselje, a ne mučenje. A i mogao sam odahnuti jer sam bio solventniji. Prvi honorari su značili da konačno mogu sebi priuštiti neke stvari, bio je to lijep osjećaj.

  • +3

Dado Ćosić

Izvor: Pixsell / Autor: Damir Spehar/PIXSELL

Tko vam je prvi pružio šansu, prepoznao vaše glumačke mogućnosti dok ste bili mladi neafirmirani student glume?

Vitomira Lončar i Ivica Šimić u 'Ružičastoj sanjarici' u Maloj sceni, iako smo se kasnije rastali u ne baš dobrim odnosima. Grč kojeg se nisam mogao osloboditi na faksu polako je nestajao tijekom rada na toj predstavi o dvojici dječaka koji su zanemareni od svojih roditelja i bježe u svoje prostore imaginacije. Nakon toga radio sam sa Sašom Božićem 'Gloriju' koja je za mene također bila jedno oslobađajuće iskustvo i upoznavanje s vlastitim tijelom, s obzirom na to da smo za ulogu trebali vježbati akrobatsku jogu.

Nakon nekoliko manjih ali zapaženih uloga na filmu, dogodila vam se uloga u Matanićevu 'Zvizdanu' koji vam je donio nagradu na Pulskom filmskom festivalu. Izišli ste iz sjene i počeli izgarati za svaku ulogu?

Za mene je tada taj život u petoj brzini bio nešto sasvim normalno, imao sam snage za te napore. Pokrenulo se to nešto u meni što sam jako dugo čekao, činilo me sretnim, dobivao sam potvrdu publike i redatelja da dobro radim to što radim. Sjećam se da sam se doveo do toga da imam četiri probe dnevno, od devet ujutro do 12 navečer. Sad to više ne bih mogao.

Postoji li netko tko vam je posebno pomogao u tim godinama glumačkog sazrijevanja?

Ankica Jurić Tilić, to je žena koju jako volim, na neki način Ankica je moja filmska mama koja me naučila što znače set, odgovornost, profesionalnost i preciznost. Dokazao sam se glumeći u projektima Kinorame, počevši sa serijom 'Nedjeljom ujutro, subotom navečer'. Ankica je bila ta koja me kasnije predlagala drugim ljudima. Pratila me kako se razvijam kao glumac. 'Zvizdan' je sukus svega što sam dotad naučio, to je uloga iza koje stojim i vrlo dobro znam otkud je proizašla.  Radeći na njoj mogao sam iskoristiti svoja životna iskustva. U Kinorami sam osjetio ljubav prema glumcu i poštovanje. Divni ljudi.

Cannes je bio poput vožnje u lunaparku, jednom ste rekli?

Sreća i veselje i ponos da i mi to možemo, biti tamo među najboljima.

Nekoliko odličnih kazališnih uloga koje ste odigrali vodile su k novom priznanju da dobro radite svoj posao - postali ste član ansambla ZKM-a?

Da, samo što i taj dio mog života nije prošao bez komplikacija. Tu je negdje pukla ljubav između mene i Male scene. Nakon toga me Oliver Frljić pozvao u HNK Rijeka, to mi je tada fantastično zvučalo i ja sam pristao. No nakon toga našao sam se u potpunom kaosu jer mi je razum govorio da odem, a intuicija je govorila nemoj. Odlučio sam, nakon nekoliko paničnih napadaja, poslušati intuiciju. Imao sam osjećaj da će mi se nešto u Zagrebu dogoditi, ispričao sam se Oliveru i odbio ponudu. Žao mi je što je sve tako ispalo. Ali nisam pogriješio, ubrzo su mi se otvorila vrata ZKM-a.

Jeste li tada konačno pronašli svoj mir i zadovoljstvo?

Nažalost ne. Nakon prve predstave 'Drakula' ozlijedio sam leđa, što je bilo posljedica mog neurednog stila života, doručka i ručka na biciklu, trčanja s jedne probe na drugu. Na biciklu sam telefonirao, jeo, shvaćao sam tu svoju svakodnevicu tada kao nešto normalno, morao sam se dokazati. Ubrzo sam bio prisiljen usporiti, leđa su mi otkazala, pukao mi je disk, točnije rečeno, imao sam ekstruziju diska. Trpio sam nepodnošljive bolove u leđima. To je ozljeda koja se stvara, kod mene se taložilo dok me jednog dana na sceni nije presjeklo. Tad je krenuo jedan zeznuti period, kad ti udari na leđa, udari ti i na psihu. A sve se to događalo kad sam tek dobio angažman u ZKM-u. Čekali su me projekti, a ja se nisam mogao pomaknuti. Nisam pristao na operaciju iako su me htjeli zadržati u bolnici. Počeo sam vježbati i radio na sebi započevši terapiju osteopatijom. 

Dobili ste znak da život morate mijenjati iz korijena?

Da, morao sam se prvo ja promijeniti. U tih godinu i pol dana koliko je trajao moj oporavak, prvenstveno sam se puno naplakao. Bilo je to dobro čišćenje, no to je bio samo djelić svega što sam prošao. Najvažnije je bilo suočiti se s vlastitom autodestrukcijom, drugo, trebao sam naučiti poštovati sebe i svoje tijelo, nagraditi se mirom i odmorom. A to nisam znao, jer za mene biti sam doma značilo je biti potpuno izgubljen i usamljen. Do tada nisam imao slobodnog vremena za sebe. Stalno sam bio okružen ljudima i kad bih ostao sam, nisam znao kamo sa sobom. Pogubio sam se i zbog nekoliko ljubavnih razočaranja, sve se zakompliciralo u mom životu. Korak po korak napredovao sam, iako sam prva dva mjeseca proveo u kuhinji pušeći cigaretu za cigaretom i buljeći u jednu točku na frižideru. Kad su krenule suze, bio sam na dobrom putu.

Suočili ste se s problemima od kojih ste dotad bježali? Čini se kao da ste bježali od sebe samog.

Da bi se čovjek promijenio na bolje, mora puno kopati po sebi, a to znači naletjeti na neke stvari koje ti se ne sviđaju. Bio je to vrlo težak period u mom životu, ali vrlo dragocjen. Moja najznačajnija spoznaja bila je kako doživljavam ljubav. Puno puta govorio sam kako je za mene biti zaljubljen najodvratniji osjećaj na svijetu. I bio je dugo vremena jer je uvijek podrazumijevao bol i distancu. Puno napora sam ulagao da se neko zajedništvo ostvari, a ono bi u konačnici kratko trajalo. To su uglavnom bile ljubavi na daljinu ili su bile nemoguće. Tako sam počeo percipirati ljubav – da je to nužno nešto daleko, distancirano i oko čega se treba puno truditi.

Mislili ste da je ne zaslužujete?

Da, ima i u tome istine. Mislio sam da je ono što ja zaslužujem nešto oko čega se trebam jako puno pomučiti. Trebao sam promijeniti tu percepciju, tako da to ne bude teško, već nešto što je lagano i da se uloženo može vratiti na lijep način. Ne treba biti jednosmjerno.

Da bi čovjek znao voljeti druge, mora prvo naučiti voljeti i prihvatiti sebe. Jeste li u tome uspjeli ili ste na tom putu?

Ima tu još dosta posla. Nekada mi se čini da sam neke stvari obradio i složio ih u odgovarajuće ladice. A onda se nešto dogodi, recimo predstava 'Črna mati zemla'. Ima to nešto meni jako važno, još mi nije u potpunosti sjela da bih znao jasno reći što i kako. No kad sam tek dobio dramatizaciju, već prvi dan na govornoj vježbi čitao sam svoj monolog koji ide u zadnjoj sceni i već tad su me ošinule riječi 'ja sam samo htio pripadati nekome'. Stvorila mi se knedla u grlu, zaplakao sam. Pa se pitaš koliko si zaista uspio sve složiti u ladice, a koliko si to samo nagurao unutra.

Ključne riječi vašeg života?

Da. 'Črna mati' je predstava koja me se jako tiče i pogađa, prvi put sam se susreo s nečim takvim u svojoj profesiji. Taj monolog mi je uvijek teško izgovoriti, te riječi – pripadati nekome. S ovom ulogom postao sam i puno sigurniji. Počeo sam se pitati što mene zanima kao glumca, tražiti neko ishodište koje me određuje. Bilo mi je jako interesantno tražiti tog dječaka u tijelu i psihi. Ima tu dosta prepoznavanja koja mi na početku nisu bila bistra i jasna. Na probama neke scene vratile su me u prošlost, slične stvari sam doživio. Možda će to sad zvučati malo bahato, ali znate, ja tog malog duboko u sebi osjećam i imam. Taj ego koji je u nama i koji može biti svakakav je to neko malo dijete koje je potrebito, s kojim možeš razgovarati i pomoći mu.  

Pripadate li nekome danas?

Danas konačno pripadam sam sebi, za sebe se mogu uhvatiti. Prije sam ulazio u vezu samo da ne budem sam, sad sam naučio biti sam, ali ne i usamljen. Trenutno uživam u tome.

Redateljica Dora Ruždjak Podolski priuštila vam je posebne trenutke?

Dora je došla nevjerojatno spremna, svaki redatelj koji ozbiljno pristupa svom poslu trebao bi biti tako spreman, što nije uvijek slučaj. Tako da ovo nešto što bi trebalo biti normalno, nazivamo iznimkom. Dora je bila ta iznimka. Dora je imala iskonsku potrebu taj roman postaviti na scenu, osjećala je taj roman. U njezinoj viziji vodila nas je na najbolji mogući način, ali i prihvaćala naše prijedloge. Kad mi netko da slobodu, kad me sluša, uvijek ostvarim svoje najbolje uloge. Ta uzajamna igra me najbolje motivira. Dora je imala viziju koju smo zajedno krojili. Dora je žena zmaj koja uspješno funkcionira na više nivoa. Zanimljiv mi je njezin intuitivni način rada kojim se i ja vodim.

Je li mama Jasminka vidjela predstavu, dolazi li na vaše premijere?

Dolazi kad može. Mama već tri i pol godine živi i radi u Njemačkoj. Zanimljiva je to priča. Prije četiri godine dobila je  napokon siguran posao u Konzumu, no onda se dogodila oružana pljačka u dućanu gdje je radila. Taj događaj kao da joj je otvorio oči, s plaćom od 2600 kuna do penzije nije je čekala sretna budućnost. Priznala je sebi da tako ne može više. Spakirala je dva kofera i na svoj 44. rođendan otputovala za Njemačku. Tad je prvi put letjela avionom. Unutar pola godine dobila je posao. Napokon živi u državi gdje se rad vrednuje, gdje se plaća prekovremeno i ono najvažnije - gdje od svog rada možeš pristojno živjeti.

Koliko vam teško pada vaša razdvojenost drugi put?

Mama napokon lakše diše i zbog toga sam i sam mirniji. Posjetio sam je prije dvije godine, sjećam se, hodali smo gradom, ja sam u izlogu ugledao neke tenisice. Kad smo došli kući, pohitala je u svoju sobu i izišla nudeći mi novac da ih kupim. Rekoh majko, zarađujem ne treba mi. Inzistirala je. Prije mi nije mogla ispuniti želje kad su takve stvari u pitanju, tad je bila sretna što može. Drugi dan se ponovila ista situacija. Teško joj je bilo povjerovati da konačno u životu ima nešto novca pa ga je, nenavikla da sebi nešto priušti, stavljala sa strane. U neku ladicu. Nedavno mi je rekla da se prvi put usudila nešto potrošiti na sebe, kupila si je jednu jaknu za sto eura. Meni je to bio znak da je konačno u životu počela disati. Da se usudila disati. I to me čini sretnim.

Vi ne pomišljate o odlasku iz Hrvatske? Kako živi u ovoj zemlji danas 30-godišnji glumac, koje su njegove najveće brige?

Glumac kad radi je sretan, kad čeka posao i ne radi je jako nesretan – to je najveća istina naše profesije. U njoj se  zapošljavanje događa periodično i generacijski. Moja druga generacija s kojom sam završio Akademiju je imala sreće, svi radimo i snimamo. No moja generacija s kojom sam upisao Akademiju tek sad je počela nešto raditi, u njihovu slučaju postojala je velika pauza od završetka faksa do nekog pravog angažmana. A to zna za glumca biti bolno i obeshrabrujuće. Nažalost, ne muče samo glumci muku sa zaposlenjem u ovoj zemlji, ali s obzirom na to da su jako osjetljiva bića, to im posebno teško pada. U Zagrebu i dalje vlada zabrana zapošljavanja, posao dobiješ ili ako nekim čudom Grad otvori neko radno mjesto ili ako ne daj bože netko umre ili ode u penziju. Imam sreću što sam postao član ansambla ZKM-a, mirniji si kad svaki mjesec imaš neki prihod, a možeš si priuštiti i bolovanje kad se razboliš. Danas je za slobodnjake sve puno teže. Tko puno radi, puno i zaradi, no nema jamstva da će tako biti konstantno.

Vaše emocionalno putovanje dosad bilo je bolno, no u poslu vas je pratila sreća?

Istina, u poslu sam imao sreće. Jedna uloga je vodila drugoj s nekom lakoćom. Ono što trenutno želim je snimati dugi metar. To bi se i trebalo dogoditi s  'Posljednjim Srbinom u Hrvatskoj' s Predragom Ličinom. Trenutno se prikupljaju sredstva za snimanje. Riječ je o odličnom zombi filmu, moćnoj satiri hrvatskog društva.

Prije nekoliko godina s Jasnom Nanut napisali ste i scenarij za kratki ljubavni film 'Šake'?

Da. Riječ je o univerzalnoj ljubavnoj priči između dvojice muškaraca, što se događa s čovjekom kad bude ostavljen bez objašnjenja, dotakli smo se i autodestrukcije bez da ulazimo u problematiku što znači biti gej u Hrvatskoj, što znači biti gej u društvu koje to ne prihvaća u potpunosti. Naša poruka je bila – ne možeš tražiti ljubav, bar sam ja to shvatio iz svog životnog iskustva. Ona se dogodi ili se ne dogodi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 1

Prikaži sve
  • silavz

    nakon svega što si prošao i proživio,velik je uspjeh što si naučio pripadati sebi...a vjerujem da postoji negdje netko kome toliko težiš pripadati...od srca želim da i to nađeš))

    16.04.2017 19:10

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi