Mađari su donijeli papriku i način prženja mesa na svinjskoj masti (ni na čemu drugom prženi luk ne miriše tako divno), Česi – niz knedla i okruglica (ne smijemo ovdje zaboraviti pečenu svinjetinu s kimom), Poljaci – kiselo vrhnje, kisele krastavce i gljive. Talijani su među carsko-kraljevskim podanicima popularizirali tjesteninu, rižu (rižoto) i sladoled, a južni Slaveni pečenje mesa na roštilju, običaj preuzet od Turaka.

Kada tome pridodamo bečku kuhinju sa savršenom pripremom teletine, štrudlom i Sacher tortom, konačno dobivamo potpunu sliku ovog raja. Ovako piše Robert Makłowicz, poljski putopisac, novinar i autor gastronomskih serijala, u knjizi 'Carska i kraljevska kuhinja', koju je kod nas objavila Srednja Europa, a s poljskog preveo Damir Agičić.

Carska i kraljevska kuhinja – priča o kuhinji naroda Austro-Ugarske Monarhije

Ovog raja u političkom smislu više nema, no ostala je njegova kuhinja, i danas prisutna – sjetite se samo što ste ručali ovih dana i shvatit ćete da su to jela koja vuku korijene još iz vremena Monarhije.

Prevoditelj knjige Damir Agičić za tportal naglašava da je 'Carska i kraljevska kuhinja' ustvari zbroj kratkih, duhovitih, zabavnih i vrckastih priča o Austro-Ugarskoj na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, uoči Prvog svjetskog rata.

'Neke su situacije o kojima Makłowicz piše istinite, neke izmaštane, no svi recepti u knjizi su iz kuharice njegove prabake. Povezao je popularnu povijest i ispričao priču o Austro-Ugarskoj kao višenacionalnoj zajednici čije su se kulture prožimale, pa tako i kulinarska kultura. Autor je dijete Monarhije u punom smislu te riječi jer su mu preci raznih nacionalnosti', dodaje Agičić.

'Carska i kraljevska kuhinja', objavljena 2005. godine, doživjela je nekoliko izdanja i postala svojevrsni hit na prostoru nekadašnje Monarhije, što i ne čudi jer povijesne okolnosti i prilike reflektira kroz kuhinju i jela koja su se pripremala. Knjiga sadrži 84 recepta te je podijeljena kao tipičan restoranski meni – juhe, jela od ribe i peradi, jela od mesa, salate, deserti.

Makłowicz piše kako bi 'da se Prvi svjetski rat vodio u kuhinji, ispalo sasvim drukčije'.

'Prva bi kapitulirala Engleska: janjetina s umakom od mente i puding teži od olova pobjegli bi s bojnog polja kao neukusni. Tada bi kapitulirala Njemačka i dugo bi trebalo provjetravati kuhinju od nesnosnog mirisa kiselog kupusa. Rusija bi se borila malo duže, ali ipak – kavijar nije izmislio čovjek, nego riba. Amerika se uopće ne bi uključila u rat. Na bojnom polju ostali bi samo francuski i austrijski kuhari (čitaj: austro-ugarsko-poljsko-talijansko-slovensko-hrvatsko-češki), a ishod okršaja bio bi velika nepoznanica', navodi.

Uloga salate od celera u vanjskoj politici Monarhije

Makłowicz piše i o tome da je grof Leopold, kada je postao ministar vanjskih poslova, radikalno promijenio svoju dnevnu rutinu.

'Sa svojim se ljubavnicama sastajao samo poslijepodne i navečer. Rano ujutro morao je biti na raspolaganju caru, a zatim se, do ručka, hvatao u koštac s vanjskom politikom Monarhije. A to je pak bio herkulovski posao (objektivno, mora se priznati da je grof malo precijenio svoje snage). Prolazili su mjeseci mukotrpnog rada u ministarstvu i napornog rada u budoarima te je došlo do toga da se broj Berchtoldovih ljubavnica topio poput europskih posjeda Visoke Porte. Što se moglo učiniti? Uostalom, grof Leopold nije mogao odbiti cara i dati ostavku na svoju funkciju, a bio je jednostavno prestar da promijeni svoje dugogodišnje privatne navike. Uhvatila ga je panika, pa mu je jedna od njegovih prijateljica, gospođica Kitty, povjerila izvanrednu tajnu. Dala mu je recept za salatu od celera koja je funkcionirala bolje od španjolske mušice veličine slona. Stvarno je bila učinkovitija! Berchtold je dan započinjao salatom, a salatu je jeo i za ručak. Broj njegovih ljubavnica impresivno se povećao, a i na poslu mu je sve išlo za rukom. No s celerom se ne smije šaliti. Grof se osjećao jakim, pa je diplomatske note krojio po vlastitoj mjeri. Godine 1914. Srbima je skrojio takav ultimatum da je do rata moralo doći. Nažalost, carsko-kraljevski vojnici nisu dobivali istu takvu salatu', stoji u knjizi.

Trumbiću teže palo što nema bečkog doručka nego vladavina Karađorđevića

No ono što nije nepoznanica jest anegdota koja povezuje Antu Trumbića i Stephanie omlet. Trumbić, hrvatski političar koji je prešao put od pravaša, preko Jugoslavena, do borca za hrvatsku stvar, shodno povijesnim okolnostima, sanjao je svojedobno da Austrija postane leš, a onda kada se to i dogodilo, žalio je što je s jelovnika nestao bečki doručak, pa su se umjesto jaja u čaši, bijele kave i kroasana služili kozji sir i janjetina.

'Doktor je malo frktao što je kralj nove države postao pastir – Karađorđević – ali se s tim brzo pomirio. Nastavio je posjećivati kavane u Ljubljani i Zagrebu, ali upravo se tamo srušio njegov panslavenski svjetonazor. S jelovnika je nestao bečki doručak, koji je Trumbić toliko volio; umjesto jaja u čaši, bijele kave i kroasana nudili su se kozji sir i janjetina. Vino Gumpoldskirchen nije se moglo dobiti, umjesto toga sveprisutna je bila rakija, na koju je doktorovo delikatno nepce reagiralo bolnim peckanjem. Trumbića je bijes najviše obuhvaćao kada je kilometrima bezuspješno pješačio u potrazi za Stephanie omletom, desertom koji se pod Austrijancima posluživao posvuda. Ante Trumbić ponovno je počeo uzdisati. Čeznuo je za statusom quo ante, za kavanama punim pristojnih ljudi i ne nužno odjevenima u ovčje kože, za Srednjom Europom bez viza, za monarhijom s tradicijom od nekoliko stotina godina. Uzdisao je tako glasno da su ga čuli u Beogradu. Nakon nekoliko dana već je sjedio u zatvoru, ali je nastavio uzdisati i nije prestao sve do svoje smrti 1938. Više nikada nije jeo Stephanie omlet u kavani', piše Makłowicz.

Ćevapi su i u 19. stoljeću bili comfort food

Upravo kroz ovakve 'anegdote' Makłowicz opisuje kulinarsku povijest, tradiciju i bogatstvo carske i kraljevske kuhinje uz recept i kratke biografske podatke o junacima. Jedna od zanimljivih je i ona o ćevapčićima, kojima se tješio ranjeni austrijski pilot Rudolf Weber nakon što je u nesreći izgubio brkove. Popravljali su raspoloženje i onda, a i danas su jelo iz 'sekcije' comfort food.

Agičić objašnjava da se kroz ove kulinarsko-povijesne epizode ustvari zrcali karakter Austro-Ugarske Monarhije.

'Nijedan narod nije živio u getu, nego jedni s drugima, dijelili su zajedničku sudbinu, političari su sjedili u istom parlamentu i zajedno odlučivali o životno važnim pitanjima. Nije bilo kao u Osmanskom Carstvu, gdje su jedni imali više, a drugi manje prava, nego su svi bili više-manje jednaki. To se ovdje dokazuje i kroz priče o hrani. Kulture su se prožimale, a knjiga je antiratna jer dokazuje sav besmisao nacionalizma. U vrijeme Austro-Ugarske, kao danas u vrijeme Europske unije, moglo se slobodno putovati, nije bilo granica, za razliku od primjerice vremena željezne zavjese, kada Poljaci, pa tako i autor ove knjige, nisu mogli iza tih barijera', napominje Agičić, podsjećajući da i sada, u Europskoj uniji, ne putuju samo ljudi, nego se prevoze i hrana i piće.

Ruski špijun prije smrti tražio file na dalmatinski

Pukovnik Alfred Redl, načelnik stožera Praškog armijskog korpusa, razotkriven je 1913. godine u Beču kao suradnik ruske obavještajne službe koji je godinama Moskvi prenosio tajne informacije. Otkriven je u pošti zbog paketa čija je lozinka bila '13. bal u operi', a u njemu se nalazilo četrnaest tisuća kruna. Silan novac za to doba. O njemu u epizodi 'File na dalmatinski ili posljednje jelo pukovnika Redla', Makłowicz piše: 'Kad je tog dana primijetio da ga prate, dobro je znao da mu je došao kraj. Postojao je samo jedan častan izlaz iz situacije. Ali smrt će morati pričekati, Redl je prvo morao pojesti goveđi file na dalmatinski, još jednom osjetiti taj nezaboravan okus, tako blizak njemu, kako bi ga ponio sa sobom u nepoznato. Posljednji obrok pojeo je u restoranu 'Riedhof', pod budnim okom agenata. Tako je završio čovjek koji je sramotno izdao Austro-Ugarsku, ali je do kraja ostao vjeran njezinoj kuhinji.'

Stoga, ako vas zanima pravi recept za bosanski lonac kojim se oduševio austrougarski general Anton von Winzor iz Češke, koji je bio na službi u Sarajevu tijekom aneksije BiH, zašto osim Sacher torte postoji i Sacher salata, kako se pravi mađarska riblja juha te kojim se jelom obuzdavao bijes nadvojvode Franje Ferdinanda, potražite ovu knjigu.