Prošla su dva mjeseca otkako sam se zatekao u čudu prilikom razgovora s kantautoricom Sarom Renar. Ono što me izulo iz cipela bio je njezin tadašnji plan da 'Nježne riječi', svoje peto studijsko izdanje, publici predstavi u Zaboku, željezničkom čvorištu Zagorja. Naravno, znao sam da je tamo prije godinu dana u pogon pušten Regenerator, state of the art klupski prostor, i da je u međuvremenu uspješno ugostio cvijet domaće nezavisne glazbene scene. No Zagrepčani bi svoje albume trebali predstavljati u Zagrebu, zar ne? Barem je tako bilo dosad.

Nije stoga bilo druge nego da se prvom prilikom zaputim u Zagorje ne bih li vlastitim očima i ušima testirao to čudo tehnike. Priliku za odlazak pronašao sam u intrigantnom događanju: spoju stručno-pedagoške šetnje kompletnim prostorom, predvođenom arhitektima Marinom Mikelićem i Tomislavom Vrešom (MVA), te koncerta trija Roj osa uz vizualnu instalaciju Ivana Marušića Klifa. Povod ovoj poslastici bila je nominacija kompleksa Regenerator za arhitektonsku Nagradu Viktor Kovačić, a ona se od šezdesetih godina dodjeljuje za najuspješnije ostvarenje u svim poljima arhitekture.

Vlakom se najbolje putuje

Vrijeme radnje je utorak, točnije 16 sati i 46 minuta, dok je mjesto radnje zagrebački Glavni kolodvor. Ulazim u vlak za Zabok – jer vlakom se najbolje putuje, što god mislili o Hrvatskim željeznicama – i plaćam nešto više od tri eura za kartu. Zavaljen u sjedalo promatram putnike i nastojim odrediti čiji je cilj Regenerator, no nitko mi ne izgleda kao da bi te večeri rado poslušao braću Sinkauz i Marca Quarantotta. Dan je kišovit, pospan i izuzetno hladan za mjesec svibanj, a pospani su i putnici koji se, pretpostavljam, s poslova vraćaju kućama u Zagorje zelene.

Nakon točno 45 minuta stižem na krajnje odredište, baš kako je i najavljeno na kolodvoru. Još pet minuta hoda i nalazim se ispred impresivnog kompleksa podijeljena na tri kuće: Inkubator, Silos i Regenerator, čije ću funkcije saznati nešto kasnije, čim počne tura predvođena arhitektima. Troetažni Inkubator dom je udrugama i organizacijama civilnog društva, galeriji, hostelu i kinodvorani. U prizemlju Silosa nalazi se kafić u kojem se upravo sprema odlično posjećen pub kviz, a na višim etažama su uredi za kreativne industrije s pogledom na čitav gradić. Osim koncertne dvorane, u Regeneratoru se nalaze studio, sviraone i vanjska pozornica.

Arhitektonski hit

Organizator današnjeg programa je Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), čiji me predstavnik Frano Petar Zovko ukratko brifira o njihovim nagradama: 'UHA od početka šezdesetih dodjeljuje nekoliko nagrada za razna područja arhitektonskog stvaralaštva. Prva ustanovljena nagrada nosi ime Viktora Kovačića, a njemu su se kroz desetljeća pridružili Drago Galić, Bernardo Bernardi i Neven Šegvić.' Svaka od tih nagrada pokriva zasebno polje: 'Galić' ide stambenoj arhitekturi, 'Bernardi' unutarnjem uređenju i dizajnu, 'Šegvić' izdavaštvu i kritici, a 'Kovačić' nagrađuje najuspješnije ostvarenje na svim područjima arhitektonskog stvaralaštva. Za tu se nagradu najčešće nominira neki javni projekt – kulturni kompleksi, obrazovne institucije, sportski objekti. Uz to postoji Nagrada Viktor Kovačić za životno djelo te se dodjeljuje arhitektima za njihov ukupan rad u tom području.

'Nominacije su uvedene prije otprilike petnaest godina, a prije toga nagrade su se dodjeljivale bez njih. Posljednjih nekoliko godina dosta smo radili na promociji tih nominacija i cijeli program GIOskop zapravo je proizašao iz toga. Nagradu dobiju četiri rada u cijeloj Hrvatskoj godišnje, a u nominacijama bude sve što vrijedi', dodaje Zovko. Guraju širi izbor: nominacije su ono što je bitno te je to zapravo najbolji presjek hrvatske arhitekture. A onda se između toga dodjeljuju četiri nagrade onima možda malo boljima od ostalih, ali sve nominacije već jesu neki izbor. Oko tih petnaestak nominiranih radova pletu se raznovrsni diskurzivni i izložbeni formati: vođene ture, koncerti, filmske projekcije, sve što se može – kako bi se približili javnosti, i strukovnoj i široj.

Dok se kafić polako puni kvizašima, do trga ispred Regeneratora pristižu zainteresirani arhitekti, studenti i ostali – tura samo što nije počela. Mikelić i Vreš nam za početak daju kontekst o Zaboku i tvornici Regeneracija, iz koje je u gerilskim uvjetima 2009. godine nastao Regenerator, današnji kulturni centar. Tvornica je osnovana 1954. godine kao Razvrstavaona tekstilnih sirovina i otpadaka, a od sljedeće godine nosila je ime Regeneracija i na vrhuncu je imala oko 800 zaposlenih. Nije bila bilo kakav pogon – bila je prva i jedina jugoslavenska tvornica netkanog proizvoda flizelina, poznatog pod tržišnim imenom Retex, s izvozom koji je sezao do Zapadne Njemačke, Irana i dalje. Po nacrtu slikara Frane Delalle za iranskog naručitelja 1990. godine izrađena je i tapiserija 'Povijest Irana', površine 1242 kvadratna metra, najveća na svijetu.

Ako kuća ne živi, to nema smisla

'Htjeli smo zadržati taj neki duh starog Regeneratora', objašnjava Vreš i dodaje: 'Lim iz fasada tadašnje hale reciklirali smo u interijeru. Više nije bio dobar za fasadu i krov, ali smo ga iskoristili unutra, tako da taj materijal i dalje ima prisutnost u prostoru.' Pitam Vreša kakav je osjećaj gledati sve to sada, nešto više od godinu dana nakon otvorenja, dok publika prolazi hodnicima koje je on projektirao: 'Ako kuća ne živi, to nema smisla!' Projekt se razvijao u pet gradova: tim od osam arhitekata radio je od doma, preko videokonferencija i razmjena koje su spajale fragmentirane uvide u jedan prostorni koncept. Sve se to odvijalo usred covida, koji je zahvatio projekt gotovo kirurški precizno, baš u trenutku u kojem je gradnja trebala početi. 'Mislim da ne treba više govoriti', kaže Vreš o tome, i ne treba.

S nama je i Tin Šemovčan, mladi direktor Regeneratora. 'Mislim da te stvarno nitko ne može pripremiti na to', otvara 'u glavu'. 'Ne možeš biti spreman kada stavljaš ovako nešto u pogon', kaže, što ne zvuči kao pritužba. Prvu godinu rada opisuje s mješavinom ponosa i blage nevjerice: blizu dvjesto događanja, od toga šezdesetak koncerata, više od stotinu i dvadeset izvođača. Uz to su imali predstave, kinoprogram, izložbe, radionice keramike, fotografije, one za djecu… A navedeno se odvija u gradu koji mnogi ne bi znali pronaći na karti, kamoli da bi u njemu proveli večer. No ono što Šemovčana najviše veseli nisu brojevi nego doseg: 'Radili smo Stanleyja Jordana, jednog od najboljih gitarista svih vremena, i kad vidiš da ulaznice za nekakav ponedjeljak u Zaboku kupuju ljudi od Osijeka do Splita – to je taj trenutak.'

Borba za logistiku

Da bi se do njega stiglo i, što je važnije, da bi se iz njega moglo kući nakon ponoći, trebalo je riješiti i pitanje logistike. Kada je Regenerator otvorio vrata, noćnog vlaka prema Zagrebu nije bilo. Sada ga ima, barem vikendom, barem do lipnja, što je pilot-projekt koji je, prema neslužbenim podacima, daleko najprometnija noćna željeznička linija. 'Možeš popiti pivo, ne moraš se brinuti da ćeš voziti – to je ona sigurnost koja nema cijenu', kaže Šemovčan. I dodaje ono što zapravo sve objašnjava: više od pola prodanih ulaznica za mnoge Regeneratorove koncerte je iz Zagreba, a vlak je infrastruktura bez koje program nema smisla.

Iz Zaboka se ipak vraćam autom. Zadnji vlak prema Zagrebu otišao je prerano, ipak je radni dan, što je paradoks koji Šemovčan i sam dobro poznaje i zbog kojeg se bori za produljenje noćne linije. Ali dok Zagorje nestaje iz vidokruga, razmišljam o Sari Renar i njezinoj promociji albuma te o tapiseriji od 1242 kvadrata koja je davno nastala u ovim halama. I shvaćam da sam u Regenerator trebao doći mnogo ranije.