U svijetu koji nezaustavljivo juri prema "naj" kategorijama, radikalnim odnosima i "uvijek ili nikad" stanjima, Đurđica Čilić odlučila je književnošću nas ponovo vratiti na početak: u svojoj novoj knjizi znakovita naslova Vidimo se na papiru, upravo objavljenoj u izdanju V.B.Z.-a, autorica zapaženih autobiografsko-proznih knjiga Fafarikul (2020.) i Novi kraj (2022.), po kojima je Ivan Planinić napravio divnu predstavu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, svjesno napušta digitalnu dinamiku društvenih mreža i seli se u tišinu papira.

Polazeći od običnih, naoko nevažnih slika – poput stare mačke na kolicima ili pegle koja se hladi – autorica niže prozne zapise, crtice i anegdote kojima nastoji, kako kaže, "sve imenovati otpočetka", i time fragmente života – svojeg i ljudi i događaja s kojima se pritom mimoilazi – spasiti od neprimjetnog plamena prolaznosti.

Kao polonistica, prevoditeljica i sveučilišna profesorica, Đurđica Čilić već godinama živi u dinamičnom trokutu između Bosne, Hrvatske i Poljske, no njezino pismo nije akademski suhoparno; ono je neposredno, toplo i etički budno, a takva je i njena najnovija knjiga, prožeta njezinim karakterističnim bosanskim humorom i intelektualnom blagošću; svjedočanstvo o svijetu u kojem su empatija i suosjećanje jedini način premošćivanja granica.

Kroz priče o nepoznatim ljudima kojima u prolazu poželi dobar tek, ili djevojčici koju je prezaposlena mama zaboravila u trgovini, autorica nas podsjeća da je književnost zapravo mjesto susreta na kojem se naša ljudskost dopisuje u svakoj rečenici.

Pišući o radnicima iz Nepala i Indije koji spavaju u tijesnim sobama uz prugu u Savskoj ulici ili o beskućniku koji se s balonima uvlači u napuštenu kućicu, Đurđica Čilić iz usputnih prizora izvlači život – i sjajan materijal za književnost, koja u njezinu slučaju nikad nije samo kronika, već i čin građanskog otpora ravnodušnosti. S ovom pronicljivom, intelektualno znatiželjnom i nenametljivo toplom autoricom popričali smo o tome što čini njezin svijet – moralni, etički, profesionalni, građanski, osobni i, naravno, književni.

Kad smo zadnji put razgovarale, rekli ste mi da nemate u planu novu knjigu – okupirale su vas neke druge stvari. Pa ipak, nova je knjiga sad pred nama. Mimo plana?

U međuvremenu su krupni događaji galopirali kroz moj život i svi su bili neplanirani, od onih privatnih kao što su mamina smrt i moje operacije srca i kralježnice, do ovih globalnih, koji se natječu u svojoj jezivosti, od ratova, masovnog ubijanja civila do svjetskih lidera potpunih luđaka. Napravila sam si krhak ali efektan zaklon od knjiga.

Čitala sam, prevodila poljsku poeziju za antologiju Drugog kraja svijeta neće biti, koju je također upravo objavio V.B.Z., pisala stručnu knjigu Radost tumačenja, objavljenu u Durieuxu, a na margini tih ozbiljnih rukopisa nastajale su kratke priče okupljene u knjizi Vidimo se na papiru.

Njezin naslov sugerira svojevrsni oproštaj od digitalne dinamike, iz koje je za vas sve i krenulo. Što se promijenilo u vašem odnosu prema svijetu društvenih mreža?

Da nije bilo društvene mreže Facebook i mojih objava na njoj prije sedam-osam godina, vjerojatno nikad ne bih postala kratkopričašica i autorica knjiga. Međutim, s vremenom sam primijetila da me ta društvena mreža puno više truje nego što me raduje pa sam svojim sam fejzbučnim znancima, radi kojih sam dotad pisala kratke priče i prevodila poljsku poeziju, najavila da se otud povlačim. Na pitanje nekih od njih: Gdje ćemo te čitati? odgovorila sam: Vidimo se na papiru.

Ponovo polazite od običnih prizora, prolaznih, slučajnih – dapače, to činite svjesno, kao da ništa drugo i nije moguće. Kako uspijevate zadržati pažnju za male, svakodnevne slike od kojih je satkan stvarni život? Što vas tjera da ih zapisujete?

Život nas tu i tamo zapljusne nekim velikim zbivanjima, ali on se u puno većoj mjeri sastoji od onih malih događaja, svakodnevnog inventara i prizora. Susreti s neznancima u liftu ili na ulici, razgovor s blagajnicom, gladni ježevi u travi, mlijeko koje kipi, ulijepljena kanta za smeće, računi, glavobolje, rastrčani psi na nasipu, nesporazumi i mirenja. Veliki događaji me nadrastaju i premala sam da bih ih vidjela u cjelini i opisala, a kamoli objasnila. Mali događaji su mi bliži, s njima izlazim na kraj, u njima prepoznajem stvarni život i taj me život zanima.

Koliko vas u tome još uvijek oblikuje bosanska kultura pripovijedanja i ljudi uz koje ste odrastali?

Postoji jedna lijepa sintagma, "pripovjedačka Bosna", i nju živom drže neki od naših najboljih autora danas, poput Adise Bašić, Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića, Almina Kaplana... Ali to su sve autori koje sam čitala u svojoj odrasloj dobi i nisu me, nažalost, mogli odrediti u mom čitateljskom odrastanju. Ali utječu na moju optiku i određuju način na koji vidim Bosnu. I zahvaljujući njima je volim.

Ne znam postoji li neka posebna bosanska kultura pripovijedanja. Poznajem poljsku i srpsku pripovjedačku tradiciju i one su također jako zavodljive. Unutar hrvatske kulture, dalmatinska usmena i pisana pripovjedačka magija nenadmašna je. Bosanska mi je najdraža samo zato što sam subjektivna.

Iako se u ovim zapisima krećete kroz različite gradove i države, Vitez ponovo zauzima središnje mjesto kao prostor djetinjstva, sjećanja i obiteljskih korijena. Zanima me vaša opservacija da Vitezu, unatoč godinama u Zagrebu, pripadate sve više. Kakav je to osjećaj?

To je osjećaj mirenja sa spoznajom da smo ipak snažno određeni genima i odgojem. Jako sličim svojim roditeljima i sestri. Prepoznajem se i u ljudima iz svoga zavičaja, u njihovom govoru, navikama pa i zabludama. Život u Zagrebu, odlasci u druge zemlje i dijelove svijeta, bivanje među visokoobrazovanim ljudima i progresivnim knjigama učinili su da bolje razumijem i ne odbacujem one koji misle drukčije od mene i imaju drukčije iskustvo. U svom poslu i životu nastojim nikog ne diskvalificirati, ne ustrajavati na podjelama i razlikama.

Iako se smatram ljevičarkom, svjesna sam da i u konzervativnim ljudima postoji određena autentična zabrinutost, da dijelimo osjećaj gubitka sigurnosti i posljedice ekonomske nejednakosti. Voljela bih moći razvijati jezik i odnose koji nikog ne isključuju, nego otvaraju argumentiranu raspravu i uče nas slušanju drugih. To bi nam pomoglo da ukažemo na štetnost desnih politika, da zajedno utvrdimo tko ima koristi od podjela u društvu i svjetonazorskog rata, kome je on u interesu. I pokazalo bi se da imamo zajedničkog protivnika.

Eto, to su korijeni kojima sam se vratila, ta svijest da je svaki čovjek bitan, da je svaki blizak i drug. Da se moramo boriti za dostojanstvo svih. Tako su me učili roditelji kad sam bila mala, a iskustvo i znanje koje sam stjecala desetljećima kasnije i daleko od njih, potvrdili su da je to znanje najvažnije.

Oštro kritizirate hrvatsku politiku prema Bosni kao docirajuću i arogantnu. Je li se odnos prema Bosni i Hercegovini posljednjih godina dodatno pojednostavio i pretvorio u prostor političkih projekcija, umjesto stvarnog razumijevanja zemlje i ljudi koji ondje žive?

Hrvatski građani katkad ne razumiju ni vlastitu državu, laži i prešućivanja na kojima je utemeljena, njezine mitove i njezine obmane. Kako bi onda mogli razumjeti Bosnu i Hrvate u njoj, a kamoli Bošnjake ili Srbe? I upravo to što o svima nama evo spontano govorim u kategoriji nacije, pokazuje koliko smo zarobljeni u te fiktivne razlike. Jedine razlike koje mene stvarno uznemiruju su one socijalne. Iz njih proizlazi sva drama ovog podneblja, iz njih se račvaju razlike u našim životnim šansama da živimo dostojanstveno i sigurno u pravnom smislu.

Ne mislim da trebamo biti moralno ili svjetonazorski homogeni, ali bismo morali biti solidarni. Solidarnost ne zahtijeva da se volimo s drugima, bili oni Srbi, Bošnjaci, Nepalci ili Sirijci. Ali sigurno s velikom većinom njih imamo zajednički interes i cilj: da živimo u društvima u kojima nas nacionalne politike neće neprekidno držati u strahu jedne od drugih, a istovremeno se urušavaju naša radnička prava, uvjeti stanovanja, dostupnost i kvaliteta javnog zdravstva i obrazovanje, pravna sigurnost.

Zapravo zagovarate biocentrički svijet bez granica i vojski, vjerujući u čovjekoljublje iznad domoljublja. Koliko je takvu poziciju danas teško braniti ne samo u regiji obilježenoj nacionalnim podjelama, nego i u svijetu koji se ponovno ubrzano militarizira, zatvara i gradi nove političke i identitetske granice?

Domoljublje je najodvratnija riječ u našem jeziku. Nju su za srednje ime uzeli najgori među nama. I poneki naivac, ali takvih je jako malo. Skriveni iza domoljublja, ti nas najgori pljačkaju, osuđuju, unesrećuju, a posredno i ubijaju.

Nasuprot njima, postoje mnogi građani ove države koji plaćaju porez i sve doprinose, poštuju Ustav, zakone i propise, prava i dostojanstvo drugih ljudi, žive od svog rada, brinu se za okoliš, u javnom prostoru sudjeluju radeći za opći i zajednički interes. To su moji ljudi.

U zapisu o M. P. uspoređujete dvojicu pjevača koji, pod različitim zastavama, zapravo prizivaju vrlo sličan ratni imaginarij. Nasuprot tome stoji ideja umjetnosti kao prostora pomirenja i smirivanja sukoba. Što je stvarna moć (ili nemoć) književnosti u procesima nadvladavanja mraka estradne ratne topike?

Književnost i umjetnost nam daju mogućnost da se suočimo sa sobom, upoznamo s drugima, otvorimo neka pitanja i ne dobijemo jednoznačan odgovor. Samo onaj tko laže uvijek ima odgovor na sve i taj je obično na poziciji moći. Književnost nije moćna na taj autokratski način. Ona je demokratična, diskretna, strpljiva, uključiva.

Nju zanima čitatelj, a ne masa. Umjetnost se obraća pojedincu, uspostavlja komunikaciju s najplemenitijim dijelom svakog čovjeka. Pjevač koji puni hipodrome i premijer koji ga sluša zainteresirani su samo za ono najniže u nama. Zato prvi nema veze s umjetnošću, a ni drugi s politikom koja misli na dobrobit svih ljudi.

Profesionalno ste vezani uz Poljsku i poljsku poeziju. Što ste to pronašli u stihovima Szymborske, Herberta ili Różewicza što je postalo trajni dio vašeg moralnog i intelektualnog kompasa?

Izabrali ste troje vrlo različitih poljskih autora, iako pripadaju istoj generaciji. Wisławu Szymborsku volim zbog humora, autoironije, sposobnosti da nam u svojoj poeziji sugestivno ponudi očište i iskustvo drukčije od našeg. Bila je sumnjičava prema velikim istinama, kritična prema antropocentrizmu i ljudskim hijerarhijama, prema nacionalnim granicama. Bila je osjetljiva za malo i marginalno, zanimali su je slučajnost, svakodnevica, običnost i ranjivost.

Zbigniew Herbert je u svojoj poeziji uvijek stao u obranu poniženih, iskazivao otpor nasilju vlasti, pokazao solidarnost s podjarmljenima i kritizirao službene laži. Njegovu je mladost obilježila najprije nacistička okupacija, a potom sovjetska dominacija i režim u kojem je zadržao perspektivu poraženih i potlačenih jer je vjerovao da mora braniti ljudsko dostojanstvo. Pisao je poeziju etičkog otpora.

Tadeusz Różewicz pak jedini među njima ima pravo iskustva rata ali njegova poezija donosi sliku svijeta uništenog ratom, bez nade, vjere i bez ljubavi. On nas ne truje herojskim i domoljubnim zanosom, ne veliča naciju, vojsku ni žrtvu. Prikazao je brutalnost, poraz i apsurd ratne pravde, otkrio iskustvo poniženog i traumatiziranog tijela koje tek pokušava ponovno pronaći novi jezik i moralni poredak. U svojoj je kasnijoj stvaralačkoj fazi bio kritičar trivijalizacije jezika, kulture reklame, ispraznog javnog govora i potrošačkog otpada. Dao je pjesničku kritiku kapitalističke i medijske kulture u kojoj imamo višak robe i fraza, a manjak smisla.

Poljsku opisujete kao zemlju u kojoj se konzervativna politika sudara s izrazito živom intelektualnom i umjetničkom scenom. Prošlo je otprilike tri godine od pada radikalne desnice – jesu li se vaše nade u "progresivnu Poljsku" ostvarile i što današnja Poljska govori o širem stanju europske demokracije?

Pad konzervativne stranke PiS na izborima prije tri godine bio je važan demokratski događaj jer smo vidjeli da desni autoritarni i populistički projekt nije nepobjediv. I da su poljsko civilno društvo, žene, mladi, umjetnici, intelektualci i nezavisni mediji sačuvali vitalnost i političku energiju iako su vlast i institucije bile protiv njih. Ali nakon izbora uslijedila je obnova tih institucija.

Tu se, nažalost, vidi žilavost poljske radikalne desnice, iako je izgubila vlast. U Poljskoj i dalje vlada duboka polarizacija, i dalje su u institucijama kadrovi prethodne vlasti i na snazi su njezini zakoni, ostao je i predsjednički veto, što znači da predsjednik može blokirati zakone. A poljski je predsjednik od 2025. Karol Nawrocki, kandidat konzervativaca i nacionalista, koji čine tijesnu polovicu biračkog tijela.

Poljska pokazuje da demokratski otpor može uspjeti, ali i da je pobjeda nad autoritarnim populizmom dugotrajan proces popravljanja društva. U tom smislu Poljska nas ohrabruje jer pokazuje da je promjena moguća, ali nas i podsjeća da je demokracija praksa koju stalno treba braniti. I da moramo stvarati i obnavljati kulturnu, građansku i generacijsku snagu koja je nužna u borbi za pravnu državu, ženska prava, sekularnost, prava manjina i otvorenu Europu.

U novoj knjizi donosite i potresnu i plemenitu priču o svom ocu, koji je tek rođenog jarića kao siromašni dječak umotao u svoju prvu novu jaknu. Moram postaviti ovo pitanje: može li se u toj gesti dobrote prema slabijem biću sažeti cijela etika kojom se vodite i u životu i u pisanju?

Imam visoku perceptivnost i određenu emocionalnu osjetljivost prema slabijima. Prije sam mislila da je to zato što mi je ugodan osjećaj da sam ja ta koja pomaže, a ne ta koja prima pomoć. Ali s vremenom sam osvijestila da sam kroz život jako često bila darovana dobrotom i velikodušnošću mnogih ljudi. Zato danas drukčije razumijem onu rečenicu "Dobro se dobrim vraća".

Dugo sam mislila da to znači: ako činimo dobro, vratit će nam se. Sad znam da je to obrnuto – činili su nam dobro, moramo vratiti. Ne svojim dobročiniteljima, nego onima koji su u potrebi. Svjesna sam i da pišem neku vrstu angažirane književnosti, koja nastoji probuditi osjetljivost za druge i ukazati da je život bez straha, poniženja i nasilja moguć. Tu se moja spisateljska ambicija spaja s društvenim angažmanom.

Za kraj, u priči Poštari kažete da roditelji djeci nose samo ono što su sami primili. Što je ono najvažnije što želite da vaša djeca "pročitaju" iz vašeg života, a što nije nužno zapisano na papiru?

Često citiram jednog pedagoga koji je kazao da odgajati znači živjeti kao uzor, a sve ostalo je dresura. Nastojala sam ne dresirati djecu. Danas su oboje socijalno osjetljivi, solidarni i kozmopoliti. A nisu čitali moje knjige.