Dogodilo se napokon i to. Dočekali smo novu seriju iz produkcijske kuhinje braće Duffer. Jest da nema ni par dana kako je sletjela na Netflix, ali sa svih krajeva svijeta i iz svih kutaka interneta već na sav glas odzvanjaju usklici – 'ajde još samo jedna epizoda', 'čekaj da vidim kaj je TO bilo na kraju' i 'bokte, tri su ujutro, zašto mi Netflix automatski pušta sljedeću epizodu kao diler koji mi gura još jednu lajnu'.

Pogađate, govorim o seriji 'Predgrađe' – u originalu 'The Boroughs' – novoj seriji izvršnih producenata braće Duffer, dakle ekipe iza 'Stranger Thingsa', a pola je publike to njihovo novo, osam-epizodno čedo odmah prozvalo 'Stranger Things bez BMX-ova, ali s umjetnim kukovima'. Što je, naravno, potpuno točno. Samo što ovdje umjesto klinaca koji bicikliraju po predgrađu imamo Alfreda Molinu, koji izgleda kao čovjek kojemu je život upravo tri puta zaredom posrao tepih, ali će svejedno skupiti snage da ode ubiti kozmičko čudovište.

I fantastičan je. I serija je super. Da, bolja je od 'Stranger Thingsa', a vi sad vrištite na mene koliko hoćete.

Bolje od vlastitog algoritma

Braća Duffer ovdje su, kao što rekoh, izvršni producenti, a autori serije Jeffrey Addiss i Will Matthews – dvojac koji se već dokazao u fantastičarskom svijetu serijom 'The Dark Crystal: Age of Resistance' – očito su dobili zadatak da naprave nešto što Netflix najviše voli: prepoznatljiv algoritamski mamac s dovoljno misterija da gledatelj u dva ujutro kaže: 'Ajde još samo jednu epizodu.' Platforma danas više ni ne proizvodi serije, nego digitalne aparate za nesanicu. Sve mora imati cliffhanger, tajnu, šok, flashback, traumu, podrum, dijete koje jezivo crta i barem jedno biće koje diše kao usisavač s astmom.

No 'Predgrađe' je dovoljno dobro da nadživi vlastiti algoritam.

Radnja je smještena u ubavu umirovljeničku zajednicu usred novomeksičke pustinje, mjesto gdje bogatiji američki starci dolaze dostojanstveno čekati smrt uz golf, klimatizaciju i povremene grupne večeri na kojima se pijuckaju fensi vina i sluša klasični rock. Sam Cooper, kojeg igra Alfred Molina, nevoljko i gunđavo dolazi onamo nakon smrti supruge Lily i već u prvim epizodama vidi se da nešto ozbiljno ne štima. Ljudi nestaju, ponašaju se čudno, pojedini stanovnici kao da nakratko 'zapnu' u stvarnosti, a noću pustinjom gmižu stvorenja koja izgledaju kao da ih je H. P. Lovecraft dizajnirao dok su ga baš gadno mučili refluks i žgaravica.

Ispod cijelog kompleksa krije se Majka – kozmičko biće čija zlatna krv daje mladost i produljuje život. Vlasnici zajednice, Blaine i Anneliese Shaw, godinama hrane Majku ljudskim žrtvama kako bi održavali iluziju vitalnosti. Ukratko: vrlo konkretno napuhana istina o luksuznim staračkim domovima i wellness industriji. A kad kažem 'napuhana istina', onda malo više naginjem prema ovome 'istina', nego prema ovome 'napuhana'.

Horor kao skener društva

Ono što 'Predgrađe' čini zanimljivim jest činjenica da serija horor koristi upravo onako kako su najbolji teoretičari žanra oduvijek tvrdili da horor funkcionira – kao društveni rentgen. Čudovišta u ovom, kao i u svim ostalim kvalitetnim čudovišnim hororima, predstavljaju ono što društvo potiskuje. A što suvremena Amerika potiskuje više od starosti? Ništa. Smrt je postala estetski problem. Bore su moralni neuspjeh. Starenje je tržišni kvar. I 'Predgrađe' tu ide do kraja. Doslovno prikazuje kapitalizam mladosti kao vampirski sustav koji se hrani tijelima starih ljudi. Umirovljenička zajednica ovdje nije dom za starije, nego outsourcing društvene i privatne nelagode. Američka srednja klasa ne želi gledati starost pa je gura u sterilizirana naselja s bazenom i organiziranim karaokama. Svi su nasmijani, svi su uređeni, svi govore 'uživaj u zlatnim godinama', a ispod toga doslovno čuči svemirski organizam koji proždire ljudsko vrijeme.

Najpametniji aspekt serije pritom leži u tome što ne romantizira starost. Likovi su umorni, bolesni, frustrirani, usamljeni i često ogorčeni. Sam je tvrdoglav, zajedljiv i emocionalno paraliziran čovjek koji nakon smrti žene više zapravo i ne zna zašto ustaje ujutro. Molina ga igra veličanstveno – sitnim pokretima, pogledima i načinom na koji mu glas povremeno pukne usred rečenice. U jednoj sceni Sam sjedi dok oko njega svira nekakav veseli jazz za umirovljenike i promatra par koji pleše. Ne govori ništa. Samo nakratko spusti pogled prema praznoj stolici preko puta sebe. I scena te emocionalno pregazi kao kamion.

Geena Davis kao Renee igra lik žene koja se grčevito drži glamura, flerta i samouvjerenosti kao posljednje obrane od raspadanja tijela. U jednoj genijalnoj sceni Renee mrtva-hladna izgovara: 'U mojim godinama više nemaš luksuz laganja samoj sebi. Zato lažeš svima drugima.' Davis tu repliku servira s osmijehom žene koja je u životu preživjela, štajaznam - tri razvoda, dva bankrota i barem jednog muškarca koji je kupio motorčinu nakon pedesete.

Alfre Woodard kao Judy apsolutno razara. Istodobno je duhovita, inteligentna i strašno tužna. Posebno u završnici, kada shvati da je cijela zajednica zapravo tvornica smrti za privilegirane starce koji očajnički žele još malo vremena. Woodard igra taj užas bez histerije – samo s tihim, iscrpljenim gađenjem osobe koja je konačno shvatila da je društvo spremno doslovno žrtvovati ljude kako bi izbjeglo suočavanje s neizbježnim.

Dufferi vire iz svake scene

Rukopis braće Duffer pritom se osjeća posvuda. Topla nostalgija, grupa autsajdera, monster mystery, sentimentalna glazba, spielbergovski osjećaj čuda, mali izolirani svijet koji skriva kozmičku prijetnju. Dobro nam poznat dvojac već godinama radi horor koji želi biti emotivni zagrljaj. Njihova čudovišta uvijek dolaze zajedno s tugom, usamljenošću i raspadom obitelji. Kod njih horor nije utemeljen na pitanju 'što je čudovište?', nego 'što jude toliko boli l da im za tu bol treba inkarnirano čudovište?' Addiss i Matthews tome dodaju svoju fantasy-mitologiju i gotovo bajkovitu fascinaciju starim pričama, pa serija povremeno izgleda kao da Stephen King, Ray Bradbury i proizvođač luksuznih vitaminskih dodataka zajedno pišu scenarij nakon tri ljute i dva piva.

Naravno, nije sve savršeno pa ni dobro. Početak je spor. Neke epizode previše očito funkcioniraju kao binge-mamac pa završavaju cliffhangerima koji vrište: 'NE GASI NETFLIX, MOLIMO TE, DIONIČARI SU NERVOZNI.' Povremeno se osjeti i taj moderni streaming-problem u kojem svaka serija mora izgledati kao da ju je dizajnirao marketinški odjel koji je proučavao heat-mape gledateljske pažnje. Misterij, trauma, šok, jump scare, emotivni monolog, repeat.

Ali onda 'Predgrađe' napravi nešto što u tom kontekstu baš i ne očekuješ – dopusti svojim vremešnim protagonistima da budu ljudi. Ne maskote staračke mudrosti. Ne simpatični bakice-i-djedice za dirljive videića na Tik Toku. Ljudi. Seksualni, smiješni, naporni, ogorčeni, hrabri, vulgarni, sebični, nježni i prestrašeni. I upravo zato serija funkcionira. Izvrsno funkcionira.

Jer dok pola streaming-industrije proizvodi dvadesetpetogodišnje influensere koji izgledaju kao da su odrasli u laboratoriju za izbjeljivanje zubi, 'Predgrađe' mrtvo ozbiljno kaže: evo vam lica koja imaju bore, tugu, sjećanja, bolesti, povijest i stvarne živote. Evo vam ljudi kojima društvo više ne daje glavne uloge. Evo vam heroja koji moraju spašavati svijet dok istodobno traže naočale za čitanje. Nakon pet sezona generičkih klinaca koji spašavaju svemir savršeno hidratiziranom kožom, to djeluje gotovo revolucionarno