VIKTOR IVANČIĆ, 'ZAŠTO NE PIŠEM I DRUGI ESEJI'

Čas anatomije hrvatskog novinarstva

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 28.06.2010 11:32
  • Objavljeno 25.06.2010 u 09:16
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Ivančićev čas anatomije hrvatskog novinstva, to seciranje i kopanje po kužnim rupama ovdašnjih medija – od čega, ako kao insajder niste upoznati s temom, čitajući možete imati i fizičku reakciju – zapravo predstavlja pokušaj da se raščisti teren i promisli etična strana pisanja

Kada danas hrvatski novinar – tipski lik u srednjim četrdesetima, zaposlen u mainstream mediju, prošao sve faze od ratnog izvještavanja do lifestyle priloga – govori o svojoj profesiji, to redovito čini na način da sebe predstavlja kao heroja, suvremenog Robina Hooda uvijek na strani pravde i slabijih, a novinarstvo u Hrvatskoj proglašava demokratskom silom koja nas je spasila od kolektivnog davljenja u smradnom političkom kazanu devedesetih. Navodno beskompromisan angažman i profesionalnost novinar će pokazivati odlascima na ulične prosvjede za pretučenog kolegu ili kafanskim pričama o vlastitoj borbi protiv pritisaka vlasnika medija i politike.

Da podeblja dojam, na strukovnim će okupljanjima čitati referate o estradizaciji medija, pune apstraktnih parola koje nikoga ne optužuju i ni na što ne obavezuju, već efektno kite sliku o novinarskoj kritičnosti. Ustrajavat će i na tome da svoju profesiju prikaže kao misiju, i to misiju u obrani neke više nacionalne stvari: prvotno obrani zemlje od susjeda, zatim obrani od tuđmanova jednoumlja, pa od sanaderove samovolje, tajkunskog osvajanja...

Mit o nezavisnima i hrabrima

Fabrika knjiga

Fabrika knjiga

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Skicirani hrvatski novinar paradigma je cijeloga ceha, a njegov govor o vlastitoj profesiji dio prevladavajućeg hrvatskog diskursa o novinarstvu, koji uz novinara-pješaka zastupaju i moćnije figure: urednici, stratezi, vlasnici medija, oglašivači. Diskurs je to koji njeguje svoje mitske priče, uglancava vlastitu sliku te proizvodi/simulira novu idealiziranu naraciju koja se dijelom preklapa s oficijelnom nacionalnom naracijom o napredovanju prema razvijenoj demokraciji, o odrastanju naroda. No nasuprot mitu stoji stvarnost; a u njoj još caruje cenzura, tabuiziraju se mnoge teme, marginaliziraju novinari..., a najveća novina u 'novinarstvu razvijene demokracije' jest to da se diktatura vladajuće politike združila s diktaturom krupnog kapitala.

Ustajali i korumpirani svijet hrvatskog novinarstva i njegove mitove razobličava Viktor Ivančić u knjizi Zašto ne pišem i drugi eseji, sastavljenoj od četiri opsežna eseja (jedan je ranije tiskan u časopisu Reč) te deset kraćih tekstova, ubačenih kao fusnote u drugi dio knjige (nakon gašenja Ferala tiskani u Danima ili Novostima). U esejima on širokim zamahom secira bolesno medijsko tkivo te patološke veze novinara-političara-poduzetnika, tj. medija-ideologije-kapitala, a u drugom dijelu daje studije slučajeva što upotpunjuju opću mračnu dijagnozu. Riječ je o vjerojatno najprovokativnijem štivu koje je o hrvatskom novinarstvu uopće napisano, i to ne samo zbog primjera i imena koje autor navodi, nego zbog razornosti analize te desakralizacije novinarstva koje se prodaje kao prvoklasna demokratska relikvija.

Jutarnji i Novi list – simptomi bolesti

U Ivančićevu fokusu su mainstream mediji, navodno ugledne liberalne ili lijevo orijentirane novine i autori. On ne cilja na desne medije koji su zbog svoga nacionalističkog bjesnila iovako odiozni građanskoj kulturi te kao takvi laka meta na kojoj mnogi ritualno demonstriraju svoju tobožnju kritičnost.

Konkretno, u prvom eseju Siva zona ljubičice bijele piše o najvećoj medijskoj kući u Hrvatskoj i njezinim najuglednijim proizvodima kao 'plaćeničkoj propagandi', tj. o dva teksta iz Jutarnjeg lista: reportaži o Todoriću i Agrokorovu carstvu tadašnjega zamjenika urednika (tu je 'tastatura u službi korporativnog blagostanja'), i intervjuu Miljenka Jergovića s premijerom Sanaderom ('sentimentalne veze Pisac & Vladar', i paralele s odnosom Tuđman-Aralica).

Osim epehaovskih oda tajkunsko-političkim moćnicima, Ivančić dekonstruira i sliku o neovisnosti Novog lista, jer se njegova uređivačka politika također oblikuje prema zahtjevima kapitala i vlasnika medija. U tekstu Zašto ne pišem ili izvještaj sretnog zamorca on, na način literarno blizak antisovjetskoj satiri, radikalizira svoju poziciju autora koji je godinu dana bio plaćen u istoj novini za to da ništa ne piše.

Treći se esej bavi svetim Gralom profesije – istraživačkim novinarstvom, za kojim npr. na spominjanim stručnim skupovima tragaju i tuguju pripadnici ceha, a kad ga pronađu, oni ipak godišnju nagradu za novinarstvo dodjeljuju Goranu Miliću za istraživanje rajskih toposa Južne Amerike, a ne Dragi Hedlu za otkrivanje zločina u Osijeku.

Slučajevi selotejp

Najdublje u seciranju patologije hrvatskog novinarstva zadire četvrti esej Master flaster, ispisan u formi pisma imaginarnom mladom kolegi novinaru koji je u ratu bio dijete, a 2009. stupa na demonstracijama za ukidanje novinske cenzure, za slobodu i neovisnost medija. Ako vam je promaklo, riječ je o prvim takvim demonstracijama koje je Hrvatsko novinarsko društvo organiziralo u protekla dva desetljeća; do 2009. isto se društvo, umjesto na uličnim prosvjedima za proganjane i ušutkivane kolege, uglavnom sastajalo na balovima, brinulo o članskim iskaznicama i pisalo o teorijskim zasadama novinarstva u svome glasilu (koji je ispod uredničkog i grafičkog standarda mnogih fanzina).

Okidač za Ivančićevu analizu u kojoj će se tipski hrvatski novinar suočiti s bijedom vlastitog konformizma i ravnodušja, jest simbolička gesta okupljenih na prosvjedu: lijepljenje selotejpa preko usta. U vrijeme kada je isti selotejp značio ubijanje i bacanje u rijeku, i kada je tek Feral o tome izvještavao, novinarski ceh nije ni zucnuo.

Protiv ravnodušnosti

Ivančićev čas anatomije hrvatskog novinstva, to seciranje i kopanje po kužnim rupama ovdašnjih medija – od čega, ako kao insajder niste upoznati s temom, čitajući možete imati i fizičku reakciju – zapravo predstavlja pokušaj da se raščisti teren i promisli etična strana pisanja. U podtekstu ova knjiga potiče one koji profesionalno pišu da se suoče s vlastitim tekstom i osobnom odgovornošću za napisano, pa ona nije iskaz autorova moraliziranja, već preispitivanja odnosa između 'ja', teksta i Drugoga.

Ivančićevi eseji će u mainstream medijima, po svoj prilici, biti popraćeni onako kako su u njima bili popraćeni neki Feralovi tekstovi – šutnjom. Umjesto polemike, bijesa ili uznemirenosti, knjigu će obaviti magla ignorancije, tupila i ravnodušnosti.

Teoretičari su davno utvrdili da se ono što nije bilo u medijima nije ni dogodilo. Ali, čitatelji ne moraju biti ovce! Osim srednje struje hrvatskog novinarstva, postoje i oni što plivaju protiv struje – pa pročitajte što imaju za reći. Ne morate se slagati s napisanim: ovi tekstovi i nisu tu da vam stvore ugodu dok ih preživate, nego da vam bude muka od onoga na što vas upozoravaju.

Viktor Ivančić: Zašto ne pišem i drugi eseji; Fabrika knjiga, Beograd, 2010.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi