Dok se prašina nakon proglašenja pobjednika 19. književne nagrade tportala polako sliježe, autor najboljeg hrvatskog romana 'Tko je taj čovjek?' u prvom razgovoru nakon dodjele otkriva zašto se ne smatra miljenikom sudbine, koga je vidio kao moralnu pobjednicu te kako je jedan rukopis čekao više od četvrt stoljeća da ga vrijeme konačno "sustigne"
Boris Dežulović, splitski novinar, pisac i suosnivač legendarnog Feral Tribunea, ovogodišnji je laureat devetnaeste književne nagrade tportala za najbolji hrvatski roman. Njegovo opsežno i fascinantno djelo Tko je taj čovjek? (Ex Libris) trijumfiralo je u konkurenciji od čak 57 prijavljenih naslova, potvrdivši status autora koji s nevjerojatnom preciznošću secira mehanizme povijesti i najteže etičke dileme pojedinca.
vezane vijesti
Uz njega, u finalu ovogodišnjeg natječaja našli su se Damir Karakaš s romanom Sunčanik (OceanMore), Gabrijela Rukelj Kraškovič s romanom U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća (OceanMore), Robert Međurečan s romanom Tako neka bude (Sandorf) te Nenad Stipanić s romanom Život u topu kojeg nema (Sandorf).
Dobitniku je pripala skulptura Silvija Vujičića i ček na 15 tisuća eura, te audioizdanje romana na platformi book&zvook.
Može li jedan metak popraviti budućnost?
Nagrađeni roman Tko je taj čovjek?, intrigantno podnaslovljen kao "Izvještaj o jednoj mogućnosti", predstavlja dosad najambiciozniji Dežulovićev sraz dokumentarnosti, znanstvene teorije i fikcije. Radnja je smještena u usijanu atmosferu Münchena 1923. godine, u vrijeme galopirajuće hiperinflacije i Hitlerovog Pivničkog puča, neuspjelog pokušaja državnog udara.
Glavni protagonist, američki novinar i snimatelj Frederick Walter (za kojeg se kasnije ispostavlja da ima krivotvorene dokumente), stiže u grad s gotovo matematičkim planom: zaustaviti uspon budućeg gospodara života i smrti, u romanu zagonetno oslovljavanog kao "vitez s brčićem", jednim preciznim snajperskim hicem.
Dok se priprema za atentat, Walter se infiltrira u društveni život grada, provodeći vrijeme u kultnoj kavani Tambosi (kasnije Café Annast) na Odeonsplatzu. Tamo upoznaje plejadu likova – od vlasnika kavane Anne i Gustla do slikara Otta Pippela – ali ključna figura postaje Renate (Lena) Müller, mlada i iznimno obrazovana djevojka s kojom vodi duboke intelektualne razgovore o sudbini, kvantnoj fizici i književnosti, koristeći kao "ključeve" Eliotovu Pustu zemlju i Spenglerovu Propast Zapada.
Gusto jezično tkanje koje nadilazi žanr
Središnji čvor romana vezan je uz 9. studenoga 1923. u 12 sati i 44 minute, trenutak Hitler-Ludendorffovog marša na Odeonsplatzu. Walter se nalazi u potkrovlju kavane s prstom na okidaču, suočen s dilemom može li jedan metak preokrenuti tok povijesti. Dežulović majstorski isprepliće Boškovićev determinizam i "uže sudbine" s Heisenbergovim principom neodređenosti, sugerirajući da je povijest nemoguće precizno izmjeriti a da se na nju istovremeno ne utječe.
Radnja se ne zaustavlja na samom puču, već prati Waltera u njegovoj potrazi za Lenom u Danzigu, te konačnom egzistencijalnom i emocionalnom slomu u Berlinu… Roman je koncipiran kao naknadno otkriveni rukopis u arhivu SS-a, čime autor vješto briše granice između onoga što se dogodilo i onoga što je, u nekom drugom odsječku vremena, moglo biti.
Žiri tportalove nagrade, koji su činili kroatistica Andrea Milanko, redateljica Anica Tomić, pisac Robert Perišić, te psiholog i kolumnist tportala Boris Jokić, pod predsjedanjem prevoditeljice i pjesnikinje Vande Mikšić, opisao je roman kao ambiciozno i gusto jezično tkanje koje nadilazi okvire spekulativne fikcije. Iznevjeravajući očekivanja od poznatog kolumnista, ovaj tekst ne igra na brze poante; to je djelo visoke pripovjedačke discipline koje se suvereno kreće galerijom povijesnih ličnosti i intertekstualnih referenci – od T. S. Eliota i Thomasa Manna do Richarda Wagnera, stoji u obrazloženju odluke.
Matematika zla iz druge ruke
Ideja o čovjeku koji pokušava "popraviti povijest" jednim preciznim hicem u Dežuloviću je tinjala više od četvrt stoljeća, još od devedesetih godina koje autor opisuje kao naše vlastito, autentično "vajmarsko vrijeme" u kojemu nam rađanje zla nipošto nije bilo daleka apstrakcija. Dok je u svom nagrađivanom prvijencu Christkind propitivao etičke granice i opravdanost ubojstva dječaka koji će tek postati monstrum, u novom se djelu posvetio seciranju kompleksne "arhitekture sudbine" u koju, paradoksalno, privatno uopće ne vjeruje.
Za njega München 1923. nije bio polazište, već dolazna točka do koje je stigao godinama lutajući poviješću u potrazi za onim savršenim trenutkom u kojem jedan djelić sekunde nudi mogućnost "napada na prirodni sklad" i preokretanje toka civilizacije.
Iako, prema vlastitim riječima, nije imao ambiciju pisati o kalendarskoj sadašnjosti već o bezvremenom Schopenhauerovom "sada", autor priznaje kako ga je vrijeme u međuvremenu jednostavno – sustiglo. Slučajnost da roman izlazi upravo na stotu obljetnicu Hitlerova puča, usred naših suvremenih dvadesetih godina, pretvorila je ovaj eruditski triler ideja u uznemirujući povratak u sadašnjost i suočavanje s mogućnošću da već živimo u nekoj vrsti izmijenjene budućnosti.
Tko je tu lik, a tko pisac?
Neposredno nakon svečanog proglašenja u zagrebačkom MET Boutique Hotelu, uspjeli smo "uhvatiti" pobjednika za kratak razgovor. U svom prepoznatljivom stilu, Dežulović se osvrnuo na jaku konkurenciju, priznao koga je smatrao favoritom iz sjene te nam otkrio zašto mu je za ovaj "izvještaj o jednoj mogućnosti" trebalo više od četvrt stoljeća istraživanja.
Vjeruje li pisac koji je precizno "naciljao" povijest da književnost doista može popraviti svijet ili smo svi samo likovi u nečijoj tuđoj fikciji? Može li se jedan djelić sekunde 9. studenoga 1923. doista smatrati nultom točkom naše stvarnosti?
Pogledajte što nam je Boris Dežulović rekao u razgovoru nakon dodjele nagrade:
