Zagrebački velesajam ovog rujna obilježava 70 godina na novozagrebačkoj lokaciji i čak 117 godina postojanja. Iako su danas u njegovim paviljonima muzejski depoi, skladišta, sportske dvorane, škola, vrtić i igraonice, a tek se u rijetkima izlaže i trguje, 1956. godine njegovo je otvorenje bilo jedan od najvećih događaja u Jugoslaviji. Međunarodno jesensko otvorenje bilo je ujedno prvi događaj koji se izravno prenosio na televiziji, vrpcu je prerezao sam Tito, a sudjelovalo je 26 zemalja – od Sovjetskog Saveza, Rumunjske, Čehoslovačke, preko azijskih država, do Italije, Austrije i SAD-a.

Zagrebački velesajam tema je treće izložbe autorica i kustosica Sonje Leboš i Lane Lovrenčić te otkriva vrijeme u kojem je Velesajam pretvorio Zagreb u simbol modernosti i međunarodne gospodarske suradnje, ali i obilježava 70 godina od njegova preseljenja na desnu obalu Save.

Velesajam otvarao Zagreb i prema istoku i prema zapadu

Lovrenčić ističe za tportal da Zagreb ima dugu tradiciju sajmovanja jer je prethodnik Zagrebačkog velesajma, Zagrebački zbor, osnovan još 1909. godine.

'Nakon Drugog svjetskog rata Zagrebački zbor raspušten je odlukom Izvršnog odbora Gradskog narodnog odbora 1946. godine, a istodobno je osnovan Zagrebački velesajam kao njegov pravni sljednik. Velesajam je vrlo brzo postao važan instrument grada i države za predstavljanje gospodarskog razvoja, domaće proizvodnje i procesa modernizacije', rekla je Lovrenčić za tportal, napominjući da se njegov 'prvi sloj' odnosio na trgovanje u zemlji i predstavljanje proizvoda, no pomoću trgovine Zagreb i Jugoslavija otvarali su se svijetu – i istoku i zapadu – jer je međunarodna trgovina bila jako zastupljena, što je, dodaje, politika koristila za vanjskopolitičke aktivnosti i odnose s drugim državama.

'Ljude se učilo kako funkcionira prehrana u menzama i kako se rukuje perilicom rublja'

Velesajam je privlačio velik broj ljudi u Zagreb, a posjetiteljima je predstavljao nove proizvode, tehnologije, modele stanovanja i kulturu svakodnevnog života u modernom gradu.

'Tada su se organizirale didaktičke izložbe koje su objašnjavale ljudima što je to primarna zdravstvena skrb, kako se rukuje perilicom rublja te kako funkcionira briga o djeci u vrtićima i prehrana radnika u tvorničkim menzama. Osim te važne društvene, političke i gospodarske uloge koju je imao, postoji sloj arhitekture i urbanizma Velesajma', dodaje Lovrenčić, podsjećajući da je, u trenutku u kojem se iz Savske preselio na južnu obalu Save, Velesajam postao jedan od ključnih projekata zbog kojih se ulagalo u novu infrastrukturu i pokrenula intenzivnija urbanizacija prostora budućeg Novog Zagreba.

'Nije se mogao mjeriti s Hamburgom, ali bio je industrijski centar jugoistočne Europe'

'Urbanističku matricu Velesajma izradio je Marijan Haberle za tih 370 tisuća kvadrata te su paviljone projektirali i strani arhitekti. Na Velesajmu se testirao i dizajn, odnosno oblikovanje, a osim plakata i publikacija produciranih za njegove potrebe, pokazivao se novi namještaj, kao i brodovi, aparati, sve što možete zamisliti', objašnjava Lovrenčić.

Sonja Leboš ističe da se Zagreb nije mogao mjeriti s Hamburgom ili Londonom u smislu tradicije trgovanja, no 1956. godine upisao se na kartu gradova s najvećim sajmovima na svijetu.

Ispisao i političku povijest Pokreta nesvrstanih

'Njegov značaj bio je i lokalni i nacionalni, a nadasve međunarodni. Na Velesajmu se ispisala nekim dijelom i geopolitička povijest Jugoslavije. Pokret nesvrstanih jest formiran u Beogradu, no važni koraci i priprema odvili su se ipak u Zagrebu. Konkretnije, 1956. godine na otvorenje Velesajma došao je Ahmed Sukarno, indonezijski predsjednik i jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, a samo godinu ranije bio je domaćin velike konferencije u Bandungu, gdje su se azijske i afričke zemlje suprotstavile imperijalizmu i kolonijalizmu. Jugoslavija nije imala predstavnike na toj konferenciji, no imala je svoje promatrače. Poanta je bila u otporu imperijalističkim porivima SSSR-a, SAD-a, pa donekle i Kine. Te ujedinjene male zemlje nisu samo napravile korak ka miru u svijetu, nego su i afirmirale politiku prava na suverenitet', kaže Leboš, dodajući da su se u Hannoveru prije nekoliko godina hvalili dolaskom tadašnjeg indonezijskog predsjednika.

'Održavanje mira tijekom Hladnog rata'

'A ovdje je bio 1956. godine. Bilo je važno privući mnogoljudne zemlje kojima se mogu prodati milijuni različitih stvari i proizvoda. No nije se sve odnosilo samo na prodaju, već je funkcioniralo i inovatorstvo jer su se firme spremale za izlaganje na Velesajmu, a u to vrijeme Zagreb je bio najveći industrijski centar jugoistočne Europe. Velesajam dokazuje tu povijest proizvodnje i kako se zarađivalo, koliko se uprihodilo na toj vanjskotrgovinskoj razmjeni', kaže Leboš, napominjući da je postojala i dimenzija financiranja neovisnosti drugih država, primjerice Alžira.

'Postoje fotografije zagrebačke i afričke djece, ovdje su dolazili studenti iz tih zemalja, i to nikome nije bilo sporno. Danas je teško zamisliti da ovdašnja i nepalska djeca idu u zajedničke vrtiće, ali to je budućnost. Osim Sukarna, Tito je doveo Hruščova. Velesajam je tako odigrao ulogu i u održavanju mira i stabilnosti tijekom Hladnog rata', dodaje Leboš.

Hit su bili pilići na ražnju, točeni sladoled i koncept samoposluge

No jesenski sajam nije imao samo političku dimenziju. Bio je mjesto na kojem su se svi htjeli predstaviti, doći i kupiti nešto. Lovrenčić i Leboš podsjećaju na epizodu kada je u paviljonu SAD-a predstavljena prva samoposluga.

'Danas je to nezamislivo, no samoposluga nije bila uobičajena u Jugoslaviji jer su trgovine funkcionirale na principu da kažete trgovkinji što želite, a ne hodate naokolo i u košaricu stavljate proizvode koje sami birate. To je, prema arhivima, bio apsolutni hit. Kao i kad su postavili metalne ražnjeve koji su se okretali i pekli piliće. Ti su pilići dugo godina bili hrana zbog koje se čekalo u redovima, a ništa manje oduševljenja izazvao je i prvi aparat za točeni sladoled', napominje Leboš.

O popularnosti Velesajma, dodaje, svjedoče i tekstovi New York Timesa u kojima se pisalo o tome da je američki paviljon smješten u Savskoj 25, na staroj lokaciji sajma, dok su Rusi i Kinezi dobili prostore na novoj lokaciji.

'Američki su izlagači velik dio svojega nastupa gradili oko proizvoda i životnog stila koji su publici bili vrlo atraktivni. U tom su smislu privlačili više pozornosti od sovjetskih izlagača, a oni su češće stavljali naglasak na strojeve, industrijsku proizvodnju, a neko vrijeme i na prikaz naoružanja. Talijani su se predstavljali odjećom, automobilima i dizajnom dok je Jugoslavija na Velesajmu predstavljala svoju viziju socijalističke modernizacije. Izlagali su se i proizvodi koji još nisu bili široko dostupni, poput kućanskih aparata, ali i turističke ponude te različitih modela suvremenog života. Na neki se način predstavljala budućnost za koju se očekivalo da će postupno postati dostupna sve širem dijelu stanovništva', dodaje Lovrenčić.

Svoje su paviljone imale i velike tvrtke poput Đure Đakovića i Mašinogradnje te su izlagale lokomotive i druge proizvode.

Sama izgradnja Velesajma bila je, podsjeća Leboš, velik građevinski pothvat: građevinska dozvola izdana je u prosincu 1955., a do svibnja 1956. godine prevezeno je oko 130 tisuća kubika zemlje kako bi se poravnao teren.

'Izgrađeno je oko 50 kilometara cesta, radilo se u tri smjene i bio je to mravinjak s oko tri tisuće radnika. Prvi su se paviljoni krenuli podizati ljeti, a ukupni trošak iznosio je skoro dvije milijarde tadašnjih dinara. Važna je uloga i tadašnjeg gradonačelnika Većeslava Holjevca jer je lobirao za sve to', dodaje Leboš.

Već osamdesetih, napominje Lovrenčić, dolazi do pada ekonomske, gospodarske i političke moći Jugoslavije, što se izravno odrazilo i na Velesajam.

Paviljoni važni primjeri hrvatske moderne arhitekture

'Bez snažne industrijske baze Velesajam teško može zadržati svoju izvornu funkciju. Njegov značaj postupno slabi, a tijekom 1990-ih, zbog rata, privatizacije i smanjenja tržišta, dodatno se smanjio broj domaćih poduzeća i proizvođača koji su činili njegovu glavnu izlagačku bazu. Time je Velesajam postupno gubio svoju primarnu gospodarsku ulogu. Pitanje je što danas učiniti s njime', kaže Lovrenčić, napominjući da on i dalje proizvodi određenu vrstu urbanosti te da je posebno važno sačuvati paviljonsku arhitekturu, a ona je negdje između industrijske hale i izložbenog prostora.

'Ti su paviljoni važni primjeri hrvatske moderne, ali i inozemne arhitekture, a istodobno su vrlo prilagodljivi i mogu primiti različite nove sadržaje – od galerija i koncertnih prostora do drugih javnih programa. Upravo je zato velik dio kompleksa moguće reprogramirati, pri čemu treba poštovati činjenicu da je njegova urbana matrica zaštićena', ističe Lovrenčić.

Leboš upozorava na nepostojanje režima održavanja arhitekture i nesklonost njezinoj prenamjeni.

'Taj bi prostor trebalo, ponajprije, osjetiti kao prostor građana Zagreba. Neki su paviljoni posebno zaštićeni kao kulturna dobra, spomenici nulte kategorije – Kineski, Talijanski i paviljon Mašinogradnje. Kineski je najvjerojatnije i jedini primjer vernakularne kineske arhitekture u Europi, a izgradili su ga zagrebački obrtnici', kaže Leboš.