Svaka generacija ima omiljenu ekranizaciju Jane Austen. Nijedan film ili serija ne može potpuno vjerno prenijeti književni predložak, no problem nastaje kada se zbog lijepih kostima i romantičnih prizora izgubi ono što njezine romane čini posebnima: pronicljivo promatranje ljudi, društvenih odnosa i položaja žena. Sve to krasi Austen i njezina djela.

Prema stručnjakinjama koje su govorile za BBC, ekranizacije često stavljaju ljubavnu priču u prvi plan, iako je književnicu više zanimao unutarnji život njezinih junakinja. 'Austen je mnogo više usredotočena na junakinju. Ona je autorica psiholoških romana, to je ono što je zanima', kaže Katherine Sutherland, istraživačica sa Sveučilišta u Oxfordu.

Njezine junakinje nisu savršene. Suočavaju se s moralnim dvojbama, vlastitim slabostima i društvenim preprekama koje postoje neovisno o muškarcu u kojeg će se zaljubiti, po čemu su bliske i današnjim čitateljicama.

Austen se bavi i temama koje se teško uklapaju u sliku bezbrižne kostimirane romanse. U 'Mansfield Parku', primjerice, piše o nevjeri i kockanju, a u svojim djelima više puta spominje ropstvo, premda njezini stavovi o njemu ostaju predmet rasprave.

Ljubavni trenuci, poput pisma koje kapetan Wentworth šalje Anne u romanu 'Pod tuđim utjecajem', važan su dio njezinih priča. Ipak, kada romantika zasjeni sve ostalo, lako se izgube kritika klasnih odnosa i prikaz nesigurnog položaja žena, no osim bogate Emme Woodhouse, većina njezinih junakinja nema dovoljno svog novca za siguran i neovisan život.

'Austen je poznavala svoje tržište. Morala je spojiti djevojku s mladićem i ponuditi sretan završetak da bi prodala knjige. Ali veliki poljubac, prosidba ili vjenčanje nisu vrhunac romana. Nema opisa crkve i sve te strke', kaže Sandie Byrne, profesorica engleske književnosti na Oxfordu.

Ni brak nije značio da su brige žene zauvijek završile jer je njezina sigurnost i dalje ovisila o suprugovu karakteru i načinu na koji su upravljali novcem. Ekranizacije pak, primjećuje Byrne, često ostavljaju dojam da je vjenčanjem sve riješeno.

Raspravlja se i o kostimima, frizurama i šminki. Najava nove verzije 'Razuma i osjećaja' izazvala je negodovanje dijela obožavatelja jer Elinor i Marianne Dashwood, koje glume Daisy Edgar-Jones i Esmé Creed-Miles, u brojnim prizorima imaju raspuštenu kosu.

Kako Byrne pojašnjava, takvu su frizuru u to doba nosile djevojčice. Djevojke su podizale kosu, a pri izlasku nosile šeširiće vezane ispod brade. 'Podizanje kose i spuštanje ruba haljine bili su znak odrastanja', objašnjava.

'iPhone lice'

Netflixova ekranizacija romana 'Pod tuđim utjecajem' iz 2022. godine kritizirana je zbog ružičastog ruža i maskare Dakote Johnson, a glumicu su na društvenim mrežama opisivali izrazom 'iPhone lice', kojim se označava izgled toliko suvremen da djeluje neprirodno u povijesnoj drami.

Juliette Wells, profesorici književnosti na američkom Goucher Collegeu, najviše smetaju frizure, savršeni zubi i tijela oblikovana suvremenim treninzima. 'Razmišljam o ortodonciji i ljuskicama, o tome kako lijepe zube ima većina mladih glumaca, a koliko je malo likova Jane Austin opisano kao osobe s dobrim zubima. Vjerojatno ih većina nije ni imala', kaže Wells. Čak ni povijesno točan kostim ne može potpuno prikriti činjenicu da glumac odgovara današnjim standardima ljepote, dodaje.

Byrne ukazuje i na to da ekranizacije često odijevaju likove prema modi iz godine u kojoj je roman objavljen, kao da su svi redovito obnavljali garderobu. Većina ljudi iz društvenih slojeva o kojima je Austen pisala nije imala mnogo odjeće. Nosili su je godinama i nastojali da što dulje traje, a samo su si najbogatiji mogli priuštiti stalno praćenje modnih promjena.

Još je teže na ekran prenijeti autoričinu ironiju, humor i precizan jezik. 'Zbog toga i čitamo Austen, zar ne? Zbog ironije, humora, satire i zato što suptilno propituje ustaljena pravila', kaže Byrne. 'Austen nije autorica koja čitatelja usmjerava na slike i izgled prostora, već puno toga otkriva onim što likovi govore, kako se izražavaju i što prešućuju', dodaje.

Sutherland smatra da ekranizacije često posežu za vizualnom romantikom bližom Charlotte Brontë. Nova verzija 'Razuma i osjećaja', primjerice, oslanja se na prizore engleskog krajolika da bi stvorila romantičan ugođaj. 'Austen je suzdržanija i mnogo više postiže razgovorom', kaže Sutherland te smatra da film stavlja veći naglasak na sliku, a onda razgovori gube važnost.

Ritam pripovijedanja

Wells najviše nedostaje autoričina preciznost u izboru riječi. Čitatelj koji nakon ekranizacije posegne za romanom, kaže, može otkriti koliko je pomno Austen oblikovala svaku rečenicu. U nekim ekranizacijama dijalozi se miješaju s rečenicama kakve bi izgovarali današnji likovi, pa se gubi prepoznatljiv jezik njezinih romana. Jedan od primjera dolazi iz Netflixova filma 'Pod tuđim utjecajem': 'Sada smo nešto gore od bivših, prijatelji smo.'

Problem je i ritam pripovijedanja. Austen polako razvija prizore, razgovore i karaktere, ostavljajući čitatelju vremena da primijeti kako se lik opire vlastitoj promjeni, a filmski format ne ostavlja uvijek dovoljno prostora za takav postupni razvoj.

Na doživljaj priče utječe i izbor glumaca, a neki su osjetno stariji od likova koje tumače: Alan Rickman imao je 49 godina kada je u filmu 'Razum i osjećaji' glumio 35-godišnjeg pukovnika Brandona. Sutherland smatra i da izbor zgodnih glumaca može prerano otkriti tko je romantični junak priče iako Austen ostavlja čitatelju mogućnost da ga postupno upozna na osnovi njegovih postupaka.

Primjer je Hugh Grant kao Edward Ferrars u ekranizaciji 'Razuma i osjećaja' redatelja Anga Leeja iz 1995. godine. U prizoru napisanom za film on se mačuje s mladom Margaret Dashwood, čime odmah osvaja simpatije gledatelja. Sutherland smatra da ga taj trenutak unaprijed predstavlja kao šarmantnog i poželjnog junaka te umanjuje neizvjesnost njegova odnosa s Elinor. Austen ga je u romanu predstavila sasvim drukčije: izričito je napisala da Ferrars nije zgodan.