„On je upoznao ono najbolje od nas. On je upoznao i ono najgore od nas. Ali ova zvijer ima snažno srce.“ Tim riječima pred sam završetak filma Srce zvijeri svoga najboljeg prijatelja i ratnog druga, njemačkog ovčara Odina, opisuje njegov vlasnik, časnički namjesnik u mirovini James Belmont.

Kada James sastavlja ove riječi, obojica su već pri kraju snaga. Umjesto odmora u divljinama Aljaske, njihov se boravak na samom sjeveru Amerike pretvorio doslovce u bitku na život ili smrt. Baš onakvu kroz kakvu su obojica prolazili dok su ratovali u američkim intervencijama u sklopu rata protiv terorizma.

No dok su u Afganistanu s druge strane bili naoružani talibani, na Aljasci preživljavanje ne ovisi o izbjegavanju oružane sile u neposrednim obračunima. Ovisi o tome može li se ili ne može ovladati prirodom koja ne ubija iz interesa, nego i sama radi preživljavanja.

U ovoj priči nema antagonista, ali je s druge strane nešto što je teško pobijediti. Kada James shvati da se nakon trideset godina vojevanja u posebnim postrojbama našao u bezizglednoj situaciji, podalje od međuljudskog ubijanja, ključna će mu utjeha biti Odin. Spasi li njega, spasit će sve ono što mu je sve te godine donosilo ljudskost.

Rat je završio, ali njegove rane nisu

U opisanom ozračju protječe rasplet ovog filma čija su jednostavna priča i osobito ton poprilična iznimka u aktualnom kinorepertoaru. Gotovo staromodnog zapleta o čovjeku i životinji koji čine sve kako bi preživjeli u divljini, pustolovna drama Srce zvijeri djelovala bi bezvremenski da središnju pripovjednu liniju povremeno ne prate flashbackovi.

Oni su, naravno, vezani uz Jamesove i Odinove ratne godine za koje je jasno da su ih proveli negdje u Afganistanu i Iraku, gdje su Sjedinjene Američke Države intervenirale unutar proklamiranog rata protiv terorizma. Film ne otkriva mnogo o tome gdje su Jamesove i Odinove pogibeljne bitke točno vođene, ali očito je da su bile krvave, kobne i u konačnici izgubljene, osobito ona u Afganistanu, u kojem se nakon dva desetljeća američke vojne intervencije 2021. obnovio srušeni talibanski režim.

U jednom je obračunu James jedini preživio od svojih suboraca, dok je Odin više puta ranjen. Izgubio je zube, koji su nadomješteni onima od titanija, a ostao je i bez jedne noge te sada nosi protezu. Kada jedan od rijetkih likova u filmu, postariji Watkins koji također luta Aljaskom, upita bivšeg vojnika je li očitao bukvicu onima koji su teško ozlijedili Odina, James mu potvrdi: upucao ih je obojicu u glavu.

Kakav god bio kontekst ratova u kojima su sudjelovali umirovljeni dočasnik i njegov vjerni pas, ovo je priča o njima nakon tih ratova. Obojica pate od poslijetraumatskog stresa, ali pravo će ih preživljavanje dočekati na mjestu za koje se nije moglo ni naslutiti da je zapravo najopasnije.

Brad Pitt prepušta središte pozornosti Odinu

Srce zvijeri donosi novi glumački nastup planetarno popularnog Brada Pitta, kojemu se uloga ratnog veterana u društvu psa kao jedinog bića s kojim dijeli život izdvaja u karijeri.

Zvijezda prošlogodišnjeg kinohita F1 i dobitnik Oscara za ulogu kaskadera Cliffa Bootha u filmu Bilo jednom... u Hollywoodu, koju će reprizirati u skoroj humornoj drami The Further Mis-Adventures of Cliff Booth u režiji Davida Finchera te prema scenariju Quentina Tarantina, ovdje promišljeno prepušta središnje mjesto njemačkom ovčaru uz kojega se priča gradi.

Iako američka kinematografija ima niz naslova koji su proslavili četveronožne junake, Srce zvijeri čini to uz psa koji ne samo nastupom nego i profiliranjem djeluje suvereno. Kada se u jednom trenutku počnu prikazivati slike rata, prvo se pomisli da su u pitanju Jamesova sjećanja. No to su Odinove noćne more. On je kao vojni pas uz ljude prošao i ono najbolje i ono najgore.

Ovo prožimanje psećeg i ljudskog lika u njihovoj prošlosti i sadašnjosti, na način da je svejedno tko koga u kojem kadru spašava jer obojica djeluju kao jedno biće, vodeća je odlika filma koji, unatoč svemu, rijetko koketira s patetikom, iako se ona u konačnici ne može izbjeći.

Ali nekako je samorazumljiva. Uostalom, i glavni glumac i redatelj priznali su da su čitajući scenarij zaplakali. Kako onda neće i gledatelji.

David Ayer u svom najnježnijem izdanju

Scenarij Srca zvijeri pripadao je zlosretnoj Crnoj listi u Hollywoodu, na kojoj se nalaze scenariji koji godinama ne uspijevaju doći do faze realizacije. Autor mu je dosad malo eksponirani Cameron Alexander, kojemu je ovo prvi rad za dugometražni igrani film, a dosad je najviše radio kao redatelj glazbenih videospotova.

Nakon godina iščekivanja hoće li njegov tekst ugledati prvu klapu, u ožujku 2024. napokon se krenulo u ekranizaciju kada je za redatelja angažiran David Ayer.

Ayerova je životna priča također filmska. Zarana je napustio obiteljski dom te se preselio u Los Angeles, čiji su ga pojedini dijelovi uronjeni u kriminal i nesnošljivost nadahnuli za kasnije scenarije. U njegovu formiranju kao budućeg redatelja i scenarista važnu je ulogu imalo i iskustvo službe u američkoj ratnoj mornarici, a glavnina njegovih filmova žestoke su priče o pojedincima koji u najtežim mogućim uvjetima moraju pronaći način kako uopće preživjeti.

Dovoljno se sjetiti Ayerovih scenarija za hvaljeni Dan obuke i inicijalne Brze i žestoke te redateljskih projekata Teška vremena, Kraljevi kvarta i Posljednja patrola.

Godine 2014. prvi je put surađivao s Bradom Pittom na ratnoj akcijskoj drami Fury, dok se dvije godine kasnije našao iza kamera priče o antisuperjunacima Odred otpisanih. Prije Srca zvijeri glumačko je nadahnuće pronašao u Jasonu Stathamu, režirajući za glumca tipične filmove Pčelar i Opaki radnik.

U ovom se nizu Ayerov aktualni rad, unatoč ratnoj pozadini priče te istodobno očaravajućoj i nemilosrdnoj prirodi kao mjestu preživljavanja, čini iznimkom. I zasigurno najnježnijim i najemotivnijim filmom u njegovoj karijeri.

Od Jacka Londona do suvremene Aljaske

Neovisno o tome što je scenarist Cameron Alexander imao kao prvotno nadahnuće, priča uvelike zaziva romane proslavljenoga američkog književnika Jacka Londona, koji se nakon vlastitoga pustolovnog života krajem 19. stoljeća posvetio pisanju romana i ostalih književnih vrsta.

Tako je 1903. objavio roman Zov divljine, a 1906. Bijelog očnjaka, u kojima je opisao grčevitu borbu za opstanak u divljinama Aljaske s likovima pasa. U tom je smislu Srce zvijeri, čak i svojim naslovom, a da se o kontekstu i likovima i ne govori, njihov suvremeni nastavljač.

Aljaska se kao mjesto radnje ponovno potvrdila kao američki divlji sjever čija su ljepota i neukrotivost mač s dvije oštrice, a ta je dvojnost i u ovom filmu došla do punog izražaja.

Sama priča počinje panoramskim kadrovima tamošnjih prostranstava s obzirom na to da glavni junaci James i Odin stižu na odmor malenim zrakoplovom. Podigavši šator te započevši bilježiti divlje životinje, što mu je novi hobi, James isprva nepovjerljivo reagira na došljaka Watkinsa, kojega tumači J. K. Simmons, dobitnik Oscara za glazbenu dramu Ritam ludila. Ipak, bivši vojnik pruži mu gostoprimstvo, na što će mu pridošlica pokloniti knjigu čije će ga misli nadahnuti.

Stotinjak kilometara od prve ceste

Krenuvši zrakoplovom dalje, James usred leta pretrpi srčani udar, letjelica se počne obrušavati, Odin izleti iz kabine, a nesretni James jedva preživi utapanje. Od tog trenutka njih dvojica, stotinjak kilometara udaljeni od prve ceste i sa sve više rana zbog stjecaja okolnosti, počinju borbu za preživljavanje, upućeni jedan na drugoga. U toj će borbi naići na golemoga krvožednog grizlija, bujice prepune oštrih stijena te na čopor vukova koji su brojčano nadmoćni…

Redateljeva odluka da u središtu priče ne budu sami načini preživljavanja, ma koliko elaborirano prikazani, nego međusobni emotivni oslonac čovjeka i psa, ključ je uspjeha filma koji je dovoljno kratak i dinamičan da ne postane repetitivan u svojoj strukturi ni predvidljiv kako se radnja približava raspletu. Dapače. Završnica možda jest nabijena sentimentima, ali je vizualno dočarana onako kako to priliči prethodno građenoj cjelini.

Brad Pitt s lakoćom glumi čovjeka koji je u isto vrijeme i životni dobitnik i životni gubitnik, a kojemu je smisao i puninu življenja podario upravo njegov pas. S obzirom na to da je film snimljen na Novom Zelandu, uz efektan snimateljski rad oskarovca Maura Fiorea (Avatar), za Odina je uvježban tamošnji njemački ovčar Uber, zajedno sa svoja tri potomka, te svakako treba istaknuti rad trenera Andrewa Simpsona, koji je zajedno s redateljem od angažirane životinje napravio punokrvni filmski lik.

Pritom osobito imponiraju krupni kadrovi Odinovih očiju, presudni u priči koja je u konačnici prikaz prevladavanja i najtežih izazova kad god se nekoga voli.

Bezuvjetna ljubav kao posljednje utočište

Tako je unutar Srca zvijeri najvažnije tematsko pitanje ono ljubavi i predanosti, zapravo bezuvjetne ljubavi kakva je prikazana u filmu i kakva se najčešće traži.

Uz nju je, bez obzira na to koliko se životnih rana imalo, moguće doživjeti ispunjenje.