U nedavnom razgovoru za tportal, na moje pitanje o razodijevanju na sceni, glumica Daria Lorenci Flatz odgovorila mi je nešto neočekivano: rekla je, sad parafraziram, da golo tijelo glumcu daje posebnu moć upravljanja publikom. Budući da, kao žena, svaku žensku golotinju u bilo kojem umjetničkom činu promatram prvenstveno kroz prizmu muške objektifikacije, zbunilo me to njezino tako odlučno prisvajanje vlastitog tijela na pozornici. Ustvari me i oduševilo.

Ona me zapravo podsjetila da je predstava po svojoj definiciji događaj, da gledatelj u kazalištu nije samo nevidljivi promatrač, da i njegova nazočnost pripada tom događaju jednako kao i ona glumca, da tijelo glumca zna da ga gledamo i da ono isto tako (figurativno) vidi nas. U tom procesu u kojemu mi istodobno postajemo svjesni sebe kao onoga koji ga gleda, nalazi se njegova performativna moć.

Niti je tijelo puko tijelo, niti smo mi puki voajeri

Tu uzajamnost dosad sam, shvatila sam, u kontekstu golotinje na pozornici čitala jednostrano, preusko, kao transgresiju koja je odavno prerasla moć provokacije – jer ako je kazalište normaliziralo vlastiti nekadašnji tabu, što se, onda, izlaganjem golog tijela zapravo postiže? A trebala sam se ustvari pitati što se pritom događa sa samim činom gledanja. Niti je tijelo puko tijelo, niti su gledatelji puki voajeri.

Tekst o Dariji Lorenci Flatz ne počinjem slučajno od (golog) tijela; tijelo kao jezik kazališnog izražavanja i sredstvo glumačke artikulacije na neki način definira genezu njezina razvoja, od početaka u Teatru Exit do današnjeg statusa dramske prvakinje HNK-a Zagreb i dvostruke dobitnice Zlatne Arene za najbolju glumicu (2004. i 2020.), s ulogama i u čitavom nizu televizijskih serija te više od dvadeset dugometražnih filmova.

Ne kažem to tek tako – pažljivo tu genezu pratim desetljećima, još od predstave Noževi u kokošima, u kojoj sam je prvi put vidjela i za koju je tada, u ranim dvijetisućitima, dobila svu silu nagrada. Ali čini mi se da tek sad, nakon njezine rečenice o moći izvedbene su-prisutnosti, doista i vidim njenu pravu moć, da se vratim na taj već spomenuti unaprijed uspostavljen odnos "međusobnog gledanja".

Igra prema van i mašina koja ne smiruje strasti

U međuvremenu, prošle su godine, Daria Lorenzi Flatz u nacionalnom je teatru nastavila puniti luk svoje demonstrativne, rubno ekscesne prisutnosti na pozornici, s ulogama koje nikad nisu neutralne, mogla bih čak reći da su remetilačke, u onom smislu generatora događaja. Ako je proces stvaranja uloge neka vrsta sabiranja energije, emocije i značenja oko unutarnjeg središta lika da bi se pronašlo mjesto iz kojeg će se igrati, Lorenci Flatz iz tog mjesta furiozno obrće smjer i igra centrifugalno, prema van.

Zato joj tako dobro pristaju intenzivne uloge, jer ih ne smiruje nego im dopušta da budu svega previše: preglasne i prenaglašene, smiješne, neugodne, senzualne, agresivne, raspadnute. I sve to, sav taj "višak", proizvodi strogo kontroliranim sredstvima. Kontrolirano proizvodi dojam gubitka kontrole.

Na tom paradoksu – visoko kontroliranom režiranju prividnog rasula – počiva njezina nova predstava, autorski projekt Ja, glumica, monodrama koju odnedavno igra u produkciji svoje kuće 4Sobe, za koju je formalni povod bio njezin 50. rođendan, a unutarnji potreba da se pozabavi pitanjem što za nju, nakon 25 godina profesionalnog rada, uopće znači biti glumica.

Sveto trojstvo majke, umjetnice i poduzetnice

Koncipirana kao svojevrsni autoironični pokušaj javnog seciranja vlastitog života kroz niz društvenih uloga koje je tijekom godina preuzimala, gradila, odbacivala ili koje su joj bile nametnute – a u praksi duboko intiman, razigran i beskompromisno iskren portret Darije Lorenci Flatz kao žene, majke, umjetnice i poduzetnice – predstava Ja, glumica nije klasična autobiografska monodrama nego autofikcionalni performans u kojemu spaja stand-up neposrednost, fizički teatar i pop-kabare u nepretenciozan, glumački besprijekoran i prilično duhovit amalgam svih identiteta koje igra i u životu i u teatru.

Osnovni je princip provjeren stand-up recept: glumački proizvodi dojam gubitka kontrole kako bi narativno, egzistencijalno i izvedbeno uspostavila kontrolu – i u tom srazu nastaje silan komički naboj. Prvo što napravi, kad napokon, sva zadihana od jurnjave biciklom, "zakasni" na vlastitu predstavu, u prividu potpunog organizacijskog i emotivnog kaosa, Daria ulazi u prostor publike i traži pomoć od muškarca u prvom redu da je snimi, jer – "ne zna sama".

Iz toga kreće frenetično prepričavanje kaosa svakodnevice i multitaskinga: opisuje život ispunjen neprestanim zadacima, od brige o psu šarplanincu i usisavanja dlaka do logističkog labirinta dogovaranja pregleda kod raznih specijalista za trojicu sinova, dovikivanja oko doručka... kaos svakodnevice i beskrajni popisi obaveza i neuroza i svakovrsnih drugih zamislivih pokušaja opstanka u mikrosvijetu jedne žene, majke, umjetnice i usto poduzetnice, a sve to prije osam sati ujutro.

Smrtno ozbiljna autoironija isporučena kao priča za stolom

Potom prelazi na egzistencijalna područja u kojima je nadzor trajno ugrožen: od izbjegličke traume devedesetih, kada je od "jednog nitko" morala izmodelirati novu osobu, preko tijela koje u menopauzi i kroz fizička oštećenja bezobrazno izmiče kontroli, pa sve do obiteljskog i poduzetničkog imperativa u kojem "pumpa radi od nula do dvadeset četiri".

Manijakalno vježbanje, trčanje i održavanje fizičke kondicije kao obrambene mehanizme uspješno ismijava, ne ostavljajući pritom prostor za dvojbu da sve to u stvarnom životu shvaća krajnje ozbiljno. Ta bespoštedna samoironija, naravno, ima katarzično duhovit učinak na publiku.

Njena nepretenciozna izravnost dok govori kao da priču ne izvodi nego je upravo smišlja pred nama, u živom kolokvijalnom registru, s prepoznatljivom sarajevsko-zagrebačkom melodijom govora, naglim intonacijskim skokovima, usputnim poantama i onom vrstom pričalačke lakoće koja briše granicu između scenskog monologa i dobre priče ispričane za stolom, sve je to u funkciji autentičnosti – i publika joj apsolutno vjeruje; suučesništvo je uspostavljeno, međusobno gledanje sa svim pripadajućim didaskalijama.

Povratak na ključno pitanje o pravoj moći

No iza sve te prividne improvizacijske ležernosti i simuliranog nereda stoji precizno kalkulirana glumačka strategija – sve je tu u službi strogo kontrolirane dramaturške i izvedbene strukture, neke vrste inventure različitih lica koja Daria Lorenci Flatz igra na "pozornici života", svojevrsnog koncept-storea ličnosti – od samokritične i do boli disciplinirane Umjetnice, preko preopterećene i pretjerano zaštitničke Majke i medijski eksponirane Dive, do proračunate Poduzetnice i, u konačnici, Bosanke.

Pritom nijedna nije prikazana kao istinita verzija Darije Lorenci Flatz; sve su pomalo karikature. Umjetnica je narcisoidna, patetična i opsjednuta autentičnošću. Majka je iscrpljena i kontrolirajuća. Diva je tašta. Poduzetnica pretvara život u marketing. Bosanka je nostalgična, sklona romantizaciji.

Svaka od tih životna uloga koje nosi kako bi se svidjela drugima ili jednostavno preživjela na ovoj je "retrospektivnoj konceptualnoj reviji" izvedena u vlastitom specifičnom vokalnom i gestikulacijskom registru, ritam ubrzanja i usporavanja kirurški je doziran, komične mikro-panike fragmentirano se izmjenjuju s intimnim ispovijestima, dok čitavo vrijeme, u mahnitom tempu i mrtvo ozbiljna, frenetično ispaljuje brze, rafalne rečenice, gotovo bez predaha gomilajući jednu tjelesnu katastrofu, disciplinu i opsesiju na drugu, a sve to dok se istodobno neprestano presvlači, penje po svili i općenito ni trenutka ne staje.

Gdje završava osoba a počinje izvedba?

U tom raskusuravanju s vlastitim, kako ponovo samoironično kaže, egocentrizmom, narcisoidnošću i egzibicionizmom, Lorenci Flatz, vidi se, silno uživa – to njeno tijelo koje izmiče kontroli i sve te pomahnitale uloge koje svakodnevno igra, čitava ta sočna, organska, nefiltrirana tirada koja se prelijeva, propituje, raspada pa sastavlja, sve je to materijal one njene prave moći o kojoj sam ranije govorila, isporučen ekspanzivnom, emocionalno propusnom, eruptivnom snagom vrhunske glumačke vještine.

Darija ne govori samo o sebi kao profesionalnoj glumici – svi su ljudi glumci koji neprekidno prelaze iz jedne uloge u drugu: roditelja, partnera, zaposlenika, umjetnika, patriota, pobunjenika, žrtve, pobjednika. Ono što se na pozornici naziva ulogom, u svakodnevnom životu nazivamo osobnošću. U vremenu Instagrama, brendiranja vlastitog života i neprestanog samopredstavljanja, ona se pita gdje završava osoba, a gdje počinje njezina izvedba?

Najteži ispit izvan kanonskog teatra

Različite "verzije" nje verzije su iste potrebe koju opisuje kroz kazalište: potrebe da bude viđena, potvrđena, voljena i prepoznata. Različite manifestacije iste gladi, koja skriva jednu konstantnu figuru: ženu koja se cijeli život pokušava prilagoditi – gradu, jeziku, profesiji, majčinstvu, starenju, dok istodobno očajnički pokušava ne izgubiti vlastiti glas.

Predstava relativno kratka, daleko od teških kazališnih poza kanonskog teatra kakve utjelovljuje na matičnoj pozornici a u svojoj jednostavnosti možda i najkompleksnija i najzahtjevnija uloga koju je Daria Lorenci Flatz dosad odigrala, Ja, glumica pitka je, komunikativna pop-monodrama u najboljem smislu riječi – naizgled nepretenciozna i laka, iznutra glumački iznimno gusta, a usto vraški zabavna.