Promjena scenografije na prvi je pogled radikalna, no za Ivanu Paradžiković to ne znači nikakav dramatičan bijeg od prošlosti, već rijetku vještinu da se bez grča i žaljenja zatvori veliko, dvadesetogodišnje profesionalno poglavlje.

U velikom razgovoru za tportal otvoreno progovara o oslobađajućem osjećaju kada život svedeš na sadržaj jednog ruksaka, susretima s nevjerojatnim ljudima na divljim stazama i lekcijama koje je prenijela sinu. Bez uljepšavanja i filtara govori o prijateljstvima koja se kale u trenucima gladi i umora, objašnjava zašto luksuzom smatra i mirišljavu hotelsku posteljinu i blatnjavi šator te otkriva zašto je nekadašnji novinarski oklop zamijenila željom da publiku zaljubi u ljepotu prirode i jednostavnost življenja.

'Moj novi ured je na suncu i vjetru'

Godinama smo vas gledali u studiju kao sinonim za beskompromisno istraživačko novinarstvo. Danas vas vidimo u gojzericama, s ruksakom, u kombiju, šatoru i bez šminke na vrhovima planina. Jeste li na tim stazama zapravo pobjegli od nečega ili ste napokon stigli do sebe?

Nisam pobjegla. To mi je baš važno reći. Ne bježim od svog starog života niti ga se odričem, samo sam ga odživjela. Dvadeset godina televizije, petnaest 'Provjerenog', stotine priča, ljudi, nepravdi protiv kojih sam se borila. I bilo je fantastično. Ali sve u životu ima početak i kraj. Mislim da je najveća sloboda kada si sposoban prepoznati da je nešto završilo i ne pokušavati to grčevito zadržati samo zato što si u tome bio dobar. A jesam li stigla bliže sebi? Vjerojatno jesam. Danas živim mnogo jednostavnije i nekako više u skladu sa sobom. Nemam zidove oko sebe, doslovno i preneseno. Nakon godina studija, redakcije, umjetne rasvjete i klime, moj ured je sada vani. Na koži imam vjetar, kišu, sunce, gledam njegove izlaske i zalaske. I to mi jako odgovara.

Što vam planina pruža, a što niti jedno drugo okruženje ne može? Je li to osjećaj tišine, test izdržljivosti ili bijeg od gradske buke?

Tišinu u glavi. Ne doslovnu ili romantiziranu tišinu u kojoj sjediš na kamenu i meditiraš jer uglavnom uzbrdo dašćem i meljem bez prestanka. Nego ti se život odjednom jako pojednostavi. Gdje je voda? Koliko još imamo do odredišta? Hoće li pasti kiša? Gdje ćemo spavati? Nema sto otvorenih tabova u glavi. Shvatiš koliko energije inače trošimo na potpuno nebitne stvari, a planina ti vrlo brzo posloži prioritete.

Planina je najbolja terapija protiv izvolijevanja

Koji vam je uspon ili vrh dosad bio fizički i mentalno najzahtjevniji, a s kojeg ste se vratili s osjećajem da ste ostavili dio starih briga?

Ne bih to vezala uz neki poseban vrh. Nekad te više iscrpi šest dana puta nego jedan ozbiljniji uspon. Na Prokletijama smo danima nosile teške ruksake, spavale u šatorima, penjale se na Zlu Kolatu, izgubile se, Anita je završila na šivanju brade. Ali smo se zadnji dan penjale na Volušnicu, Talijanku i Popadiju, uspon s kojeg se ispred tebe otvore cijele Prokletije. I onda me gore, nakon malo fizički zahtjevnijeg dijela, uvijek spopadnu emocije. Zahvalim životu na svemu što mi je priuštio i zbog čega sada stojim tamo, što imam zdrave oči da mogu vidjeti sve te ljepote, čvrste noge koje me donesu gore, tijelo koje može to podnijeti. Ne vratim se s planine bez briga, čekaju one uredno dolje. Samo mi nakon planine više ne izgledaju tako velike.

Što čovjek zapravo nauči o sebi kada je s ruksakom na leđima satima udaljen od civilizacije? Koliko se promijeni odnos prema stvarima, statusu i luksuzu?

Uvijek me iznova fascinira to koliko nam malo treba. Nosiš svoj život na leđima. Doslovno. Dvije majice, dvoje hlače, nešto hrane, vreću za spavanje, šator. I ne fali ti ništa. Pa kad se vratim doma, uvijek mi se promijeni odnos prema stvarima koje posjedujem, koliko toga kupujem i za koliko toga mislim da mi treba. Planina je dosta dobra terapija protiv izvolijevanja. Jedeš što imaš, spavaš gdje možeš. Nemaš izbora i to je nevjerojatno oslobađajuće. Tako je kako je. I znaš što, u većini slučajeva – sjajno je.

Zašto bih birala između šatora i hotela?

Vaša putovanja rijetko izgledaju kao tipični turistički aranžmani. Kako birate destinacije i što vas vuče na nove avanture?

Zapravo me sve manje zanimaju mjesta na kojima je sve unaprijed organizirano. Privlače me divljina, ljudi, neka priča, mjesta na kojima još uvijek postoji mogućnost da ne znam što će se dogoditi. Volim kad put ima neku malu dozu neizvjesnosti. Zato obožavam krenuti kombijem bez jasnog plana i cilja i uvijek to putovanje bude milijun puta bolje od onog koje sam planirala do u detalj.

Često ističete susrete s 'malim', ali nevjerojatnim ljudima na putu. Koji vam se razgovor ili slučajno poznanstvo posebno urezalo u pamćenje?

Ne volim izraz 'mali ljudi'. Nema malih ljudi. Postoje ljudi za koje svijet možda nikada neće čuti, a u sat vremena ti daju više nego netko koga gledaš svaki dan na naslovnicama. Na Prokletijama mi je to bila Bahrija, žena koja je izgubila sina, prošla nešto što ja teško mogu i zamisliti, a dočekala nas je s toplinom, hranom, brigom. Takvi me susreti najviše zanimaju. Krenem na put zbog planine, a na kraju se najviše sjećam čovjeka. To je valjda novinar u meni koji nikada nije ni otišao, samo danas čuje drugačije priče.

Što je danas za vas luksuz na putovanju, dobar pogled iz šatora ili hotelska udobnost?

Oboje. Zašto bih birala? Mogu spavati u šatoru, ne oprati kosu pet dana i biti presretna. Ali mogu nakon toga ući u dobar hotel, leći na mirišljavu bijelu posteljinu i uživati bez grižnje savjesti. Mislim da je luksuz upravo to da možeš uživati u oba svijeta. Društvo je danas silno polarizirano. Ili si za ili protiv. Vegetarijanac ili mesožder. Lijevi ili desni. Ili sam šminkerica ili gypsy planinarka. Meni se ne sviđa pripadati u neku ladicu.

Pravo prijateljstvo je kad netko uzme dio tvog tereta

U avanturama niste sami, često spominjete svoje prijateljice i 'vojsku prijatelja koja hoda uz vas'. Koliko su ženska solidarnost i zajedništvo promijenili vaš pogled na prijateljstvo?

S godinama sam shvatila koliko sam bogata ljudima. Iz posve drugačijih sfera života, unatoč promjenama poslova koji su nas vezali, stila života, udaljenosti… prijateljstva mi opstaju.

Važno je imati u životu ljude čija ljubav nije upitna i koji te mogu 'resetirati' razgovorom. Opasno je postavljati se kao ishodište koordinatnog sustava. Zato volim čuti od prijatelja kako me oni vide, gdje sam pogriješila, što mi je promaklo. Vjerujem im i znam da to govore iz ljubavi, pa onda i poslušam njihovu perspektivu.

Također je vrlo važno imati društvo s kojim možeš proći nešto fizički teško, zahtjevno, možda i opasno. Tu nema mjesta glumi. Umorna si, gladna si, smrdiš, živčana si, netko se boji, netko više ne može. Sve izađe. I onda vidiš tko će ti bez riječi uzeti dio tereta kad ti više ne možeš. I to je prijateljstvo. Ne da cijelo vrijeme hodamo istim tempom, nego da se čekamo.

Kako se vaš sin uklapa u te avanture i koliko su zajednička putovanja promijenila vaš odnos?

On ima svoj život i svoje interese i ne pokušavam ga vući na planine samo zato što je meni tamo lijepo. Ali jako mi je važno ono što smo zajedno proživjeli. Putovanje s djetetom napravi nešto što svakodnevica teško može – makne vas iz uloga, rasporeda, škole, obaveza. Ostaneš samo s tom osobom. A dosta smo putovali zajedno i dosta važnih lekcija prošli na tim putovanjima. Zapravo mi je najvažnije da vidi da život ne mora imati samo jednu, unaprijed zadanu putanju. Da možeš promijeniti smjer i početi nešto novo, biti početnik i s četrdeset, poput Murakamija, što mu često govorim, ali draže mi je da to vidi na vlastite oči.

Ljudi osjete kad im prodaješ kulise umjesto života

Vaše objave nisu samo lijepi kadrovi, nego i vrlo osobne priče. Koliko vam je važno ostati nefiltrirana u svijetu koji teži savršenstvu?

Savršenstvo me uopće ne zanima. Dosadno mi je. Ako je putovanje bilo kaos, pokazat ću kaos. Ako smo zalutale, zalutale smo. Ako sam umorna, raščupana, podbuhla, i to će se vidjeti. Mislim da ljudi jako dobro osjete kad im nešto prodaješ kao život, a zapravo pokazuješ scenografiju. Stvarni mi je život uvijek zanimljiviji.

Često vam se javljaju ljudi koje ste potaknuli da kupe gojzerice, naprave prvi korak ili se odvaže na promjenu. Kako doživljavate tu vrstu inspiracije?

To mi je možda najljepši dio ovoga što danas radim. Kad mi netko napiše: 'Kupila sam gojzerice i prvi put otišla sama na Sljeme', meni je to ogromna stvar. Ne zato što mislim da svi trebaju planinariti, nego zato što je netko gledajući mene pomislio: možda mogu i ja nešto što sam si godinama govorila da ne mogu ili što su mi drugi govorili pa sam u to povjerovala. Ako mogu nekoga malo pogurati da izađe, proba, pomakne neku svoju granicu, super. Ne želim da ljudi žive kao ja. Voljela bih samo da se usude vidjeti kako žele oni živjeti. Često mi znaju reći: kad narastem, želim biti Ivana Paradžiković, a ja im na to odgovaram – nemaš pojma kakav si zaj** put priželjkuješ.

Nekad je ratovala, danas ljude želi zaljubiti u dobro

Postoji li nešto iz prijašnjeg užurbanog novinarskog ritma što vam danas nedostaje ili ste taj list trajno okrenuli?

Ne nedostaje mi i ne osjećam nikakvu tugu oko toga jer sve u životu ima početak i kraj. Tu sam priču stvarno odživjela. Dvadeset godina. Dala sam joj sve što sam imala i zato nemam potrebu stalno gledati preko ramena. Nisam ostavila ono što sam u tom poslu najviše voljela: pričanje priča. Samo sam pronašla novi medij. Moj mobitel je danas moja televizija, njime snimam, montiram, pričam i dopirem do jako puno ljudi. I jezik se promijenio. Nekada sam ratovala, takav je bio posao; moj nastup, izgled, retorika. Pokazivali smo što ne valja, tražili odgovorne, gurali dok ne dobijemo odgovor. Danas više ne želim pokazivati ljudima ono što je loše. Pokušavam ih zaljubiti u ono što je dobro. U prirodu. U ljude. U mjesta koja još imamo. Vjerujem da ćeš puno prije poželjeti zaštititi nešto ako to voliš.

Što biste danas poručili onoj Ivani prije desetak godina koja je jurila s jedne teme na drugu?

Ništa. Pustila bih je da juri. Jer da joj sad dođem s ovom pameću i kažem: 'Stani, uspori, gledaj zalazak sunca', vjerojatno bi zakolutala očima. I trebala je biti takva.

Ne bih je mijenjala. Bila je točno tamo gdje je tada trebala biti. Ratovala, grizla, gurala stvari do kraja i vjerovala da sve mora odmah riješiti. Ova današnja postoji upravo zato što je ona prošla sve to. Ne vjerujem u žaljenje za starim verzijama sebe. Svaka me negdje dovela.

Koji je sljedeći veliki plan, staza, vrh, putovanje – što vas čeka na popisu želja?

Često znam reći: toliko želja imam, a samo jedan život! I po novome, njemu prepuštam uzde da me vodi. Nemam pojma gdje ću završiti, ali počela sam mu vjerovati.