Početak lipnja u Zagrebu je tradicionalno u znaku jednog od najvažnijih festivala animiranog filma u svijetu, Svjetskog festivala animiranog filma Animafest Zagreb, čiju viziju i strast već više od desetljeća oblikuje Daniel Šuljić. Umjetnički ravnatelj festivala od 2011. godine, redatelj, glazbenik i profesor animacije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, Šuljić je svojim radom pridonio međunarodnom ugledu ovog festivala, koji je danas i Oscarom i BAFTA-om kvalificiran događaj.

Ovogodišnje, 35. izdanje Animafesta, koje će se održati od 2. do 7. lipnja, donosi gotovo 350 filmova iz čitavog svijeta, uključujući 47 svjetskih i 13 međunarodnih premijera. Središnji tematski program pod nazivom Svijet na rubu bavi se gorućim društvenim pitanjima poput migracija, rata, represije i aktivizma. U ovom intervjuu razgovaramo s Danielom Šuljićem o njegovoj viziji Animafesta, izazovima u selekciji filmova, što autorska animacija može ponuditi u doba algoritama, te što ovogodišnji program govori o svijetu u kojem živimo i budućnosti animacije.

Ovogodišnji program broji 350 filmova – zvuči kao svjetski katalog snova, ali i noćna mora selektora. Kako u toj golemoj ponudi prepoznajete ono što nije samo dobro, nego i nužno za prikazati? Animafest već desetljećima održava visoku razinu umjetničke i programske selekcije. Je li presudno autorovo ime, politička urgencija, formalna hrabrost, ili vas naprosto nešto "udari između očiju"? Kako definirate neizostavno?

Zanimljivo pitanje na koje nije lako odgovoriti, jer.. (skoro) sve to. Svake godine u selekcijsku komisiju zovemo prokušane profesionalce koji onda uz mene kao umjetničkog vrše selekciju natjecateljskih programa. Animatore, producente, teoretičare, kao i najveće hrvatske talente u usponu, ljude koji su odgledali velik broj filmova, bili sa svojim filmovima na raznim međunarodnim festivalima, koji imaju potrebno oko, uho i osjećaj za feeling, koji poznaju scenu i koji su otvoreni prema raznim stilovima i novim pravcima. Koliko to prilike dopuste, sa svakim od njih, ponekad i indirektno, prije poziva u selekciju pričam o drugim programima i festivalima, filmovima, slušam koliko su širokog duha, otvoreni za novitete, koliko poznaju scenu i kakav im je opće "vajb" za umjetničku animaciju.

Tako su očito radili i prethodnici, jer ja se slažem da je selekcija na Animafestu uvijek bila s oštricom i umjetnički hrabra, što uostalom svake godine hvale i mnogobrojni međunarodni gosti koji nas pohode. A sad, da li je presudno autorovo ime? Može pomoći, ali nije. Formalna hrabrost? Može pomoći, ali nije. Nešto što udari između očiju? Pa to najprije, samo kako to definirati? Kako definirati "neizostavno"? Svaka nova selekcija je novi sklop ljudi i njihovih iskustava i preferencija, tako da na taj način osiguravamo uvijek svjež pogled na filmove, a kroz uvijek istu osobu umjetničkog osiguravamo i određeni kontinuitet i karakter.

Mislim da je to dobar spoj. Kad već pričamo o neizostavnom, na svakoj selekciji - i novih filmova za natjecanja i starijih filmova za tematske programe - upravo je "što izostaviti" najizazovniji dio, jer filmova za koje smatramo da su zavrijedili biti viđeni ima dosta više nego što imamo fizičkog mjesta za prikazivanje u kinima tijekom šest dana festivala. Ono što tražimo je umjetnička izvrsnost, filmovi koji se ističu iz godišnje produkcije, iz kojeg god to razloga bilo. Neki put je to vizualni stil, crtež, neki put priča, neki put formalna hrabrost i eksperiment, neki put snažni osjećaji ili odličan humor.

Studentski filmovi i kratki metar nerijetko budu i proročanski i brutalno iskreni. Što vam ovogodišnje mlade oči i ruke govore o svijetu u kojem živimo i animaciji kakva dolazi? Zamišljamo da vam se na ekranu redaju krize identiteta, klimatske distopije i tragikomični autopsihološki eseji… no, vidi li se i nova estetika, nova poetika, nešto što još nema ime, ali ima puls?

Kratki metar je u animaciji zakon, dopušta puno veću slobodu u ekspresiji, nešto kao poezija ili aforizmi. Zato nam kratki metar i jest u fokusu festivala, jer dopušta puno raznovrsnije pristupe nego dugi metar. Dugometražna forma ipak zahtjeva daleko razrađeniji klasični narativ nego što su likovni umjetnici animatori – koji se većinom ipak više vole izražavati kroz vizualno a manje kroz narativno – spremni prihvatiti. Kako u profesionalnoj kategoriji, a još više u studentskoj, gdje su filmovi zaigraniji, slobodniji, neizbrušeniji, nekad u dobrom a nekad i u lošem smislu.

Ako pitate za ovogodišnju berbu studentskih filmova iz cijelog svijeta, raznolika je. Stvarno ima svega, tehnika, tema, filmskih brzina, motiva. Zanimljivo je kako se svake godine poklopi neki globalni sinkronicitet pa iz raznih dijelova svijeta dođe nešto više filmova na istu temu. U profesionalnoj kategoriji to su ove godine društveno angažirani filmovi, a u studentskoj, to su obiteljski problemi, sukobi između najbližih, najčešće roditelja, svađe, rastave. Ti filmovi tematiziraju kako se mladi ljudi na pragu između djetinjstva i svijeta odraslih nose s time, kako takve mučne svakodnevice utječu na njih.

Ove godine dugometražni filmovi izgledaju kao da vode razgovor s filozofima, djecom, snovima i prahom – od Elliota do braće Quay, od Hayashijeve teksture do Zilbalodisove tišine. Je li animacija možda danas najslobodniji medij za mišljenje u slikama? Što povezuje puževe memoare, Schulzove vizije i posthumani pejzaž? Je li ta raznolikost odraz stanja svijeta ili potrebe autora da se ne ukalupe ni u naraciju, ni u tržište, ni u tehniku?

Svi umjetnici ne vole biti ukalupljeni, ni dobri ni loši. Kalupi ih sputavaju, osjećaju kao da im brane da istražuju dalje, da se razvijaju u nepredvidljivom smjeru. Kalupe su smislili ostali, da im je lakše opisati o čemu se radi, da pokušaju razumjeti tajnu, da pokušaju pronaći obrasce, stil, check boxove. Pa kad se umjetnik promijeni, publika to ne prihvati uvijek objeručke i otvoreno. A raznolikost u selekciji, rekao bih, slučajni je rezultat kvalitete prijava.

Naprosto smo gledali filmove i odlučili se za one koji su nam bili najzanimljiviji, i ovogodišnje miješanje karata je ispalo ovako. Meni osobno dosta je drago kako je ispalo, stvarno je raznovrsno. Animacija je jedan od najkompletnijih i najslobodnijih medija za razmišljanje u slikama, slažem se. Jedino je vaša osobna mašta granica, što god možete zamisliti i nacrtati, možete pretvoriti i u animirani film. Animatori nisu ograničeni živom slikom, fizičkim zakonima, prirodom, riječima, instrumentom, granicama pozornice.. Kako je rekao veliki Tex Avery: "In a cartoon you can do anything."!

Od dječjih programa do Animafest Scanner simpozija – čini se da festival sve više širi svoja značenja izvan kina. Gledate li Animafest i kao kulturni laboratorij koji testira tko još gleda, što gleda i zašto? Tko je danas tipični gledatelj Animafesta – znatiželjni roditelj, pasionirani teoretičar, dvanaestogodišnjak s velikim očima, umjetnik, gamer, student (…) ? Kako odgovarate na njihove različite potrebe, a da ne kompromitirate festivalski identitet?

Znatiželjni roditelj? Sviđa mi se ovo (smijeh). Pa.. svi ovi koje ste naveli i još liječnici, kulturnjaci, socijalne radnice, penzionerke, sradnoškolci, stripaši, pravnice, muzičari, kondukteri, taksisti... Nije da svi vole animaciju, pogotovo festivalsku, ali animacija ima to nešto u sebi što najrazličitije ljude s najrazličitijim pozadinama može zakačiti i uloviti u svoj magični svijet. Tko se jednom zarazi Animafestom, to ga ne pušta.

Ima nešto nevjerojatno čarobno, alkemično, spiritualno u svim tim crtežima koji se kreću i koji na platnu izgledaju kao da posjeduju vlastiti život, misli, čežnje i nadanja. Kad samo razmislimo pa se sjetimo da se zapravo radi o gomili pojedinačnih crteža ili beživotnim lutkama na polici, i onda kada te likove vidimo kako skaču, dišu ili se vesele nakon što ih vješte animatorske ruke pokrenu i snime, pune života i osobnosti, pa tko ne bi ostao zadivljen!

Autorska animacija možda nije najglasniji format, ali sigurno je među najtvrdokornijima. U eri algoritama i predvidljivih zabavnih paketa, što vi i vaš festival nudite kao alternativu – ne samo industriji, već i navikama gledanja? Što želite da gledatelj ponese iz Animafesta?

To što nudimo pozvao bih sve koji su nas sad pročitali, a još nisu bili, da dođu i sami provjere gdje su. Ovaj festival je oaza, sedmi kontinent, Narnia, sklonište, utjeha, ljuljačka, kolijevka. Dolazi nam oko 400 stranih gostiju, tu su i naši domaći animatori, priđite, upoznajte se, podružite se, uživajte, inspirirajte se. Nagradit će vas i ispuniti. Svi drugi nisu važni, njih ćemo ostaviti vani.