Tradicionalno, lipanj je u Zagrebu mjesec Animafesta, Svjetskog festivala animiranog filma čije 36. izdanje stiže s impresivnim brojkama koje potvrđuju njegov globalni prestiž: na natječaj je pristiglo rekordnih 2100 prijava iz 95 zemalja svijeta, a u bogatom programu na čak 15 gradskih lokacija – od baze u Kinu SC, Kinoteci i MSU-u do kvartovskih centara za kulturu – bit će prikazano više od 300 filmova.

Festival, koji je i ove godine kvalifikacijski za nagrade Oscar, europsku nagradu Emile, američke Annie te BAFTA, od 8. do 13. lipnja donosi čak 38 svjetskih premijera, dok se u prestižnom Velikom natjecanju kratkometražnog filma za Grand Prix bori 37 probranih djela.

Središnji tematski blok ove je godine posvećen neraskidivoj vezi glazbe i animacije, dok je zemlja u fokusu susjedna Slovenija. Nagrada za životno djelo pripala je britanskoj legendi Joanni Quinn, čiji subverzivni crtež i humor čine jedan od vrhunaca programa. Uz snažnu domaću produkciju od 19 filmova i 32 ostvarenja u natjecanju filmova za djecu i mlade, stručni segment predvode 13. znanstveni simpozij Animafest Scanner i inovativna inicijativa Animation x Gamedev Lab Zagreb, u sklopu koje se pet videoigara natječe za novu nagradu za najbolju umjetničku direkciju.

Uoči otvorenja, s umjetničkim ravnateljem Danielom Šuljićem – kojemu je ovo ujedno i posljednji festival na toj funkciji nakon šesnaest godina – popričali smo o "pacifističkom potencijalu" animacije u disonantnom svijetu, snazi autorskog glasa koji neživome udahnjuje život i tome kako se animacija transformirala iz tradicionalnog medija u ključni jezik suvremene vizualne kulture.

U uvodnoj riječi ovogodišnjeg programa istaknuli ste da umjetnost nije luksuz nego nužnost, te da animacija ima "duboko pacifistički potencijal" jer nam omogućuje sagledavanje svijeta iz tuđe perspektive. Kako se ta ideja zrcali u ovogodišnjem rekordnom izdanju Animafesta, s više od 2100 prijava iz 95 zemalja, i na koji način festival u 2026. godini ostaje prostor istinskog razumijevanja u, kako kažete, "disonantnom svijetu"?

Brojke su impresivne, ali ono što me doista raduje jest činjenica da iza tih 2100 prijava iz 95 zemalja stoji 2100 različitih pogleda na svijet. Animacija nam omogućuje da osjetimo iskustva koja su nam geografski, kulturno ili emocionalno udaljena. Da upoznamo, razumijemo, prihvatimo i cijenimo raznolikost – dok god je bazirana na humanizmu i međusobnom poštovanju.

Festival u Zagrebu je u sedemdesetima i osamdesetima bio stvarno mjesto susreta blokovskih strana, istoka i zapada, a slogan jednog srodnog festivala tog doba, onog u Hiroshimi – sa svojim strašnim iskustvom iz drugog svjetskog rata – bila je "ljubav i mir".

Danas takav slogan zvuči jako naivno, takvi smo postali. Animatori su kao osobe inače (velikom većinom) nesklone agresiji. Zato govorim o njezinu pacifističkom potencijalu. Ovogodišnji program svjedoči upravo tome. U njemu susrećemo autore iz različitih političkih, kulturnih i društvenih konteksta, ali zajedničko im je nastojanje da razumiju čovjeka.

Program donosi više od 300 filmova, uz čak 38 svjetskih premijera, a u žirijima sjede oskarovci poput Jana Pinkave i Chrisa Lavisa. Što biste izdvojili kao apsolutne "highlightse" koje publika ne smije propustiti u Velikim natjecanjima, posebno u kontekstu ženskih perspektiva i priča naslonjenih na globalnu političku situaciju?

To pitanje uvijek mi je najteže za odgovoriti jer meni osobno svi su programi sjajni. Najvažnijim smatramo veliko natjecanje kratkometražnog filma u kojem ćete naći i takve filmove koje ste spomenuli. Ako netko više voli dugometražne – ove godine imamo vrlo raznovrsnih osam naslova – preporučio bi da na našim stranicama pronađete što bi vas moglo zanimati.

Mogao bih pozvati i da dođete podržati hrvatsku animaciju, upoznati se sa slovenskom, ili ako ste ljubitelj muzike da bacite oko na tematski program koji je ove godine posvećen muzici u animaciji.

Apsolutna preporuka je retrospektiva ovogodišnje dobitnice nagrade za životno djelo, britanske animatorice Joanne Quinn. Usput bih preporučio i njen masterclass, kao i masterclassove još nekih zvijezda animacije, primjerice Chrisa Lavisa kojeg ste spomenuli, ili Nine Gantz i Sawako Kabuki.

Hrvatska produkcija ove godine broji čak 19 radova u natjecanju, dok je susjedna Slovenija zemlja u fokusu. Kako vidite trenutačni "puls" domaće animacije u kojoj se susreću veterani poput Danijela Žeželja i nova generacija autora, te što nam govori slovenski primjer o važnosti lutka-filma i suvremenih autorskih glasova poput Špele Čadež za naš širi kulturni prostor?

Ovogodišnjih 19 hrvatskih filmova u natjecateljskim programima pokazuje vitalnost domaće scene. Nakon prošlogodišnjih rekordnih 53 prijava, s ovogodišnjih 52 vidimo da se i na tom polju "konkurencija" zaoštrava i da selekcija u to natjecanje nije više samorazumljiva stvar. Posebno me veseli činjenica da imamo snažnu prisutnost mlađe generacije koja dolazi s novim idejama.

Hrvatska animacija danas nije definirana jednim stilom ili školom, nego upravo pluralizmom autorskih glasova, čime se nastavlja na zagrebačku školu crtanog filma koja je također bila poznata po raznolikosti stilova njenih autora.

Za Sloveniju mi je posebno drago. Posljednjih desetak godina imaju vrlo snažan uzlet te smo im ovim program htjeli odati počast. Špela Čadež apsolutno je vodeća autorska figura tog uzleta, a ne smije se zaboraviti ni Igor Prassel, neumorni promotor animacije i stripa koji je prije 22 godine pa uzoru baš na naš zagrebački festival osnovao Animateku u Ljubljani, festival koji je izrastao u jedan od najboljih europskih festivala animacije, i koji definitivno ima veliku ulogu u rastu njihove scene kojem trenutno svjedočimo.

U širem kulturnom prostoru koji dijelimo, upravo su takvi autori i takve produkcije dokaz da animacija može biti istodobno duboko ukorijenjena u vlastitu sredinu i potpuno relevantna na međunarodnoj sceni. To je smjer koji ohrabruje i koji pokazuje da regija ima što reći u globalnom kontekstu suvremene animacije.

Izdvojili ste i program posvećen glazbi u animaciji. Možete li nam otkriti kako ste gradili ovaj dijalog između zvuka i slike te što za publiku znači ponovno gledanje klasika poput Satiemanije Zdenka Gašparovića ili djela Lotte Reiniger u suvremenom festivalskom kontekstu?

Glazba i animacija oduvijek su bile prirodni saveznici – i muzičarima i animatorima najosnovnija predispozicija je osjećaj za ritam. A tako i ton u muzici može imati svoj likovni ekvivalent. Nije rijetkost da animatori sviraju neki instrument. Evo za primjer, dvojca naših najistaknutijih animatora su bubnjari, Marko Meštrović u Cinkušima i Veljko Popović u New Gondoliersima, a i ja sviram u Stampedu.

Kao glazbeniku i animatoru posebno mi je zanimljivo promatrati kako zvuk samo ne prati sliku, nego je često stvara, oblikuje ritam filma i postaje njegov dramaturški motor. Program obuhvaća vrlo širok spektar – od jazza, klasike, mjuzikla i popularne glazbe do eksperimentalnih formi vizualne glazbe u kojima granice između slušanja i gledanja gotovo nestaju.

Što se tiče klasika poput Satiemanije Zdenka Gašparovića ili filmova Lotte Reiniger, to i jest jedna od temeljnih funkcija festivala. Osim prezentiranja najnovijih produkcija, podsjećanje na ona svjetska i domaća remek-djela koja su pomicala granice i definirala umjetnost animacije kroz desetljeća, dati priliku novim generacijama da te filmove iskuse u onim uvjetima za koje su zamišljeni, na velikom platnu uz ozbiljan zvučni sistem. Nije isto gledati takva audio-vizualna i likovna djela na malom ekranu telefona ili laptopa ili "kak se šika", u punom sjaju u kinu.

Ovogodišnji Animafest vaš je posljednji na mjestu umjetničkog ravnatelja nakon šesnaest godina. Kada pogledate unatrag, kako se u tom razdoblju promijenila animacija kao umjetnička forma, a što je, unatoč svim tehnološkim i društvenim promjenama, ostalo njezinom trajnom biti?

Nakon šesnaest godina na mjestu umjetničkog ravnatelja, ono što me možda najviše fascinira jest činjenica da se animacija istodobno dramatično promijenila i ostala vjerna svojoj biti. Tehnološka revolucija potpuno je transformirala načine proizvodnje, distribucije i gledanja filmova. Skupi filmski studiji i filmska vrpca, kamere, i tonski studiji zamijenjeni su vrlo pristupačnim alatima koji su prije dvadeset godina bili nezamislivi, a granice između animacije, virtualne stvarnosti, instalacija, aplikacija i videoigara te drugih umjetničkih formi postale su znatno propusnije.

Animacija je izašla iz okvira tradicionalnog filmskog medija i postala jedan od ključnih jezika suvremene vizualne kulture. Istodobno, ono najvažnije nije se promijenilo. Bez obzira na tehniku, animacija i dalje počiva na autorskoj viziji, sposobnosti da se neživome udahne život i da se kroz pokret, ritam i transformaciju ispričaju priče koje često nije moguće ispričati ni u jednom drugom mediju.

Tijekom ovih šesnaest godina posebno me veselilo promatrati kako raste broj autorica kao i podneblja u kojima ljudi rade zanimljive filmove. Rekordan broj zemalja iz kojih su došle prijave govori i o sve većem broju različitih kulturnih sredina i umjetnika koji animaciju koriste za istraživanje svojih identiteta, politike, ekologije, osobnih iskustava i društvenih promjena. Lokalnih i univerzalnih.

Animacija ostaje jedan od najuzbudljivijih i najrelevantnijih suvremenih umjetničkih izraza. Upravo zato odlazim s osjećajem optimizma – jer nova generacija autora i autorica dolazi s novom energijom, novim znanjima i novim potrebama da govore o svijetu oko sebe. To je možda i najljepši zaključak jednog dugog festivalskog putovanja. U duhu teksta pjesme koju je prvi izveo Louis Armstrong – What a wonderful world.