Subversive Film Festival već gotovo dva desetljeća predstavlja jedno od ključnih okupljališta za radikalne mislioce, angažirane umjetnike i političke aktiviste, stvarajući prostor za filmske projekcije, teoretske rasprave i umjetničke intervencije koje preispituju dominantne narative suvremenog društva.

Ovogodišnje, 18. izdanje festivala nosi naslov "Doba sukoba", reflektirajući atmosferu globalnih napetosti i kriza, od oružanih sukoba u Palestini, Libanonu i Ukrajini, do psihičkih borbi unutar pojedinaca i ideoloških napetosti unutar zajednica. U razgovoru za tportal, umjetnička direktorica festivala Dina Pokrajac otkriva da je ovogodišnji program osmišljen kao platforma za promišljanje mogućnosti otpora, emancipacije i kolektivne imaginacije u vremenima kada se čini da su temeljne društvene vrijednosti pod stalnom prijetnjom.

Ovogodišnji Subversive Festival nosi naslov "Doba sukoba". Kako ste kroz filmski i konferencijski program artikulirali ovu temu i koji vam je film ili događaj posebno važan u tom kontekstu?

U konferencijskom dijelu programa, niz pozvanih predavača, od kojih se ističu filozofkinja Donatella di Cesare, psihoanalitička teoretičarka Nadia Bou Ali, teoretičarka Sita Balani. sociologinja Raia Apostolova i naš stalni gost, filozof i publicist Boris Buden predstavit će potencijalne odgovore i strategije kojima se možemo oduprijeti uznemirujućim aktualnim procesima instrumentalizacije migracija, rasiziranog nasilja i militarizacije granica te normalizaciji sudjelovanja naših vlada u genocidnim politikama.

Uz bavljenje eskalacijom ratova i konkretnim vojnim sukobima u Palestini, Libanonu i Ukrajini u filmskom dijelu programa fokusiramo se na problematiziranje sukoba u širem smislu – kao psihičke borbe unutar pojedinca i nemogućnosti usklađivanja različitih perspektiva i interesa unutar društva. U odabranim filmovima sukob se odvija između pojedinca i njegove savijesti, pojedinca i okoline, ideala kojima teži i realnosti koju nastanjuje.

Festivalski format koristimo kao pokušaj premošćivanja sukoba kroz poticajne susrete i promišljanje pokretnih slika kao oruđa emancipacije. Posebno se veselim dolasku regionalnog filmskog barda Želimira Žilnika koji s osamdeset plus godina i dalje stvara radikalne filmove te u svojem novom uratku Restitucija, ili san ili java stare garde isporučuje rijetko subverzivan prikaz procesa starenja i generacijskih sukoba te njihove prepletenosti s društveno-političko-ekonomskim tenzijama u postsocijalističkom kontekstu.

Žilnikov novi film dio je igrane konkurencije 18. Subversiva, koja donosi filmove renomiranih autora poput Radua Judea i Dée Kulumbegashvili, poznatih po beskompromisnom istraživanju političkih i društvenih rubova. Što je bio ključni kriterij pri odabiru filmova, i ima li među njima naslova koji su vas posebno iznenadili ili izazvali?

U kritičku oštricu i izazovne narativne konvencije, odabrane filmove karakterizira i osebujan vizualni stil te filigransko uvezivanje poetskog i političkog, osobnog i kolektivnog aspekta suvremene stvarnosti. Teško je izdvajati ali iskoristila bih ovaj prostor da istaknem jedan igrani, jedan dokumenarni i jedan hibridni film iz konkurencije. Nadrealna komedija Univerzalni jezik Matthewa Rankina vodi nas u međuzonu negdje između Teherana i Winnipega, između utopije i slapsticka, gdje se životi multikulturalnog ansambla isprepliću na neočekivane i misteriozne načine. Pritom pokazuje kako je univerzalnost dostižna jedino kroz singularnost a koheziju društva ne osiguravaju putovnice i granice nego male geste ljubaznosti i politika apsolutnog gostoprimstva.

Redateljica Bani Khoshnoudi prognana je iz Irana nakon što je zabranjen njen prethodni film The Silent Majority Speaks (2009.). U svom novom ostvarenju, Točka nestajanja, prekida desetljetnu obiteljsku šutnju o nestaloj rođakinji koja je tijekom čistki 1988. pogubljena u zatvoru, naslanjajući se na rastući otpor iranskog društva koji je kulminirao 2022. smrću Mahse Amini i nastankom pokreta Žene, život, sloboda. Zahvaljujući videima njih koje se nikad nisu prestale boriti, redateljica svojoj rođakinji vraća izgubljenu obitelj – njen zaboravljeni vapaj postaje dio kolektivne borbe iranskih žena, prigušeni val u uzburkanom moru pobune, iscrtavajući dosad nevidljivu ali neraskidivu sponu između one koja je prešućena, i pripadnica nove generacije koje se više neće dati ušutkati.

U hibridnom filmu Izum, nakon iznenadne smrti oca teoretičara zavjera kći nasljeđuje očev patent za stanovitu elektromagnetsku iscjeliteljsku spravu. Ovaj neobičan i osoban film produkt je suradnje između eksperimentalne filmašice Courtney Stephens i glumice Callie Hernandez baziran na obiteljskoj povijesti potonje te je savršeno krojen za naše doba post-istine, lažnih vijesti i dezinformacija u kojem postaje nemoguće razlučiti činjenice od fantazije.

Konferencija "Partizanska umjetnost: kako misliti, kako se sjećati?" bavit će se naslijeđem otpora i političke imaginacije. Koliko je danas važno radikalno promišljanje povijesti i kako vidite ulogu umjetnosti u njezinoj reinterpretaciji i stvaranju prostora za nove oblike sjećanja?

Kako bismo vizualizirali prošlost, koristimo slike i jezik koji nije nikad u potpunosti naš vlastiti – tako su i filmske slike često posrednici preko kojih se sjećamo. Iznoseći zanemarenu, nasuprot privilegiranoj priči, na svjetlo dana i izvlačeći na površinu perspektive koje su kulturno-hegemonijske prakse zanijekale, umjetnost stvara pukotinu u službenom odnosu s poviješću, iz koje mogu nastati pobune podređenog znanja. Dakle, umjetnost nas potiče da se odučimo od svojih uvriježenih načina sjećanja i zaboravljanja, te prigrlimo iskustva i sjećanja koja se ne uklapaju u službene (i često opresivne) povijesne narative, čime dolazi do priznavanja radikalnih razlika i mnogostrukosti naših subjektiviteta.

Kao dugogodišnja kustosica i kritičarka, često ističete važnost "estetike otpora" i dekonstrukcije dominantnih narativa. Koji su vam primjeri takve estetike otpora osobno najinspirativniji, i kako se oni manifestiraju u ovogodišnjem festivalskom programu?

Kako nas podsjeća Francoise Verges, bez imaginiranja, pobuna se nema za što uhvatiti. Imaginacija je dio izgradnje koherentnog otpora i uspostavljanja političkih orijentira, te je pored organizacije neophodna za uvezivanje kratkoročnih i dugoročnih borbi. Umjetnost i kultura pružaju nam alate za zamišljanje drukčije stvarnosti a promijena svijesti na individualnoj razini prvi je stupanj svake kolektivne akcije. U tom smislu inspirativni su pokret Treće kinematografije, Makavejev, Godard i Marker ali i niz marginaliziranih nezapadnih autora_ca i filmskih kolektiva koje tek treba upisati u filmsku povijest.

Na tom tragu ove godine organiziramo simpozij Doba sukoba / Slike emancipacije na kojem će nekolicina pozvanih umjetnika, kulturnih i akademskih radnika kroz diskusije, filmske projekcije i predavanje promisliti način na koji se filmske slike mogu upotrijebiti kao oruđa emancipacije. Kolumbijski filmaš Camilo Restrepo predstavit će svoj film, knjigu i projekt Soba sjena koji nas poziva da preispitamo uloge slika donesenih iz zona sukoba. U svijetu zasićenom ekranima nužno je da izoštrimo naš pogled propitujući kontekst pojavljivanja neke slike, te sustava reprezentacije ili pogleda na svijet na koji se naslanja.

Multimedijalna umjetnica Jasmina Cibic, dobitnica prestižne Film London Jarman Award, nastoji pak ponovno upisati odsutni ženski glas u povijest izgradnje alternativnih svjetova. U svojem novom filmu Beacons (Svjetlonoše) u tu svrhu prisvaja govore iznesene na Prvoj konferenciji kulturalnih radnika iz zemalja članica pokreta Nesvrstanih koja je održana 1985. u Titogradu, današnjoj Podgorici. Simpozij će zaključiti audiovizualni performans Dekodiranje kulturalnog otpora londonskog dvojca Dubmorphology (Trevor Mathison & Gary Stewart), koji istražuje odjeke prosvjeda od 1968. naovamo te promišlja činove oslobođenja i strukture moći koje su se pojavile i odjeknule kroz šest desetljeća globalne krize.

U doba sveprisutne digitalizacije i komercijalizacije, nezavisna kina i festivali često se suočavaju s pritiscima održivosti. Kako vidite budućnost angažiranog filma i festivalskih prostora poput Subversiva u takvom okruženju?

Smatram da je budućnost angažiranog filma itekako povezana s profiliranjem nezavisnih kina kao participativnih prostora po uzoru na Treću kinematografiju u kojoj su participacija gledatelja_ica i stvaranje "kino-događaja" popraćenih raspravama bili od ključnog značaja, stvarajući "oslobođeni prostor, deteritorijalizirani teritorij". Pritom treba inzistirati na konkretnim solidarnim praksama a ne samo praznim, deklarativnim gestama te promišljati drugačije modele cirkulacije filmskih slika.