Film je snimljen prema scenariju Josepha Stefana koji se temelji na istoimenom romanu iz 1959. godine autora Roberta Blocha.

Marion Crane, mlada zaposlenica osiguravajuće tvrtke iz Phoenixa, krade 40.000 dolara od klijenta i odluči pobjeći kako bi sa svojim partnerom Samom Loomisom započela novi život. Umorna od vožnje i paranoje, skrene s autoceste i zaustavi se u zabačenom Motelu Bates, gdje je dočekuje nervozni, ali naizgled pristojni vlasnik Norman Bates.

Norman živi u kući iznad motela sa svojom majkom, koja često viče i grdi ga kroz prozor, iako je u filmu nikad ne vidimo. Marion i Norman vode neugodan, ali zanimljiv razgovor o pticama, majkama i usamljenosti. Te noći, dok se Marion tušira – događa se jedna od najslavnijih scena u povijesti filma - iznenada se kroz zavjesu probija silueta žene i nožem nasmrt izbode Marion.

Norman pronalazi tijelo i očisti sve dokaze, uključujući bacanje automobila s tijelom i novcem u močvaru. U međuvremenu, Marionina sestra Lila i Sam pokreću potragu uz pomoć privatnog detektiva Arbogasta koji također posjećuje motel i uskoro nestaje.

Kako Lila i Sam kopaju dublje, otkrivaju strašnu istinu: Normanova majka je zapravo mrtva već godinama, a Norman – psihički rastrojen – živi s njezinim balzamiranim tijelom. Razvio je podvojenu ličnost i u trenucima kada ga 'preuzme majka' počinio zločine, vjerujući da je ona ta koja ubija.

A tu na red dolazi - glazba. 'Ta je glazba sve', kaže za BBC Rachel Zeffira, filmska skladateljica i članica dua Cat's Eyes. 'To su ptice, to su pčele, to su glasovi u tvojoj glavi.'

Projekt je isprva bio osuđen na propast – Paramount nije želio financirati film, odbio je snimanje na vlastitom setu i pristao samo na distribuciju. Hitchcock je morao snimati s mizernim budžetom, ali zahvaljujući Herrmannu i njegovu instinktu da koristi isključivo gudački orkestar od 50 glazbenika, film je dobio dimenziju koju nitko nije očekivao.

'Psiho nije bio loš film (bez glazbe), ali mu je nedostajala napetost', kaže Steven C. Smith, autor knjige 'Hitchcock and Herrmann: The Friendship and Film Scores That Changed Cinema'.

Prijelomni trenutak u povijesti filmske glazbe

Herrmann je isprva morao uvjeravati skeptičnog Hitchcocka da glazba treba ići uz slavnu scenu pod tušem. Kad mu je napokon pustio sekvencu, redatelj je ustvrdio da to trebaju iskoristiti. Herrmann mu je sarkastično odvratio: 'Ali zar nisi rekao da ovdje ne želiš glazbu?', na što mu je Hitchcock odgovorio: 'Moj dječače, neprikladna sugestija.'

Najpoznatija glazbena dionica – onaj visoki, životinjski vrisak gudača dok Janet Leigh biva napadnuta pod tušem – označila je prijelomni trenutak u povijesti filmske glazbe. Herrmann je stvorio ne samo zvuk straha, nego i psihološku vezu s likom Normana Batesa.

'S glazbom koja prati Batesa osjećamo tjeskobu i tugu', kaže Zeffira. 'Herrmann je uvijek proučavao književni predložak prije nego bi pisao glazbu. Svaka njegova nota imala je značenje.'

Od 'Građanina Kanea' do 'Psiha'

Bernard Herrmann, sin ruskih Židova iz New Yorka, prepoznat je kao glazbeni talent već s 13 godina. Karijeru je započeo na CBS radiju, gdje je 1938. komponirao glazbu za radio-dramu 'Rat svjetova' Herberta Georga Wellsa, koja je izazvala paniku među slušateljima. To mu je otvorilo vrata za rad na filmu 'Građanin Kane'.

'U njegovoj glazbi iz 1940-ih čuje se bol vremena, kao da čak i sunčan dan nosi duhove prošlosti', kaže dokumentarist Brandon Brown, koji snima film o Herrmannovu životu. Posebno se ističe partitura za film The Ghost and Mrs. Muir (1947.), koju je sam Herrmann smatrao svojim najljepšim djelom; istovremeno nostalgična i bolno melankolična.

Herrmannova glazba za 'Psiho' nije samo redefinirala horor – utjecala je na pop-kulturu, klasičnu glazbu, pa čak i rap. George Martin je 1966. priznao da je inspiraciju za gudački aranžman u pjesmi 'Eleanor Rigby' crpio iz 'Psiha'. Busta Rhymes je 1998. samplirao Herrmannovu glazbu za pjesmu 'Gimme Some More'.

'Herrmann je znao kako petlju ponavljati tako da postane jeziva, nihilistična mantrica, baš kao producenti u hip-hopu', kaže skladatelj Michael Vincent Waller. John Williams, autor glazbe za film 'Ralje', također je naveo Herrmanna kao izravnu inspiraciju za svoje sablasne bas tonove.

Kraj prijateljstva, početak legende

Iako su zajedno snimili šest filmova, suradnja Herrmanna i Hitchcocka završila je burno. Tijekom rada na 'Poderana zavjesa' (Torn Curtain, 1966.), Hitchcock je tražio moderniji, 'lakši' zvuk. Herrmann je, tvrdoglavo, orkestrirao partiture s 12 flauta, 16 rogova i 2 tima timpana i - dobio otkaz.

No to ga nije zaustavilo. Njegov posljednji veliki projekt bio je suradnja s Martinom Scorseseom na 'Taksistu' (1976.), gdje je saksofonskim jazz dionicama stvorio tjeskobnu atmosferu ulice, a na kraju filma čak citirao 'Psiho', želeći time poručiti da će Travis Bickle ponovno krenuti putem nasilja.

Herrmann je jednom rekao: 'Skladatelj napiše glazbu za film i udahne mu život. Kao kad čovjek dođe liječniku i kaže: 'Umirem', a liječnik ga izliječi.' Iako je skladao za stotine projekata, glazba za 'Psiho' i danas ostaje njegov najpoznatiji i najprodorniji glazbeni pečat u filmskoj povijesti.