Mediji, a možda i vlastita intuicija, govore nam da živimo u računalnoj eri, u kojoj su novi mediji pojeli stare, pa su čak i telefoni postali računala! Ali, istraživanje o navikama gledanja filmova i doživljaju domaćeg filma, provedeno u rujnu i listopadu po narudžbi HAVC-a, ukazuje na širu sliku. Udio televizije u gledanju filmova u Hrvatskoj iznosi vrtoglavih 73.6 %, a na dalekom drugom i trećem mjestu, sa sveukupno 13.4 % udjela nalaze se internet i osobna računala. Zajednički udio multipleksa i samostalnih kina u gledanju filmova pritom ne doseže niti tri posto. Već iz navedenih se podataka vidi koliko je televizija važna za filmsku kulturu, pa zapravo čudi što se kulturnjaci u još većoj mjeri ne bave televizijskim postajama. Internet je, doduše, očito razvijeniji kao medij informiranja nego kao medij gledanja filmova no, sada već prilično duboko u XXI. stoljeću, Hrvatska još nije odustala od televizije.

Strah politike od filma

To, dakako, znači, da je smještanje hrvatskog filma u kasne večernje sate na prvom programu HTV-a jasna političko-kulturna odluka, upravo smiješno neadekvatna toj kući nakon tolikih rasprava o javnoj televiziji zadnjih godina. U eri u kojoj američki televizijski patolozi seciraju mrtve na televiziji u svako doba dana a junaci Igre prijestolja bježe pred živim mrtvacima i uživaju u pustopašnom seksu s prostitutkama i ratnim zarobljenicama, hrvatski je film najednom postao previše provokativan za ovu puritansku zemlju. Boji li se netko na Prisavlju da će katoličke udruge podivljati ako vide ciklus domaćeg filma u normalnom terminu? Vrlo vjerojatno, možda i zato što se HTV nikako ne može riješiti televizijskih političara i činovnika koji se tradicionalno boje hrvatskog filma, jer je sedma umjetnost previše moderna za njihov devetnaestostoljetni mentalitet. Govorim o političarima i činovnicima, a ne o urednicima, jer se urednici dostojni tog časnog imena ne boje sadržaja važnih za kulturu, a potencijalno veoma gledanih, niti vjeruju slijepo svemu što pročitaju na internetu i u žutom tisku.

Drugi je važan podatak iz ovog istraživanja razlika u važnosti glumaca i kritike za odluku o gledanju bilo kojeg filma i za odluku o gledanju hrvatskog filma. Kada se hrvatski gledatelj odlučuje koji će film gledati u kinu, najveći utjecaj na njega imaju glumci (s 24.9 % u ovoj anketi), na drugom mjestu su preporuke prijatelja (19.2%), a ocjene kritičara nalaze se na dalekom petnaestom mjestu, s bijednih 0.1% udjela. No, razlozi gledanja domaćeg filma sasvim su drugačiji: na prvom mjestu su preporuke prijatelja (s 13%), na drugom je ljubav za domaći film (10.1%), kritika se nalazi na visokom petom mjestu (doduše, s udjelom od 4.5%), a glumci su tek na desetom mjestu s 3.4% udjela. Otkud ta razlika? Dijelom je to zbog specifične publike hrvatskog filma – u njemu, prema istom istraživanju, natprosječno često uživaju obrazovaniji gledatelji, no to ne može biti jedini razlog. I obrazovani uživaju u filmskim zvijezdama, pa kako je moguće da su za hrvatski film zvijezde manje bitne od kritike, koja zadnjih godina polako ali sigurno nestaje iz svih medija?

Postoji i zahtjevnija publika

Mislim da činjenice iz ovog korisnog istraživanja, kakvih bi trebalo biti što više, pokazuju da u Hrvatskoj još uvijek postoji tipično europska, zahtjevnija publika na koju se i u drugim zemljama prvenstveno oslanjaju domaći filmovi, europski filmovi, art-filmovi, videoumjetnost, jazz, klasika i slični sadržaji. Unatoč kapitulaciji nacionalnih medija pred međunarodnom logikom bezumne zabave, unatoč višegodišnjih uvjeravanja da je sasvim normalno da su filmski, književni ili glazbeni kritičari usput i prodavači i distributeri kulturne robe, još uvijek postoji i publika kojoj je kultura važna, pa bi bilo dobro da joj se javni mediji i domaći film ciljano obraćaju.

Znači li to da hrvatski film više nema što reći najširoj publici? Ne, nipošto. Prema istom istraživanju, najboljim hrvatskim filmom publika još smatra Tko pjeva zlo ne misliKreše Golika, djelo staro preko četrdeset godina, ali ga slijedi šest filmova nastalih nakon 1990.: BrešanoviKako je počeo rat na mom otoku i Svećenikova djeca, potom Hribarov Što je muškarac bez brkova, Sonja i bikVlatke Vorkapić, MetastazeBranka Schmidta te Brešanov Maršal. Tek nakon njih na listi je još nekoliko starijih filmova (Bitka na Neretvi, Vlak u snijegu i drugi), a anketirani su spominjali i još neka novija ostvarenja – Dugu mračnu noć, Kad mrtvi zapjevaju, Ljudoždera vegetarijanca, Konjanika i Pjevajte nešto ljubavno. Mnogi su od gledatelja ove filmove vidjeli, dakako, na televiziji, gdje takvi sadržaji spadaju među najpopularnije čak i kada nisu sjajno prošli u kinima, no ne treba zanemariti niti pozitivan učinak uspjeha u kinima na televizijsku gledanost. Ova će godina k tome, unatoč komercijalnom podbačaju nekih filmova, kada se zbroje kino-ulaznice prodane za hrvatski film (sa Svećenikovom djecom na čelu), predstavljati miljokaz novije kulturne povijesti. Tu, čini mi se, ima prostora i za jače afirmiranje domaćih filmskih zvijezda. U hitovima što ih anketirani gledatelji navode na listi najboljih hrvatskih filmova sjajne su uloge ostvarili Leon Lučev, Krešimir Mikić, Marija Škaričić, Judita Franković, Goran Bogdan, Rene Bitorajac i drugi, pa bi netko bi morao planski raditi na njihovom statusu, jer su zvijezde koristan mehanizam održavanja svake kinematografije. Može li to biti slijedeći zadatak kulturne politike i može li HAVC i u tome pripomoći domaćem filmu?