Puno prije nego što su naše građevine tehnološki napredovale da smo u njima mogli udobno stanovati ili raditi, naša je arhitektura tisućama godina imala isključivo ulogu predstave i služila kao dokaz da ono u što vjerujemo doista postoji. Za potrebe religije, znanosti, moći i politike, koristili smo arhitekturu kao opipljivi potporanj ideja. Iako se do danas mnogo toga promijenilo, ovaj čudni običaj da nam izgrađeno velebno zdanje bude potvrda i temelj vjerovanja u vlastitu ispravnost, zapravo je postao najveći atavizam modernog čovjeka.

Što ako nam, usprkos svoj razložnoj utilitarnosti, arhitektura i danas služi kao opipljiv dokaz kako bismo vjerovali u vlastitu istinu?

Upravo takav opipljivi trenutak istine svečano se desio u Mostaru: Mepas Mall, trgovačko-poslovni centar koji bi trebao 'izvući Mostar iz krize', 'otvoriti perspektivu mladima', 'promovirati Mostar kao regionalni centar trgovine, biznisa, zabave i turizma' i 'pokazati investitorima da je Mostar sigurna sredina za ulaganja'.

Stotinu tisuća kvadrata prostora bilo je potrebno da se prikrije društveno-politički bezdan sadržan u činjenici da je Mostar upropašten grad. Baš kao što je knez Potemkin, za ljubav Katarini Velikoj, dao izgraditi kulise lažnih sela za vrijeme njezina posjeta Krimu i naredio lažnim seljacima da parodiraju sa svojom stokom kako bi se carica oduševila brzim prosperitetom novoosvojenih ruskih pokrajina, tako je i Mepas Mall svojevrsna scenografija sa živim statistima. Jedina je razlika u tome što je granica između cara i pitomih seljana izbrisana. Svi su pristali na veseli igrokaz. Moglo se ovdje tako čuti pregršt razdraganih komentara gradonačelnika, predsjednika ministara i posebnih uzvanika koji su došli iz Sarajeva i Zagreba.

Najveći dućan uz najveći zvonik

Teško je vjerovati da Josipović ili Bevanda, a pogotovo Bešlić ne znaju da je Mostar podijeljeni grad čije su crte razgraničenja između istoka i zapada prilično vidljive. Grad u kojem je, osim tijela gradske uprave i policije, sve ostalo podijeljeno na bošnjačke i hrvatske bolnice, škole, komunalna poduzeća i teleoperatere. Čak i europski parlamentarci znaju da je Mostar krvnički razapet kulturnim fundamentalizmom koji bosansko-hercegovački političari indirektno podupiru kroz sastajališta mladih, kulturne institucije i nogometne klubove.

Odakle dolazi ta mješavina naivnosti i licemjerja? Možda je film koji je furao svitu na otvaranju Mepas Malla zapravo nastavak onog etničkog hvalisanja kojega je svojevremeno pokrenula izgradnja križa na Humu ili zvonika na franjevačkoj crkvi. Zapadni, takozvani hrvatski, Mostar jedino se u usporedbi s istočnim, bošnjačkim, može donekle smatrati uspješnim pa je tako svojoj perjanici uz najviši zvonik pridodao i najveći dućan.

Samo bi lud čovjek likovao nad činjenicom što istočni Mostar još uvijek izgleda poput Dresdena ili da je u njemu od prestanka rata izgrađena jedna škola. Pogotovo jer i na Zapadu vlada urbanističko bezakonje, višemilijunske investicije grade se bez dozvole, javni prijevoz i komunalne službe nemaju osnovne kapacitete za rad (sjetimo se samo paralize izazvane zimskim padalinama), a kulturne ustanove odavno nemaju repertoar.

Možda našim političkim životima doista upravljaju naivčine koje nemaju pojma o načinu kako funkcionira grad, što je javni prostor ili urbana kultura. Ova činjenica je zabrinjavajuća, jer se često kaže da u našim društvima postoji duga tradicija kulture urbanog - bez obzira govorimo li iz perspektive srednjoeuropskog, mediteranskog ili otomanskog kruga. Ipak, po svemu sudeći, Mostarci su danas zaboravili praktično i simboličko značenje pojmova kao što su čaršija, korzo, mahala i komšiluk. Ili Most!

Ali nije to samo boljka Mostaraca, gradovi koji su manje pretrpjeli u ratu poput Splita, Dubrovnika ili Zagreba također su u potpunoj defenzivi pred 'novim doživljajem kupnje'.

Centar dovoljan sam sebi

Simptomatičan je zato bio novinarski komentar kako je arhitektura mostarskog centra prepoznatljiva na Zapadu te da se sada građani Mostara pomalo osjećaju kao da su otputovali u svijet. I doista, Mostar jest dobio nekakvog mješanca između korporativne konfekcije financijskih institucija i suburbanog logističkog centra u nekoj višemilijunskoj selendri američkog Srednjeg zapada. Važnije je to što se ni investitor ni njegov arhitekt, a ni gradske urbanističke službe nisu zamarali njegovim mjerilom.

Treba znati da je ova perverzna merkantilna ideja klimatizirane tržnice, čaršije i korza (sve u jednom) svoj neuspjeh najavila još u vrijeme socijalizma. Ali je također činjenica da su socijalističke Name, Dalme i Sarajke bile puno obazrivije na svoje urbanističko mjerilo. Kao da je postojao džentlmenski sporazum oko ponašanja u prostoru pa su tako i mostarski Hit i Razvitak također bili samo punktovi urbanog pejzaža.

Novi trgovački centar nije dio cjeline, nego crna rupa. Kao da kaže: Mene Mostar ne zanima, ja sam dovoljan sam sebi. Jasno je to iz najava upravitelja koji kaže da će u jednoj godini centar privući četiri milijuna posjetitelja. Svaki bolji račundžija i poznavatelj javnog života u Mostaru zna što to znači. Planira se da će svakodnevno pola mostarskih dokoličara (uglavnom mladih) vrijeme provoditi na jednom mjestu. Ne treba ni govoriti o količini manjih trgovina ili cijelih urbanih poteza koje će centar učiniti suvišnim i onemogućiti razvitak novih. Iako je investitor prikupio sve dozvole za izgradnju, projekt je nelegalan, jer se jednostavno nalazi s onu stranu pameti.

Kao i uvijek, arhitektura je i ovdje samo opipljiva metafora koja nam želi potvrditi da je s Mostarom sve u redu. Da su političari i investitori dobro odradili posao. Ipak, teško je razlučiti metaforu od njezina sadržaja. Pogotovo ako se ona trudi prikazati sadržaj u boljem svjetlu. Možda doista, na neki čudan način moćna arhitektura naših institucija krije njihovu nemoć, a blještava arhitektura konzumacije i zabave samo je šarena laž koja maskira socijalnu nakaradnost. Kao da je sva naša velebna arhitektura izgrađena na rupčagama naših strahova i zabluda.

Upravo zato arhitekturu mostarskog trgovačkog centra, nasuprot svim hvalospjevima i dobrim željama, možemo gledati i kao povlačenje novih granica i nastavak razaranja Mostara. Samo treba dobro gledati.