Kuba je ove godine ušla u jednu od najdramatičnijih faza svoje moderne povijesti. Nekada simbol protukolonijalnog otpora i revolucionarnog ponosa danas se suočava s golemim ekonomskim, političkim i društvenim potresima. Energetski kolaps, sve intenzivniji pritisak Sjedinjenih Država, pad srodnog vodstva u Caracasu te sve snažnija izolacija od globalnoga financijskog sustava gurnuli su najveći karipski otok, zamrznut u pedesetima, u krizu iz koje se možda neće znati izvući.

Prošlost koja ne prolazi

Kubanska sadašnjost ne može se razumjeti bez povratka na 1959., trenutak koji je za Havanu bio istodobno političko oslobođenje i dugoročna strateška zamka. Revolucija koju je predvodio Fidel Castro nije samo srušila autoritarni režim Fulgencija Batiste, nego je u nekoliko godina potpuno preoblikovala državu. Uvedeno je plansko gospodarstvo, provedena nacionalizacija imovine i započela sustavna kolektivizacija. Već 1960. godine uslijedio je oštar i dugotrajan lom sa Sjedinjenim Državama, a američki ekonomski embargo, jedan od najdugovječnijih režima sankcija u modernoj povijesti, postao je trajna strukturalna činjenica kubanskog razvoja.

Embargo nije bio privremena kazna, već okvir unutar kojeg se kubansko gospodarstvo i njegove institucije snalaze već više od šest desetljeća. Ograničen pristup financijskim tržištima, stranim ulaganjima i tehnologiji dugoročno je suzio razvojne opcije tog otoka i povećao njegovu ovisnost o vanjskim sponzorima.

U okviru Hladnoga rata, Kuba je početkom šezdesetih pronašla svog ključnog zaštitnika u Moskvi. Savez sa Sovjetima nije bio tek plod ideološke bliskosti, već egzistencijalni oslonac. Energenti, subvencije i pristup tržištima omogućili su Havani da preživi zapadnu izolaciju, no upravo ta ovisnost postala je kobna nakon 1991. godine, kada se raspadom SSSR-a kubansko gospodarstvo gotovo preko noći našlo bez vanjskog oslonca. Razdoblje koje je uslijedilo, službeno nazvano 'Posebno razdoblje', obilježili su pad BDP-a veći od 30 posto, kronične nestašice goriva i hrane te dubok osjećaj ranjivosti koji se trajno urezao u kolektivno pamćenje Kubanaca.

Tijekom dugih godina izolacije Kubanska revolucija nikada nije bila samo unutarnji projekt. Već od sedamdesetih Havana je aktivno sudjelovala u takozvanom 'izvozu revolucije', osobito u Africi i Latinskoj Americi, a kubanske vojne i savjetničke misije u Angoli, Etiopiji ili Nikaragvi bile su dio šire strategije pozicioniranja države kao relevantnog aktera u globalnom sukobu blokova.

Paralelno s tvrdom moći, Kuba je razvila specifične oblike meke moći. Među njima se ističe izvoz liječnika i zdravstvenih timova, što je od kasnog Hladnog rata do danas postalo jedan od prepoznatljivih simbola kubanske međunarodne prisutnosti. Taj model (kombinacija humanitarne pomoći, diplomacije i ekonomskih interesa) omogućio je Havani da nadoknadi dio gubitaka nastalih izolacijom i ostane vidljiva na globalnoj sceni.

Ovi programi medicinske međunarodne pomoći u prošlosti su bili i predmet spora s Amerikancima i njihovim saveznicima, koji su ih često opisivali kao izrabljivačke, te je čak i dio osoba u tim misijama bio predmet raznih sankcija i viznih ograničenja.

Upravljana tranzicija

Nakon više od pola stoljeća, u kojem su Castrove revolucionarne strukture personificirale državu, Kuba je ušla u fazu postupne, ali strogo nadzirane tranzicije vlasti. Prva prekretnica dogodila se 2006., kada je Fidel Castro, zbog zdravstvenih razloga, predao ovlasti svome bratu Raulu. Iako je ta promjena formalno označila kraj jedne ere, ona nije značila i kraj revolucionarnog poretka. Raulova vladavina bila je prije svega pokušaj stabilizacije sustava, a ne njegove transformacije.

Druga, simbolički važna točka uslijedila je 2018. godine, kada je predsjednikom postao Miguel Diaz-Canel, prvi kubanski vođa koji dolazi izvan obitelji Castro. No i taj prijenos vlasti bio je više generacijski nego politički. Naime Diaz-Canel vodi zemlju u sjeni revolucionarne garde te se ključne poluge moći nalaze u komunističkoj partiji, a ne u uredu predsjednika.

Treća važna postaja bila je 2019. godina, kada je usvojen novi ustav. Njime su formalno priznati privatno vlasništvo i ograničeni tržišni mehanizmi, ali bez diranja u temeljnu arhitekturu sustava. Jednostranački model ostao je netaknut, plansko gospodarstvo i državna kontrola nad ključnim resursima i dalje dominiraju, ali politički pluralizam gotovo da i ne postoji. Drugim riječima, institucionalni kontinuitet nadvladao je simbolične promjene.

Dok se svijet od devedesetih nadalje sve snažnije integrirao u globalna tržišta, Kuba je ostala zarobljena između ideološke lojalnosti i ograničenih reformskih kapaciteta, bez fleksibilnog ekonomskog okvira koji bi joj omogućio veću konkurentnost i privlačenje stranih ulaganja.

Pokušaji parcijalnih reformi, osobito u razdoblju nakon Raulove konsolidacije vlasti, često su se oslanjali na modele drugih komunističkih država s ograničenim tržišnim elementima. No te promjene bile su fragmentarne i nedosljedno provođene, osobito po pitanju privatnog poduzetništva. Umjesto postupne integracije u globalne proizvodne i opskrbne lance, kubansko gospodarstvo zadržalo je duboko centraliziranu strukturu, s kroničnim manjkom kapitala, tehnologije i institucionalne autonomije. Upravo taj nedovršeni prijelaz danas se pokazuje kao jedna od ključnih slabosti kubanskog sustava u trenutku u kojem se suočava s energetskom i geopolitičkom krizom bez presedana.

Caracas kao zamjena za Moskvu

Nakon gubitka sovjetske protekcije Kuba je krajem devedesetih pronašla novog sponzora u Venezueli, pri čemu je i Chavezov dolazak na vlast bio poduprt kubanskim obavještajnim radom, tako da se može reći da si je službena Havana izvozom revolucije proizvela novog pokrovitelja.

Radilo se o međusobnoj ovisnosti dvaju režima: venecuelska subvencionirana nafta davana je u zamjenu za liječnike, inženjere i sigurnosnu suradnju, s time da upada u oči to da su predsjedničku gardu Nicolasa Madura mahom činili kubanski specijalci.

Na vrhuncu suradnje, između 2008. i 2016. godine, Kuba je uvozila preko 100.000 barela nafte dnevno iz Venezuele. Međutim kolaps venecuelske proizvodnje nakon 2016. rezultat je naglog pada isporuka. Budući da je 95 posto proizvodnje struje ovisno o nafti, gubitak dotoka crnog zlata na Kubi znači sunovrat BDP-a i povratak u mrak.

Pad Madura sve se više tumači kao uvod u konačni krah trule kubanske ekonomije jer nikada nije izrasla ni u samoodrživo socijalističko gospodarstvo ni u partijski upravljan polukapitalizam kineskog ili vijetnamskog tipa.

Tvrd kurs i jalovi pokušaji

Kuba se drugi put u jednom naraštaju suočava s gubitkom ključnog energetskog oslonca. Međutim sada se to događa u znatno nepovoljnijem međunarodnom okruženju, a povratak Trumpa u Bijelu kuću samo je zaoštrio pristup prema ovom otoku plesa, šećera i cigara.

Dok je Trump u prvom mandatu poništio Obaminu politiku zatopljenja te ograničio letove, doznake i financijske tokove, u drugom mandatu uvedene su i sekundarne sankcije. Radi se o pritisku na treće zemlje (u posljednje vrijeme prvenstveno na Meksiko, koji iščekuje preslagivanje trgovinskih odnosa s Washingtonom na tragu nove protekcionističke politike) da ne surađuju s Kubom, posebice što se tiče isporuke energenata.

Za razliku od Amerike, Europska unija zadržava ambivalentan pristup. Bruxelles se oslanja na Sporazum o političkom dijalogu i suradnji (PDCA) iz 2016. godine, naglašavajući reforme i ljudska prava, kako stoji na stranicama Europske službe za vanjsko djelovanje. Međutim Europa gleda Kubu prvenstveno kroz prizmu migracija i investicijskog rizika. EU nema ni političku volju ni instrumente za nadomještanje venecuelske nafte ili ozbiljno suprotstavljanje američkom pritisku.

Preživljavanje?

Legalizacija malih i srednje velikih privatnih poduzeća nakon 2021. godine funkcionira kao socijalni amortizer. Do 2024. privatni sektor činio je oko 55 posto maloprodaje, međutim država ekonomski rast i dalje guši porezima, regulacijom i birokracijom.

Nestanci struje, nestašice goriva i pad turizma oblikuju život na otoku koji se često romantično prikazuje. Oldtajmeri nisu folklor, nego nužnost, a liječnici, simbol kubanskog prestiža, često voze taksije da bi nadopunili oskudne plaćice.

Kuba danas ne bira između socijalizma i kapitalizma. Stvarni izbor odvija se između kontrolirane prilagodbe i nekontroliranog raspada. Drugim riječima, između pokušaja da se prva pločica domina zaustavi prije nego što povuče cijeli niz ili prihvaćanja činjenice da se lančana reakcija više ne može obuzdati.

Domino-efekt političke tranzicije u karipskom i latinoameričkom prostoru već je započeo slomom Venezuele kao režimskog i energetskog sidra. Politološka literatura o (demokratskoj) tranziciji još od 1980-ih podsjeća da su mijenjanje i slomovi režima često posljedice kombinacije vanjskih šokova, promjena u susjedstvu i gubitka ključnih resursa. Kuba je danas upravo u toj fazi, ne u trenutku pada, već u trenutku akumulacije pritisaka na režim.

Trumpova administracija ne promatra pasivno taj proces, nego ga svjesno pojačava. Za razliku od njegova prvog mandata, u kojem je cilj bio poništiti Obamin detant, u drugom mandatu koristi se sofisticiraniji instrumentarij: sekundarne sankcije, pritisak na treće zemlje i energetsko gušenje. Time se ne ruši izravno režim, već se sustavno uklanja njegova sposobnost improvizacije, ono što je Kubu održavalo na životu nakon 1991. godine. Riječ je o strategiji erozije kapaciteta režima, a ne o frontalnom sudaru.

Europska unija u toj jednadžbi ostaje normativni promatrač. Bruxelles govori jezikom reformi, dijaloga i ljudskih prava, ali bez stvarnih poluga moći.

Kina i Rusija pak kalkuliraju. Njihova potpora Kubi ima jasne granice. Politička solidarnost – da, preuzimanje troška sistemskog spašavanja – ne. Za razliku od Hladnoga rata, Havana više nema luksuz bezuvjetnog pokrovitelja.

Povijest pokazuje da je kubanski režim iznimno otporan. Preživio je raspad Sovjetskog Saveza, 'Posebno razdoblje', desetljeća embarga i unutarnje nezadovoljstvo. No tranzitološka literatura također upozorava na nešto drugo: autoritarni sustavi često ne padaju kad su najslabiji, nego kad više ne mogu kontrolirati tempo vlastite prilagodbe. Kuba se danas približava upravo toj točki.

Zato ključno pitanje više nije hoće li se promjena dogoditi. Pitanje je hoće li Havana uspjeti zadržati kontrolu nad padom prvih pločica domina ili će se lančana reakcija, započeta u Venezueli, nastaviti bez mogućnosti zaustavljanja. A u politici, kao i u fizici, razlika između kontroliranog i nekontroliranog sloma često je razlika između transformacije i trajne štete.