KOMENTAR BOŠKA PICULE

Nijedan nije išao u rat, a vole zveckati oružjem: Što je još zajedničko Milanoviću, Izetbegoviću i Dodiku?

  • Autor: Boško Picula
  • Zadnja izmjena 02.08.2022 10:47
  • Objavljeno 02.08.2022 u 09:40
Oni huškaju, a drugi ratuju

Oni huškaju, a drugi ratuju

Izvor: EPA / Autor: EPA/PAWEL SUPERNAK EPA-EFE/FEHIM DEMIR EPA-EFE/MIROSLAV LELAS

Hrvatski političari nikada nisu bili uključeniji u okolnosti održavanja izbora u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini kao ove godine. Pritom je najangažiraniji hrvatski predsjednik Zoran Milanović te je svoj način komuniciranja olako prebacio preko granice, gdje su mu aktualni i potencijalni član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i Bakir Izetbegović sličniji no što misli. I u ratu i u miru

U perspektivi nam nema spasa. Sve što nas čeka je 'jeza bezličnosti i ništavila'. Tako je hrvatski predsjednik Zoran Milanović vremenski odredio završetak verbalnih obračuna sebe i hrvatskoga premijera Andreja Plenkovića, osobito na temu izbora hrvatskih predstavnika u tijelima vlasti Bosne i Hercegovine. Jer – i tomu će doći kraj, pri čemu je kraj svega živog neizbježan, a tada slijede spomenuta jeza, bezličnost i ništavilo. I dok su novinari Milanovića krajnje praktično pitali kada će prestati sada već dvogodišnje svađe šefova hrvatske države i Vlade, očekujući koliko-toliko ovozemaljski odgovor, Milanović im je hitro uzvratio svojom dosad najfilozofskijom ad hoc konstrukcijom. Gotovo na razini prvaka moralno-političkoga nihilizma još od predsokratovske filozofije do danas. Pritom najveći dio obračuna u samom vrhu hrvatske izvršne vlasti i sam djeluje kao 'jeza bezličnosti i ništavila' te hrvatskom predsjedniku treba vjerovati kada predviđa koliko bi ti obračuni mogli potrajati. U međuvremenu, sve je više onih koji osjećaju jezu kada ih Zoran Milanović dohvati svojim verbalnim nihilizmom.

Posljednji je među njima Veljko Kajtazi, saborski zastupnik koji u hrvatskom parlamentu zastupa romsku nacionalnu manjinu kojoj pripada, ali i austrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, rumunjsku, rusinsku, rusku, ukrajinsku, tursku, vlašku te židovsku nacionalnu manjinu u Republici Hrvatskoj. Kajtazi je zamjerio Milanoviću da je svojom opaskom o klima-uređajima na 25 Celzijevih stupnjeva koje treba prodati Romima uvrijedio cijelu jednu nacionalnu manjinu, a Milanović mu je uzvratio pitajući se je li Kajtazi uopće Rom ili 'malo Rom'. Na taj je način hrvatski predsjednik proširio etničke predznake svojih verbalnih obračuna čija je meta posljednjih mjeseci i 'mali Švabo', kako Zoran Milanović naziva visokoga predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, njemačkoga političara Christiana Schmidta, neprestance mu pogrešno izgovarajući prezime.

Zoran Milanović o Christianu Schmidtu

Izvor: Cropix / Autor: Nikolina Vuković Stipaničev

U istom obraćanju, u kojem su se našli 'jeza bezličnosti i ništavila' te Veljko Kajtazi, Milanović je još jednom osudio rezoluciju Bundestaga o Bosni i Hercegovini zapitavši se je li Njemačka uopće građanska država ili možda rasna. Teško je pretpostaviti da će hrvatski predsjednik ublažiti svoje stavove kako se budu približavali ovogodišnji izbori u Bosni i Hercegovini, tim više jer mu s druge strane granice pariraju ostali sudionici sada već pravoga verbalnog rata vezanog uz modalitet predstavljanja triju bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda u tijelima vlasti. U taj se rat uključio Bakir Izetbegović te se nakon dva mandata (2010.-2014. i 2014.-2018.) opet kandidira za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkoga naroda. Ne samo da se uključio, nego i zaziva prebrojavanje Bošnjaka i oružja, a dosjetio se i da se u nedostatku ljudstva uvijek može posegnuti za robotima. I to letećim.

Izvor: tportal.hr / Autor: Hayat.ba

I dok bi Izetbegovićeve te Milanovićeve izjave u nekim drugim vremenima djelovale kao skečevi iz epizode kultne sarajevske humoristične serije 'Top lista nadrealista', nakon iskustva rata u Bosni i Hercegovini te tamošnjega poraća koje neprestance testira održivost mira, malo je prostora za satiru. Čak i ako su joj protagonisti ovako idealni. Među njima je i notorni Milorad Dodik koji na predstojećim izborima planira zamijeniti položaj člana bosanskohercegovačkoga Predsjedništva položajem predsjednika Republike Srpske. Dodikovo stalno zazivanje raspada države, kojoj je i dalje na čelu s preostala dva člana kolektivnoga šefa države Šefika Džaferovića i Željka Komšića, konstanta je tamošnje politike čiji najutjecajniji akteri nimalo ne vode računa o tome da svojim izjavama i postupcima trasiraju put mogućim novim oružanim sukobima. Oni raniji na području Bosne i Hercegovine odnijeli su od proljeća 1992. do jeseni 1995. više od stotinu tisuća ljudskih života te i dalje predstavljaju najpogubniji rat u Europi nakon Drugoga svjetskog rata glede broja poginulih.

Milorad Dodik u srpnju je posljednji put posjetio Vladimira Putina

Izvor: Društvene mreže / Autor: Društvene mreže

Oni kuhaju, a u rat idu drugi

Tko god je bio suvremenik ratnoga raspada bivše Jugoslavije te njegova konteksta najprije političko-medijske, a zatim vojne agresije dirigirane iz Srbije, zna koliko je pogubno bilo ponašanje pojedinih političara na čelu sa Slobodanom Miloševićem te njegovim epigonima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, od kojih je nemali broj kasnije osuđen za ratne zločine ili je za njih osumnjičen. Ponovno ratovanje riječima bez ikakve odgovornosti za izrečeno, zatim manipuliranje nacionalnim i vjerskim identitetima te verbalna agresija skrivena iza političkih funkcija, pravnih imuniteta i materijalnih dobara, dokazuju da ni najstrašnija povijest ne mora biti učiteljica života. Ponovi li se takva povijest, oni koji su inicirali sukobe ionako neće staviti vlastiti život na kocku. Ni živote svojih bližnjih. Ginut će drugi. Hrvatska je prva zemlja, odmah do Bosne i Hercegovine, čiji je vitalni interes, a prije svega najviša ustavna vrednota, mirotvorstvo, odnosno zalaganje za pravedan mir i u neposrednom susjedstvu. Usto, Hrvatska je supotpisnica Dejtonskoga sporazuma, tj. Općeg okvirnoga sporazuma o miru u BiH, te joj je mir u susjednoj državi i interes i obveza. Čak i kada su ostale strane u tamošnjoj političkoj areni destruktivne, Hrvatska zbog sebe same mora biti konstruktivna, od političkih poruka do djela.

  • +32
  • +29

Zoran Milanović na Korčuli

Izvor: Cropix / Autor: Andjela Scepanovic

Misleći da će što grubljim rječnikom utjecati na promjenu načina izbora hrvatskih predstavnika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti BiH, Zoran Milanović u konačnici ne postiže baš ništa, što se zorno vidjelo na nedavnom sastanku na vrhu NATO-a u Madridu. Nadalje, ovakvo verbalno prepucavanje između dijela hrvatskih vlasti i dijela bošnjačkih političara nije viđeno još od rata Hrvata i Bošnjaka zaustavljenoga Washingtonskim sporazumom 1994. Niti će Milanović u nedostatku strategije i takta uspjeti realizirati ono za što se zalaže, niti će vojska robota pomoći Izetbegoviću u njegovim nebulozama, a da se o Dodikovu protuustavnom ponašanju te negiranju genocida niti ne govori. Nitko od njih trojice, svatko iz svojih razloga, nije sudjelovao na ratištima u devedesetima. Milanović je tada otpočeo diplomatsku karijeru u Ministarstvu vanjskih poslova, Izetbegović je bio tajnik svog oca Alije Izetbegovića, a Dodik je imao skupštinski mandat osvojen 1990. u stranci zadnjega jugoslavenskog premijera Ante Markovića, suprotstavljen šovinizmu Radovana Karadžića, kojega danas slavi kao junaka.

Kao ljudi koji su u trećem, odnosno četvrtom desetljeću života bili suvremenici ratnih strahota u svojim zemljama, pri čemu je niz njihovih vršnjaka te mlađih od njih u tim strahotama stradao na bojištu, danas kao ključni političari u državama koje predstavljaju imaju osobitu odgovornost utjecati na mirno rješavanje sukoba. Tako se ponašala glavnina europskih političara nakon Drugoga svjetskog rata, uz sve moguće olakotne i otegotne okolnosti. Dejtonski mirovni sporazum te ustavni okvir Bosne i Hercegovine temeljen na njemu prepun je norma koje su brzopleto i neznalački formulirane samo zato da bi se što prije prekinulo ratno nasilje i uspostavio održiv mir. Sama konstrukcija BiH, s tri konstitutivna naroda, dva entiteta te neriješenim pitanjem političkoga predstavništva građana ostalih nacionalnosti, od početka izaziva prijepore, ali ju se samo na miran i dogovoran način može poboljšavati. Je li se Zoran Milanović, danas sklon trećem entitetu u BiH, a do prije nekoliko godina sklon Željku Komšiću, ikad upitao zašto su do otprilike polovice rata u BiH prijedlozi mirovnih sporazuma uključivali simetričan ustavno-teritorijalni tretman sva tri konstitutivna naroda?

  • +13
  • +10

Andrej Plenković i Dragan Čović u Mostaru

Izvor: Pixsell / Autor: Denis Kapetanović

Možda je za tu promjenu te za kasniji dejtonski aranžman odgovorna politika iz Hrvatske u odnosu na koju Milanović danas djeluje još kontraproduktivnije. Što se tiče ustroja i izbora bosanskohercegovačkoga Predsjedništva, trebalo bi se samo vratiti na model s prvih izbora 1990. Sam HDZ BiH te njegov čelnik Dragan Čović danas imaju nelak zadatak balansirati između majčinskoga HDZ-a iz Hrvatske i novopronađenoga političkog oca Zorana Milanovića. Komu god se priklonili, Hrvatima u BiH treba poželjeti sve najbolje jer će se u konačnici morati osloniti na vlastite snage i prava koja im pripadaju. Hrvatskoj politici, i kod kuće i izvan granica, kronično nedostaje mudrosti, vizije te pouzdanih savezništava. Ulazi li se, naprimjer, u sukob s NATO-om, Njemačkom i Bošnjacima, a dodvorava Miloradu Dodiku te osporava mandat Christianu Schmidtu u stilu službene Moskve, kakva je to politika? I čiji političar? Koliko god bilo na razini znanstvene fantastike, i u hrvatskoj i u bosanskohercegovačkoj politici treba računati na one kojima je javni interes važniji od osobnog. Unatoč neizbježnoj jezi bezličnosti i ništavila.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!