Osvajanjem europske krune došao je na korak do najuspješnijeg trenera svih vremena, Francuza Claudea Oneste, koji ima samo dvije velike titule više od Jacobsena. No pred Dancem su još godine treniranja, bilo to za kormilom njegove zemlje, bilo negdje drugdje. Zasad može biti ponosan na to što je – boksačkim rječnikom rečeno – ujedinio sve velike trofeje jer je njegova reprezentacija aktualni olimpijski, svjetski i europski prvak, što je dosad uspjelo samo Francuskoj od 2008. do 2010. godine.

A kad kažemo 'njegova reprezentacija', onda to nije samo posvojni pridjev niti oznaka nacionalne pripadnosti. Jacobsen doista jest 'otac' te momčadi i svih njezinih uspjeha. Mnogi će isticati ovog ili onog igrača, recimo velikog Mathiasa Gidsela, no zna se tko je takvu ekipu selektirao i usmjerio do toga da danas djeluje kao da se bavi nekim drugim sportom u odnosu na konkurenciju. Jest, izgubili su na Euru od Portugala, ali dobiti finale protiv Njemačke sa sedam razlike mogu doista samo najdominantniji.

Osvojili Euro nakon 14 godina i potvrdili da su nasljednici francuske dinastije

Za Jacobsena i Dansku najnovija titula nije tek još jedna u nizu jer su postali europski prvaci prvi put od 2012. godine te prvi put otkako im je Jacobsen izbornik. Time je zaokružen sjajan niz trofeja, bez obzira što je tako nešto zbog učestalosti velikih natjecanja u rukometu moguće skoro jedino u tom sportu. Praktički svake godine igra se neko veliko prvenstvo, a tako je i Hrvatska godinu za godinom svjetski viceprvak i brončana na Euru.

Bez obzira na tu 'olakotnu okolnost', impresivan je danski niz u Jacobsenovoj eri koja traje od 2017. godine. Dovoljno je nabrojati finala. Na europskim prvenstvima igrali su u finalu 2024. godine i izgubili od Francuske, a sada su pobijedili. Na svjetskim prvenstvima trijumfirali su četiri puta zaredom: 2019., 2021., 2023. i 2025. godine. Na Olimpijskim igrama izgubili su pak od Francuske u Tokiju, ali su u Parizu otišli do kraja pobjedom nad Njemačkom.

Zato je najnoviji uspjeh doista kruna veličanstvenog niza koji vrlo vjerojatno neće stati na tome. Iz momčadi polako odlaze velikani poput Landina ili Mensaha, ali Gidselu je, recimo, tek 26, Simon Pytlick je godinu mlađi, a golman Emil Nielsen napunio je 28 godina. Sasvim dovoljno za temelj nove momčadi u bliskoj budućnosti, i dalje pod vodstvom Jacobsena. Uistinu, kako je netko već zapisao, dostojni su nasljednice one francuske dinastije koju su predvodili Onesta i Nikola Karabatić te koja je osvojila tri olimpijska i po četiri svjetska i europska zlata.

Proslavio se kao igrač, još uvijek je rekorder reprezentacije

Jacobsen nije pao s neba. Kad je došao za izbornika 2017. godine, naslijedio je momčad s kojom je Gudmundur Gudmundsson bio olimpijski prvak iz Rija 2016. godine. Od tada je stalno nadopunjavao ekipu novim, bar jednako dobrim igračima i osigurao kontinuitet koji obećava da će i dalje trajati. Zamislite neku drugu reprezentaciju koja bi preživjela odlazak imena poput Mikkela Hansena ili Niklasa Landina? I ne samo preživjela, nego postala još bolja i pretvorila se u, kako su neki napisali, Jacobsenov stroj koji teži savršenstvu pa on nakon superiornog finala (i većeg dijela prvenstva), kad je obrisao suze radosnice, kaže da su imali 'previše tehničkih pogrešaka'.

Jasno, kasnije je ipak bio nešto više svečarski raspoložen, odajući priznanje svojim momcima 'koji su odrasli od dječaka u muškarce' i uživajući u ostvarenju nečega što je dotad bio samo njegov san. Druge reprezentacije su se, istina, približile Danskoj, ali i dalje su iza crveno-bijelih.

A da Jacobsen uistinu nije pao s neba na izborničku klupu i današnju poziciju, svjedoči cijela njegova karijera, i igračka i trenerska. Ovaj 54-godišnjak, dvostruki laureat kao najbolji trener na svijetu, proslavio se još kao igrač. Kao lijevokrilni napadač igrao je za danski GOG Håndbold i njemački THW Kiel te s oba kluba osvajao nacionalna prvenstva, po tri u Danskoj i Njemačkoj, ali i dva puta Kup EHF-a, uz finale Lige prvaka s Kielom. Odigrao je i 148 utakmica za reprezentaciju te dva puta – 1993. i 1999. – bio proglašen najboljim danskim igračem. Poznat po efikasnosti, još uvijek drži nacionalni rekord po broju golova u jednoj utakmici, a u dvoboju protiv Grčke 1998. godine zabio ih je čak 15.

Umalo postao profesionalni nogometaš

Priča o Jakobsenu počela je kad mu je bilo 11 godina, a tad je počeo igrati rukomet. Odrastavši uz braću Carstena i Simona Franka, istodobno je pokazivao velik talent za nogomet i paralelno je igrao dva sporta. I to kako: smatrali su ga jednim od najtalentiranijih mladih nogometaša u Danskoj, a za to vrijeme već je igrao za juniorsku rukometnu reprezentaciju. Ipak, prevladao je rukomet, srećom za Dansku.

Seniorska igračka karijera započela mu je vrlo rano – s 18 godina zaigrao je za GOG i onda munjevito rastao. Već godinu kasnije počeo je igrati i za reprezentaciju, a s 21 godinom prvi put bio je proglašen danskim igračem godine. Sedam godina proveo je u prvom klubu, stekavši ugled i kao organizator igre i kao lijevo krilo, a uz trenera Benta Nyegaarda možda je i najzaslužniji za tri titule danskih prvaka.

Odlazak u pečalbu započeo je ne previše sretno u TSV-u Bayer Dormagen, klubu koji je unatoč 189 Jacobsenovih golova ispao iz lige, ali je zato mladog Danca primijetila uprava tadašnjeg njemačkog prvaka Kiela, u kojem je proveo sljedećih šest godina pod vodstvom hrvatsko-njemačkog trenera Zvonimira Serdarušića, razvivši se u jedno od najboljih svjetskih lijevih krila s prosjekom većim od sedam golova po utakmici. Tada je stekao i nadimak Zaubermaus (Čarobni miš). Bila je to sjajna momčad, a uz njega su igrali švedski velikani Magnus Wislander, Staffan Olsson i Stefan Lövgren.

U to vrijeme izgradio je i obiteljski život vjenčanjem s Lenette Jacobsen, s kojom ima troje djece. Nažalost, te su mu godine obilježile i smrti oca i majke.

Teške ozljede, kraj karijere i početak trenerske

No drugi dio te igračke epizode za Jacobsena nije bio previše dobar. U rujnu 2001. godine teško je ozlijedio koljeno i ta ga je ozljeda pratila sljedećih sezona. Istina, Kiel je još jednom s njim osvojio Bundesligu, tada su uzeli i dva spomenuta europska trofeja. S druge strane, izostao je iz reprezentacije koja je 2002. godine osvojila europsku broncu, svoju prvu medalju na tom natjecanju. Kako se situacija s koljenom nije popravljala, Jacobsen se 2003. u 32. godini oprostio od nacionalne momčadi, napustio Kiel i vratio se u Dansku ovjenčan prijemom u Kuću slavnih Europske rukometne federacije.

Prijelaz na trenerski posao bio je postepen: prvo je bio igrač i pomoćni trener Ulriku Wilbeku u Viborgu, pa potom i u Bjerringbro-Silkeborgu, s kojim se razišao 2011. godine i otišao prvi put za glavnog trenera u Aalborg. Već sljedeće godine doveo ih je do titule prvaka Danske i onda dobio poziv još jednog njemačkog velikana, Rhein-Neckar-Löwena iz Mannheima. Tamo je zamijenio Islanđanina Gudmundssona jer je on tada preuzeo kormilo danske reprezentacije. I opet je zaredao s uspjesima, prvo je bio drugi u Bundesligi, a onda dvije godine zaredom osvojio prvenstvo.

Na Euru u Hrvatskoj završio četvrti pa pokorio svijet

I onda je došlo ono što traje i danas. Kad je Gudmundsson odstupio s mjesta izbornika, odmah se počelo govoriti o Jacobsenu kao njegovom (opet) nasljedniku. To se i ostvarilo, ali je još pune dvije godine odrađivao ugovor s klubom iz Mannheima, suprotno svim dotadašnjim običajima u danskom rukometu. Toliko je bio važan i jednima i drugima.

I sva je očekivanja ispunio. Istina, na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj 2018. godine bio je 'tek' četvrti, ali je već sljedeće godine donio u Kopenhagen svjetsku titulu, prvu od četiri uzastopne. Bio je to početak velikog niza, a uz spomenute svjetske krune došlo je olimpijsko srebro 2020., pa zlato 2024. godine, zatim bronca i srebro na europskim prvenstvima te sada konačno i kontinentalna kruna.

Svime što je postigao u klupskom, ali posebno s danskom reprezentacijom Jacobsen se priključio maloj skupini velikih trenera koji su svaki u svojoj eri obilježili taj sport. Najviše se u toj grupi izdvaja Onesta jer je Francuska s njim na čelu i predvođena Nikolom Karabatićem imala više od 74 posto pobjeda te osvojila čak 12 medalja na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima. Jacobsen se pak po broju medalja s triju velikih natjecanja izjednačio s 'ocem švedskog rukometa' Bengtom Johanssonom, ali, za razliku od njih dvojice, on je i dalje aktivan i nema namjeru prestati osvajati titule.