Gotovo dva mjeseca nakon obećanog roka američko Ministarstvo pravosuđa objavilo je tri milijuna stranica, 180 tisuća fotografija i 2000 videozapisa. Tvrde da se u tom materijalu nalazi sve što su uspjeli doznati u istrazi o osramoćenom seksualnom prijestupniku Jeffreyju Epsteinu, a on je 2019. godine pod ne posve razjašnjenim okolnostima skončao u njujorškom zatvoru. Danima se svjetski i regionalni mediji nabacuju imenima koja se pojavljuju u tim dokumentima, od političara preko znanstvenika do manekenki i starleta, a oni (i one) deeskaliraju situaciju, pozivajući se na činjenicu da to što se spominju u spisima ne mora značiti baš ništa.

Panama Papers vs. Epsteinovi spisi – sličnosti i razlike

A podsjetimo se – deset godina prošlo je od daleko ozbiljnijeg, ali po prirodi medijskog interesa sličnog skandala. Riječ je o objavi Panama Papersa, famoznog seta od 11,5 milijuna dokumenata s financijskim i pravnim podacima o offshore tvrtkama povezanima s 214.000 fizičkih i pravnih osoba doslovno iz cijelog svijeta. U tim se dokumentima do detalja prikazivalo kako su dotični putem tajnih offshore računa skrivali imovinu i izbjegavali porez.

Zbog objave dokumenata u roku od nekoliko dana s funkcije su odletjela dvojica šefova vlada – islandski premijer Sigmundur Davíð Gunnlaugsson i njegov pakistanski kolega Navaz Šarif – a u više od 80 zemalja tisuće javnih dužnosnika i privatnih tvrtki kazneno su gonjene i doživotno osramoćene, no uz relativno ograničen doseg kad je riječ o velikim političkim i društvenim facama.

Javno sramoćenje zajednička je osobina oba ova skandala, no barem u prvih nekoliko dana ne čini se da će Epsteinovi spisi dovesti do težih posljedica po aktualnu političku i društvenu elitu. Upravo zbog toga što se mjesecima posvuda, od medija do South Parka, estradizirano tupi o bliskosti Donalda Trumpa i Epsteina, dok su sami spisi izgledno mjesecima filtrirani da se u njima ne bi pronašli bilo kakvi dokazi za to, rasprava se razvodnjava i od šume se ne vidi drvo. Koliko god fotografije bile kompromitirajuće, a spomen njega i njegove klike u dokumentima brojao se u desecima tisuća, izvan jasnog konteksta Trump može jednostavno kontrolirati reputacijsku štetu rutinskim odgovorom da je s Epsteinom odavno prekinuo sve veze.

Kako je 'Miki Kolumbo' postao budala

Niže pozicionirani političari, posebno oni politički neaktivni, nemaju taj luksuz razvodnjavanja jer se već mjesecima ili godinama ne pojavljuju u javnosti. Stoga njihovi grijesi iz prošlosti dođu kao hrana za trač partije od koje se ne mogu sakriti, no posljedice gluposti koje su iznosili u prepiskama ipak su relativno benigne. Tipičan primjer toga je Miroslav Lajčak, bivši slovački šef diplomacije, visoki predstavnik za BiH i veleposlanik te zemlje u Srbiji, Albaniji i Makedoniji, u regiji poznatiji pod nadimkom 'Miki Kolumbo'.

Lajčak se s Epsteinom dopisivao o svemu i svačemu, od savjeta za kupovinu Titove vile u New Yorku do merituma stvari – preporuka ljepotica čije bi usluge pitomi diplomat, po vlastitom priznanju opasni pastuh u krevetu, konzumirao tijekom svog boravka u New Yorku, gdje je službovao u UN-u. Posljedica? Ostavka na mjesto savjetnika slovačkog premijera Roberta Fica za nacionalnu sigurnost (neš' ti tragedije), pokrenut postupak za oduzimanje počasnog doktorata na Univerzitetu Crne Gore (titula samo takva) te nešto pokajničkih intervjua za tamošnje medije u kojima sam sebe naziva – budalom.

'Mom najboljem frendu'

OK, ima i suprotnih primjera, i to iz još uvijek aktualne politike. Jedan se zove Peter Mandelson, po funkciji dugogodišnji zastupnik laburista u britanskom parlamentu, po tituli lord, a po zapisima iz Epsteinovih fajlova – baba tračara. Mandelson je bio blizak Epsteinu, saznajemo iz spisa, više od 20 godina, pa mu je još 2003. poklonio knjigu u čijoj posveti piše 'mom najboljem frendu'. Bar da je samo to: slao mu je povjerljive papire iz britanske vlade, od njega tražio pritisak na šefove JPMorgana da Britanija dobije povoljniji kredit, a u najgorem slučaju iz 2010. godine, na dan ostavke premijera Gordona Browna, izblebetao je Epsteinu da će 'ovaj konačno odletjeti'.

Kad je sve procurilo, Mandelson je ekspresno podnio ostavku na mjesto zastupnika u Domu lordova, no puno veći problem je to što je usosio cijelu stranku. Za razliku od Hrvatske, u kojoj kad uhite šefa samo promijene vodeću garnituru i nastave pod popularnim sloganom 'idemo dalje', u Velikoj Britaniji drama odmah ide izravno do premijera. Keir Starmer prije manje od dvije godine poslao je Mandelsona za veleposlanika u SAD, ne znajući da je ovaj već 20 i kusur godina frend s 'karizmatičnim kriminalnim lažovom', kako ga posrnuli Mandelson sad zove. Nije baš za ostavku, ali neki oblik političke odgovornosti u Downing Streetu je neminovan.

Bogataši nemaju taj problem

A što tek da kaže nekadašnji princ Andrew? Eno ga, upravo jučer su ga potjerali iz dvorca u Windsoru na jedno od bezbroj imanja u vlasništvu kraljevske obitelji. Branio se on i rukama i nogama jer optužbe, fotke i financijske transakcije, koje dokazuju njegovu prisnost s Epsteinom, cure okolo još i prije onog Netflixova dokumentarca, a naročito poslije njega. No količina prljavštine koja je ovog tjedna izašla iz Epsteinovih uređaja značajno je veća od one na imanju na kojem sada živi, sigurno ušuškan i sklonjen od dometa paparazza.

Sličan problem imaju, odnosno nemaju, Bill Clinton, milijunaši poput Billa Gatesa i Richarda Bransona, ali i par medijski eksponiranih Trumpovih pajdaša, od Stevea Bannona preko Elona Muska do Petera Thiela, najpopularnijeg poslovnog anđela (ili vraga) Trumpove ere. Oni se, doduše, u Epsteinovim spisima pojavljuju uglavnom periferno te iz dokumenata saznajemo više o njihovim prehrambenim navikama, bračnim problemima, partijanerskim sklonostima ili privatnim zrakoplovima kojima bi neki od njih (Musk, ako ste sumnjali) mogli otputovati u Epsteinovu bazu Sodome i Gomore na privatnom otoku Little Saint James, nego o sklonosti pedofiliji ili drugim oblicima kršenja zakona.

Zašto znamo da će se izvući, čak iako im ne vjerujemo?

Upravo ti, reklo bi se na engleskom, loose ends Epsteinovih spisa predstavljaju najveći problem. U kakofoniji regionalno eksploatiranih priča o Mili Đukanoviću, Miji Kovačić, mozgovima samoubojica iz Makedonije i sličnih perifernih budalaština gubi se fokus na ono što je bitno. A to je da će establišment koji je i dalje aktivan na društvenoj i političkoj sceni, unatoč svemu, naći način da se izvuče od bilo kakve sumnje što proizlazi iz dokumenata.

Uzmimo za primjer Howarda Lutnicka, lika koji već desetljećima drma Wall Streetom, a danas je Trumpov ministar trgovine. U dokumentima lijepo piše da je čovjek bio na Epsteinovom otoku 2012. godine, što bi čak i u sadašnjoj Americi bilo sasvim dovoljno makar za saslušanje pred Kongresom. No po sistemu 'tvoja riječ protiv moje', Lutnick optužbe poklapa tvrdnjom da je prekinuo kontakte s njim 2005. godine i javnost zasad puši tu priču.

Ne samo zato što je to Trumpova Amerika, i ne samo zato što je nakon tvrde redakture objavljeno nešto više od tri milijuna stranica, a na Epsteinovom imanju zaplijenjeno je dvostruko više toga. Razlog je jednostavan: povijest nam kaže, Panama Papers nam kažu – takvi se uvijek izvuku.