Iako se nekome može činiti da je ono što vidimo od Portugala do Albanije sve ista priča, radi se zapravo o nizu različitih prosvjednih gibanja, a ona se, doduše, međusobno nadahnjuju zahvaljujući snazi i brzini društvenih mreža, ali i prekograničnom djelovanju radikalnih grupacija koje mahom zazivaju eksproprijaciju i urušavanje europskog slobodnog tržišta. Dok su u Francuskoj u središtu plaće, cijene i ulaganje u (školsku) infrastrukturu, u Portugalu i Španjolskoj stambena politika, najamnine i deložacije, a u Albaniji se prosvjednici opiru korupciji dugogodišnje vlasti i ulaganjima u turizam koja dovode u pitanje očuvanje pomorskog dobra.

Ono što ih pak povezuje su duboko nepovjerenje u mogućnost postojećih institucija i političkih elita da ponude adekvatne odgovore na nagomilane socijalne i ekonomske probleme, ali i potpuno nerazumijevanje prosvjednika toga da državu blagostanja treba iz nečega i financirati. Iz nekog razloga, diljem ovih socijalnih prosvjeda provlače se i prosvjedi za Palestinu te nerijetko to pitanje predstavljaju kao pitanje svih pitanja za Europu.

Nezadovoljstvo često može različite društvene skupine povezati u istu prosvjedničku povorku, makar nužno ne tvore stvarni politički savez. Još manje objašnjava ponašanje svakoga tko se zatekne na ulici pa se mirna povorka, organizirani napad na policiju i krađa iz trgovine mogu dogoditi istoga dana u istoj ulici. Analiza koja ih sve proglasi revolucijom stoga je jednako površna kao ona koja ih sve proglasi kriminalom. Pa ipak, treba spomenuti, pogotovo u kontekstu Francuske, da su nasilje i pljačka javne i privatne imovine vrlo brzo postali sastavni i nezaobilazni dio ovog vala prosvjeda, kao i ekstremističke (komunističke i džihadističke) parole i slogani.

Francuska: Kada ulica postaje politička institucija

Mobilizacija u Francuskoj krenula je zbog manjka srednjoškolskih nastavnika, trošnih školskih zgrada i uvjeta školovanja (na udaru se, primjerice, zbog prigovora na netransparentnost rangiranja prijava, našla aplikacija Parcoursup, francuska verzija portala 'Postani student'), a pridruživanjem sindikata i drugih skupina obuhvatila je životne troškove i javne usluge.

Ekonomski pokazatelji ipak nisu dovoljni da objasne zašto nezadovoljstvo u Francuskoj tako često poprima oblik izravnog, krajnje destruktivnog sukoba s državom. Povjesničar Emile Chabal u Foreign Policyju povezuje francusku prosvjednu kulturu s političkim razumijevanjem nepravde i vjerom da ulica može proizvesti promjenu. Njegova je teza da snažno centralizirana država, sklona odlučivanju odozgo, pridonosi radikalizaciji otpora, stoga osobito kritizira dominantnu ulogu predsjednika i slabiji položaj parlamenta u institucionalnoj arhitekturi Pete Republike.

Ta interpretacija otvara jedno važno pitanje. Ako građani smatraju da se odluke donose bez njih, prosvjed postaje pokušaj uspostavljanja utjecaja između izbornih ciklusa (iako bi netko mogao reći da je ovo već započeta pretkampanja Nepokorene Francuske Jean-Luca Mélenchona uoči travanjskih predsjedničkih izbora). Nastaje povratna sprega u kojoj vlast nezadovoljstvo sve više promatra kao sigurnosni problem, a dio prosvjednika policijsku intervenciju kao potvrdu da ih institucije ne žele saslušati. Le Monde je zabilježio da je protivljenje policijskom postupanju postalo zaseban pokretač mobilizacije. Makar, treba jasno reći, na temelju bezbrojnih videa na društvenim mrežama, policija i žandarmerija često samo reagiraju na nasilje zamaskiranih skupina koje pale škole, a traže bolje školske zgrade i razbojnike koji misle da će pljačkanje pariških butika proizvesti bolje socijalne politike.

U utorak 20. listopada Francuska se probudila nakon prve noći lokaliziranih policijskih satova. Ograničenja u dijelovima Pariza, Lyona i drugih gradova mogu zaštititi trgovine i prolaznike, no do obnove povjerenja doći će tek kada se postigne uvjerenje da se pregovorima vlade i sindikata (koji su ustvari nezaobilazni organizatori barem dijela prosvjeda) može nešto postići.

Italija nema samo jednu ulicu

U Italiji se preklapaju socijalne povorke, studentska mobilizacija i sindikalni prosvjedi. Prema RAI-jevu izvješću, Italia in Piazza (pokret Italija na trgu) okuplja one nezadovoljne režijama, cijenama goriva, plaćama, zdravstvom i školama. U Milanu su prevladavale talijanske zastave, uz poneku palestinsku, a na jednom od transparenata traženo je više novca obiteljima i manje ratovima.

Studentski zahtjevi konkretnije ciljaju obrazovnu politiku. RAI prenosi protivljenje školskim reformama, zahtjev dijela organizatora za velikim ulaganjem u zgrade te kritiku skupih stanarina i naoružavanja. Slogan 'više učionica, manje bombi' prevodi obrazovni problem u pitanje proračunskih prioriteta.

Sindikalna Via Maestra (tal. pravi put) ima širi program. CGIL traži više plaće i mirovine, manje nesigurnog rada, drukčije oporezivanje te veća ulaganja u zdravstvo i obrazovanje. Vlada Giorgie Meloni zato se suočava s osporavanjem ekonomskih prioriteta, uz sigurnosni problem nastao opakim nasiljem u Milanu. Odgovor na jedno neće automatski riješiti drugo.

Inflacija prolazi kroz novčanik

Zajednička ekonomska podloga nije izmišljena. Prema Eurostatu, godišnja inflacija u europodručju u rujnu je iznosila 3,8 posto, nakon 3,2 posto u kolovozu. Energija je pridonijela s 1,71 postotnim bodom, a usluge s 1,52 boda. Energetski troškovi prelijevaju se na obiteljske budžete, prijevoz, proizvodnju i poslovanje.

Građani se pritom ne suočavaju s godišnjom stopom inflacije, već s ukupnom razinom cijena. Usporavanje poskupljenja ne vraća nekadašnju cijenu košarice. Ako prihodi nisu nadoknadili prethodne gubitke, vijest o smirivanju inflacije može zvučati kao opis tuđe stvarnosti, a ne stvarno olakšanje.

Kada se skuplji računi spoje s duljim čekanjem na liječnika i slabijom dostupnošću javnih usluga, nezadovoljstvo prerasta pitanje osobne potrošnje te postaje procjena uzajamnosti: što građanin doista dobiva za poreze, rad i strpljenje koje država očekuje od njega?

Stan koji proguta plaću

U Portugalu i Španjolskoj tu je procjenu najlakše prepoznati na pitanju stanovanja. Portugalski RTP izvještava o kampovima u Portu i Lisabonu te pozivima na iberijski štrajk u studenome, a traže se dostupne najamnine, ulaganje u gradske stanove te općenito promjena stambene politike. U Madridu stanarske organizacije održavaju kamp na čuvenom trgu Puerta del Sol i nastoje povezati stambeno s drugim socijalnim pitanjima. Mobilizacija će se, prema najavama, nastaviti usprkos činjenici da će se krajem studenog održati prijevremeni parlamentarni izbori, na kojima bi Pučka stranka trebala pobijediti i osigurati većinu uz desni Vox.

Stambena kriza ima vlastite uzroke: ponudu, gradnju, financiranje, javni najam i pravila tržišta. Cijena energenata je može amplificirati, ali ne objašnjava je u cijelosti. Politički učinak ipak je zajednički: zaposlenje sve slabije jamči osamostaljenje. Kada ni rad ni diploma ne otvaraju vrata vlastitog doma, međugeneracijsko obećanje napretka gubi svoju uvjerljivost, a mladež počinje birati palež.

Otkud Palestina u cijeloj toj priči?

Veza je ponegdje izričita. Talijanska Rete Italiana Pace e Disarmo u istom pozivu zagovara smanjenje vojne potrošnje, ulaganje u javne usluge, protivljenje ugnjetavanju Palestinaca i napuštanje fosilnih goriva. Vođe ove lijevo-zelene mreže povezuju moralnu osudu rata s raspodjelom javnog novca.

Poruka glasi da vlast pronalazi sredstva za naoružavanje, a za socijalne potrebe traži strpljenje. To je politički argument, premda svaku tvrdnju da je određena vojna nabava uzrokovala konkretan obrazovni rez treba zasebno provjeriti. Ratovi povećavaju nesigurnost, ali i potiču europske države da obranu smatraju nužnim ulaganjem, a sukob se vodi upravo oko raspodjele troška između tih prioriteta.

Tu postoji i stanoviti kontinuitet aktivizma. Politologinja Donatella della Porta za El País tumači da je dio mlade generacije politički oblikovan propalestinskim mobilizacijama. Tako se ljudi, kontakti i iskustvo organiziranja prenose na druge teme.

Palestinska zastava može izražavati solidarnost, kritiku vlastite vlade i širi politički identitet. Sama ne dokazuje zajedničko vodstvo, religijsku pripadnost ili potporu nasilju, premda su na prosvjedima koji je uključuju često prisutni i nasilni elementi.

Različiti uzroci, sličan gubitak povjerenja

Belgijski studenti prosvjeduju zbog troškova studija i reformi koje smatraju zaprekom dostupnosti obrazovanja te su prosvjedi u ovoj zemlji redovito posljedica francuskog predloška. U Grčkoj europski val postaje dio domaćeg sukoba vlasti i oporbe, uz pozive na mobilizaciju oko pitanja školstva.

Albanija zahtijeva drukčije objašnjenje. Ondje se višemjesečno nezadovoljstvo korupcijom i spornim razvojnim projektima, povezanima s obitelji Trump, spojilo s učeničkom i studentskom mobilizacijom te zahtjevima za odlaskom dugogodišnjeg premijera Edija Rame.

U Ujedinjenom Kraljevstvu propalestinske povorke, akcije protiv ilegalnih migracija i proturasistički protuprosvjedi predstavljaju različite, u pravilu suprotstavljene mobilizacije. Maskirani marš Patriot Platforme u Sheffieldu pripada drukčijem političkom sukobu od portugalske kampanje stanara te bi njihovo objedinjavanje u nekakvu jednu europsku pobunu svakako više toga prikrivalo nego objašnjavalo.

Pljačka ne predstavlja zahtjev

Krađa iz trgovine nije zahtjev za dostupnijim školovanjem, a paljenje javne zgrade ne postaje socijalna politika zato što se dogodilo uz prosvjed. Istodobno, prisutnost pljačkaša ne poništava razloge mirnih sudionika. Objašnjenje radikalizacije ne oslobađa počinitelja odgovornosti, kao što nasilje pojedinih skupina ne oslobađa državu obveze razmjernog postupanja.

Tko će naplatiti nezadovoljstvo?

Ljevica u prosvjedima prepoznaje zahtjev za preraspodjelom i obnovom javnih usluga. Desnica u razaranju pronalazi argument da postojeća vlast više ne osigurava red. Socijalna i sigurnosna dimenzija tako postaju konkurentska tumačenja iste krize.

Nasilje može oslabiti upravo socijalne zahtjeve jer je razbijeni izlog jednostavnije prikazati od nedostupnog studija ili desetljeća stambene nesigurnosti. Vlast tada može ponuditi kazneni odgovor i ostaviti ekonomski problem otvorenim, a oporba može romantizirati ulicu i izbjeći pitanje izvedivosti vlastitih obećanja.

Europske vlade moraju zaštititi građane od nasilja i ponuditi uvjerljiv odgovor na gubitak životne perspektive. Oporbene stranke moraju pokazati kako financirati obećanja i pretvoriti nezadovoljstvo u održivu politiku. Građaninu kojemu plaća ne pokriva stan i račune potrebna je mogućnost planiranja života, a bez nje će se povjerenje nastaviti trošiti i nakon što posljednja barikada bude uklonjena.