Islanđani su 29. kolovoza tijesno odbili nastavak pregovora o članstvu u Europskoj uniji. Protiv je glasalo 52,8 posto, za 47,2 posto birača, uz izlaznost od 82,5 posto. Reykjavík je većinski podržao pregovore dok su ruralni jug i sjeverozapad zemlje snažno glasali protiv. Socijaldemokratska premijerka Kristrún Frostadóttir najavila je da će vlada, dakako, poštovati rezultat i zadržati postojeće odnose u okviru Europskoga gospodarskog prostora.

Važno je razjasniti o čemu se zapravo odlučivalo. Naime Islanđani nisu glasali o ulasku u EU, nego samo o nastavku pristupnih pregovora prekinutih još tamo 2013. godine. Čak bi i pozitivan rezultat zahtijevao dovršetak pregovora i novi referendum o konačnom sporazumu. Islandsko 'ne' stoga nije odbacivanje gotovih uvjeta članstva, već odluka da ih država uopće ne pokuša ponovno dogovoriti.

Iza naizgled tehničkog pitanja skrivala se mnogo veća dvojba. Treba li ova mala država, smještena između Europe, Grenlanda i Sjeverne Amerike, u vremenu povratka velikih sila dodatnu zaštitu tražiti u EU-u ili nastaviti politiku pažljivo raspoređene ovisnosti, prema kojoj dijeli tržište s Europom, obranu organizira preko NATO-a i Sjedinjenih Država, a ribarstvo, energetiku i valutu pak drži pod vlastitim nadzorom.

Otok bez vojske

Island je postao republika 1944. godine, nakon prekida personalne unije s Danskom, a samo pet godina poslije bio je među dvanaest osnivačica NATO-a. Odluka nije bila samorazumljiva. Glasanje u parlamentu u ožujku 1949. godine pratili su nasilni prosvjedi pred parlamentom, Alþingijem. Dio stanovništva protivio se trajnom vezivanju uz vojni savez i dolasku stranih snaga, pozivajući se na tradiciju nenaoružane neutralnosti.

Ipak, geografija je bila jača od sklonosti neutralnosti. Island nema svoju vojsku, ali leži neposredno uz takozvani procijep GIUK, morski prostor između Grenlanda, Islanda i Ujedinjenog Kraljevstva. Tijekom Hladnoga rata nadzor tog koridora bio je presudan za praćenje sovjetskih podmornica koje su iz baza na ruskom dalekom sjeveru pokušavale izaći u sjeverni Atlantik. Island je zbog toga bio mnogo važniji od broja stanovnika, gospodarske snage ili formalnih vojnih kapaciteta.

Bilateralni obrambeni sporazum s Amerikancima iz 1951. godine postao je, uz članstvo u NATO-u, glavni stup islandske sigurnosne politike. Američke snage desetljećima su djelovale iz Keflavíka, štiteći islandski zračni prostor i nadzirući sjeverni Atlantik. Stalna američka vojna prisutnost prestala je 2006., ali obrambeni sporazum nije ukinut te od 2008. godine saveznici rotacijski šalju borbene zrakoplove u Keflavík radi nadzora islandskog zračnog prostora.

Island je tako pronašao neobičnu formulu: ne posjeduje vojsku, ali je dio najmoćnijeg vojnog saveza; ne troši poput drugih članica na oružane snage, ali savezu daje ono što ne može kupiti, a to je zemljopisni položaj.

Kako je bakalar pobijedio ratne brodove

Hladnoratovski odnos Islanda prema Zapadu nikada nije bio odnos poslušnog malog saveznika. To najbolje pokazuju tri 'bakalarska rata' s Ujedinjenim Kraljevstvom između 1958. i 1976. godine. Island je jednostrano širio područje isključivog ribolova, prvo na 12, zatim na 50 i napokon na 200 nautičkih milja. Britanska mornarica štitila je svoje koćarice, islandska obalna straža rezala im je mreže, a brodovi dviju članica NATO-a su se sudarali.

Island je pritom koristio upravo svoju geostratešku vrijednost. Prijetio je zatvaranjem baze u Keflavíku, povlačenjem iz NATO-a i prekidom odnosa s Britanijom. London je na kraju popustio, a islandska zona od 200 milja postala je dio šire promjene međunarodnoga prava mora. Ribolov je time u nacionalnoj memoriji prestao biti samo gospodarska grana. Postao je dokaz da mala država može pobijediti veću silu ako nadzire resurs koji joj je egzistencijalno važan i prostor koji je važan njezinim saveznicima.

Bez te povijesti nije moguće razumjeti otpor zajedničkoj ribarstvenoj politici EU-a. Prema službenoj islandskoj statistici, izvoz ribarskih proizvoda 2023. godine vrijedio je 353 milijarde islandskih kruna, a smrznuti proizvodi, svježa riba te riblje brašno i ulje čine velik dio te vrijednosti. Tijekom referendumske kampanje protivnici pregovora upozoravali su da bi članstvo (ponovno) otvorilo pitanje europskog sudjelovanja u raspodjeli kvota i upravljanju islandskim vodama.

Zagovornici pregovora odgovarali su da ništa ne bi bilo ustupljeno automatski i da bi konačni sporazum ponovno išao na referendum. Formalno su bili u pravu. Politički su, međutim, podcijenili snagu povijesnog sjećanja. Od birača su tražili da Bruxellesu povjere pregovore o resursu zbog kojeg su se njihovi prethodnici bili spremni sukobiti s Kraljevskom mornaricom.

Gotovo članica, ali bez stolice za stolom

Islandsko 'ne' nipošto ne znači izlazak iz Europe. Island je član Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA), a od 1994. godine preko Europskoga gospodarskog prostora (EGP) sudjeluje na jedinstvenom europskom tržištu. Prihvatio je četiri slobode, velik dio propisa o tržišnom natjecanju, zaštiti potrošača, okolišu, socijalnoj politici i poslovanju te sudjeluje u šengenskom prostoru. EGP, međutim, ne obuhvaća zajedničku poljoprivrednu i ribarstvenu politiku, carinsku uniju, monetarnu uniju niti zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.

To je izrazito povoljan, ali demokratski nesavršen položaj. Island preuzima velik dio europskih pravila bez zastupnika u Europskom parlamentu, povjerenika u Europskoj komisiji i glasa u Vijeću EU-a. Članstvom bi dobio sudjelovanje u institucijama koje proizvode pravila što ih već primjenjuje. Ostankom izvan EU-a zadržava, međutim, nadzor nad ribarstvom, poljoprivredom, trgovinskom politikom i islandskom krunom.

Financijska kriza 2008. godine nakratko je promijenila računicu. Nakon sloma banaka i pada krune, Island je 2009. predao zahtjev za članstvo (ali se i okrenuo turizmu kao novom izvoru prihoda). Do obustave pregovora 2013. godine otvoreno je 27 od 33 poglavlja. Međutim najosjetljivija pitanja, uključujući ribarstvo, nisu bila riješena. Zahtjev nikada nije formalno povučen, što je omogućilo održavanje ovogodišnjeg referenduma o nastavku tog procesa.

Energija koju nije lako staviti u zajedničku mrežu

Island se od većine europskih država razlikuje i po energetici. Gotovo sva električna energija proizvodi se iz obnovljivih izvora, ponajprije hidroenergije i geotermalnih izvora, s time da geotermalna energija daje više od 60 posto ukupne primarne potrošnje energije i grije većinu domova. To zemlji daje visok stupanj energetske samodostatnosti, premda promet i ribarska flota i dalje ovise o uvoznim gorivima, tj. nafti.

Članstvo u EU-u ne bi Islandu oduzelo vlasništvo nad geotermalnim izvorima ili hidroelektranama. Sama islandska vlada tijekom kampanje isticala je da je zemlja već preuzela većinu europskog energetskog zakonodavstva kroz EGP. Ipak, u zemlji u kojoj prirodni resursi imaju gotovo ustavotvorno mjesto u nacionalnom identitetu, i riblji fond i izvori energije promatraju se kroz isto pitanje, a to je tko donosi konačnu odluku o njima.

Trumpov paradoks

Referendum je održan u trenutku u kojem se nekadašnja hladnoratovska sigurnost ponovno pretvara u nesigurnost. Trumpovo inzistiranje na tome da bi Amerika trebala kontrolirati Grenland, premda je na sastanku na vrhu NATO-a povukao prijetnju uporabom sile, pokazalo je da pritisak više ne mora dolaziti samo od ruskog protivnika, već i od američkog saveznika.

Grenland je važan zbog položaja na najkraćim putanjama između Rusije i Sjeverne Amerike, američke baze Pituffik, ranog upozoravanja na projektile, nadzora svemira i nalazišta kritičnih minerala te s Islandom čini sjeverni bok procijepa GIUK. Rusija istodobno obnavlja arktičke baze i raspolaže najvećom arktičkom obalom, a topljenje leda postupno povećava gospodarsku i vojnu važnost sjevernih morskih pravaca.

Trumpova retorika zato je islandske zagovornike članstva opskrbila snažnim argumentom: država bez vojske ne bi smjela ovisiti gotovo isključivo o dobroj volji američkog predsjednika dok bi joj članstvo u EU-u dalo dodatno političko sidro. No protivnici su odgovorili da EU nije vojni savez, da islandska obrana i dalje ovisi o NATO-u i bilateralnom sporazumu sa SAD-om te da Bruxelles ne može zamijeniti američku vojnu moć na sjevernom Atlantiku.

Tu leži Trumpov paradoks. Njegove prijetnje Grenlandu pomogle su vratiti članstvo u EU-u na islandski dnevni red, ali nisu uvjerile većinu da sigurnosnu nelagodu treba liječiti političkom integracijom s Europom.

Zapad bez Bruxellesa

Islandsko 'ne' nije pobjeda Rusije, politike neutralnosti ili izolacionizma. Island ostaje u NATO-u, na jedinstvenom europskom tržištu i u Schengenu te podržava zapadne sankcije Rusiji. Rezultat pokazuje nešto ponešto suptilnije, a to je da je moguće čvrsto pripadati Zapadu, ali istodobno odbijati članstvo u njegovoj najrazvijenijoj političkoj zajednici.

Islanđani su još jednom razdvojili sigurnost od suverenosti. Obranu povjeravaju NATO-u (Amerikancima), gospodarski prostor dijele s Europom, ali ribarstvo, energetiku i monetarnu politiku zadržavaju kao posljednje tvrđave samostalnog odlučivanja. Taj je model proturječan jer Island velik dio europskih pravila ionako prihvaća bez punog utjecaja na njihovo donošenje, no biračima se očito čini manje rizičnim od otvaranja pregovora čiji bi se završetak mogao ticati samih temelja države.

Na karti Island izgleda poput usamljenog otoka na rubu Europe. U stvarnosti se nalazi u središtu prostora u kojem se ponovno susreću američka moć, ruska prijetnja, europske ambicije i otvaranje Arktika. Upravo zato njegovo 'ne' nije povlačenje iz svijeta. To je pokušaj male, ali strateški nezaobilazne države da i dalje naplaćuje svoju geografiju, dijeli svoju odanost i nikome ne preda sve poluge svoje suverenosti.