Europa se suočava s novim valom nezadovoljstva mladih. U Francuskoj su prosvjedi, koji su počeli zbog problema u obrazovanju, prerasli u masovne demonstracije protiv visokih troškova života, a tijekom proteklog vikenda izbili su iznimno nasilni neredi. U Italiji je studentska mobilizacija pod nazivom 'No Meloni Day' također prerasla u šire nezadovoljstvo, praćeno sukobima s policijom i nasiljem na ulicama više gradova.

Premda su povodi različiti, događaji u Francuskoj i Italiji pokazuju koliko brzo nezadovoljstvo učenika i studenata može prerasti u ozbiljan društveni i politički izazov. Slični procesi posljednjih su godina viđeni i u Srbiji, Albaniji, Grčkoj, Nepalu, Bangladešu i nizu drugih država.

U nastavku donosimo pregled najvećih studentskih i učeničkih prosvjeda posljednjih pet godina, od najnovijih nemira u Francuskoj i Italiji do pokreta koji su mijenjali političku povijest svojih država.

Francuska na rubu kaosa: Studentski prosvjedi prerasli u najžešće nerede posljednjih godina (2026.)

Francuska se suočava s jednim od najtežih valova uličnog nasilja posljednjih godina. Ono što je u rujnu počelo kao prosvjed srednjoškolaca zbog nedostatka nastavnika, loših uvjeta u školama i problema u obrazovnom sustavu, postupno je preraslo u široki društveni pokret protiv sve viših troškova života.

Vrhunac je uslijedio u subotu, 17. listopada, kada su na ulice francuskih gradova izašle stotine tisuća ljudi. Prema procjeni vlasti, okupilo se oko 550.000 prosvjednika, dok su organizatori tvrdili da ih je bilo približno 800.000. Uz srednjoškolce i studente, prosvjedima su se pridružili sindikati, radnici, umirovljenici i nekadašnji pripadnici pokreta 'Žuti prsluci'. Njihovo nezadovoljstvo dodatno je potaknuo rast cijena goriva i životnih troškova, povezan s ratom na Bliskom istoku.

Iako je većina prosvjednika mirno izražavala nezadovoljstvo, okupljanja su u više gradova prerasla u iznimno nasilne nerede. U Parizu, Marseilleu, Lyonu, Bordeauxu i drugim gradovima izbili su žestoki sukobi s policijom. Maskirane skupine razbijale su izloge, pljačkale trgovine, palile automobile i kontejnere te napadale javne zgrade. Prema podacima francuskog Ministarstva unutarnjih poslova objavljenima 18. listopada, diljem zemlje privedeno je 2397 osoba. Gotovo tisuću policajaca i pripadnika žandarmerije ozlijeđeno je tijekom nereda, među njima sedmorica teško.

Francuske vlasti za velik dio nereda optužuju radikalne ljevičarske skupine i osobe koje su prosvjede iskoristile za pljačku i uništavanje imovine. Istodobno, prosvjednici i organizacije za ljudska prava upozoravaju na slučajeve prekomjerne policijske sile. Razmjeri nasilja prisilili su predsjednika Emmanuela Macrona na izvanredno televizijsko obraćanje u nedjelju navečer, 18. listopada.

'Večeras svi osjećamo bijes i sram', poručio je Macron, osuđujući napade na policiju, pljačku trgovina i uništavanje javne imovine. Pritom je naglasio da se mora razlikovati građane koji prosvjeduju zbog opravdanih zahtjeva od onih koji sudjeluju u nasilju. Najavio je strože sigurnosne mjere, mogućnost zabrane pojedinih okupljanja te preispitivanje policijskog postupanja tijekom nereda.

Samo nekoliko tjedana ranije u središtu nezadovoljstva bili su srednjoškolci, koji su upozoravali na nedostatak nastavnika, pretrpane razrede, zapuštene školske zgrade i nejednakosti u obrazovanju. Prosvjedi su se postupno proširili na stotine škola, a pridružili su im se studenti, roditelji i nastavnici.

Od 'No Meloni Day' do nasilja u Milanu: Studentski bunt prerastao u ozbiljne nerede (2026.)

Italiju je zahvatio snažan val studentskih i učeničkih prosvjeda koji su se posljednjih dana pretvorili u nasilne sukobe s policijom, razbijanje izloga i pljačke trgovina. Nakon demonstracija protiv obrazovne politike vlade Giorgie Meloni, nezadovoljstvo se proširilo na visoke troškove života, poskupljenje goriva, nesigurne uvjete rada i povećanje vojne potrošnje.

Prosvjedi su kulminirali 16. listopada tijekom nacionalnog dana mobilizacije pod nazivom 'No Meloni Day'. Tisuće učenika i studenata izašle su na ulice Rima, Milana, Torina, Bologne, Genove, Firence, Napulja i drugih talijanskih gradova. Prosvjednici su nosili transparente s porukama 'Novac školama, a ne ratu' i 'Manje oružja, više prava', zahtijevajući veća ulaganja u javno obrazovanje, bolje uvjete u školama i promjenu vladinih prioriteta. Prema tvrdnjama organizatora, diljem Italije na prosvjedima je sudjelovalo više od 400.000 ljudi.

Prvi ozbiljniji incidenti zabilježeni su u Torinu, gdje su maskirani mladići upali u nekoliko škola i oštetili inventar. Tijekom policijske intervencije bacali su kamenje na karabinjere, a jedan pripadnik sigurnosnih snaga je ozlijeđen. Napeto je bilo i u Rimu, gdje su pojedine maskirane skupine bacale petarde i druge pirotehničke naprave prema policiji te pokušavale blokirati prometnice. Incidenti su zabilježeni i u blizini Ministarstva obrazovanja.

Najteži neredi izbili su tijekom vikenda, 17. i 18. listopada, u Milanu. Subotnji prosvjed protiv visokih troškova života i rata, koji je počeo mirno, pretvorio se u nasilne sukobe u samom središtu grada. Skupine maskiranih izgrednika bacale su kamenje, boce i improvizirane eksplozivne naprave na policiju, podizale barikade te palile predmete na ulicama. Središnji Trg Duomo postao je poprište sukoba, a policija je u pojedinim trenucima bila prisiljena povući se pred naletima izgrednika. Intervenirala je suzavcem i vodenim topovima. Razbijeni su izlozi trgovina, opljačkani pojedini poslovni prostori, a brojni građani i turisti morali su napustiti područje sukoba.

Prema podacima koje je talijanska agencija ANSA objavila u nedjelju navečer, samo tijekom novog vala nereda u Milanu privedeno je više od 200 osoba, od kojih je oko 80 posto bilo maloljetno. Nakon subotnjih nereda prijavljeno je najmanje 25 ozlijeđenih, uključujući pripadnike policije.

Zbog eskalacije nasilja premijerka Giorgia Meloni sazvala je sastanak posvećen javnom redu i sigurnosti. Poručila je da je pravo na prosvjed temelj demokracije, ali da nasilje i uništavanje gradova nisu prihvatljivi.

Od 'Flamingo revolucije' do nasilja u Tirani: Studenti traže odlazak Rame, prosvjedi ne jenjavaju (2026.)

Albaniju potresa jedan od najozbiljnijih valova protuvladinih prosvjeda posljednjih godina. Ono što je počelo kao nezadovoljstvo građana kontroverznim turističkim projektima na albanskoj obali preraslo je u masovni studentski bunt, a potom i u višednevne nasilne sukobe s policijom.

Prosvjedi su u nedjelju, 18. listopada, ušli u šesti dan zaredom. Tisuće mladih posljednjih su dana izlazile na ulice Tirane, zahtijevajući ostavku premijera Edija Rame, bolje uvjete obrazovanja i odlučniju borbu protiv korupcije. U središtu albanske prijestolnice izbijali su požari, razbijani su izlozi, a policija je protiv skupina nasilnih prosvjednika koristila suzavac, vodene topove i gumene metke.

Korijeni prosvjeda sežu u svibanj, kada je započeo pokret poznat kao 'Flamingo revolucija'. Građani, ekološke organizacije i lokalne zajednice usprotivili su se turističkim projektima povezanima s Jaredom Kushnerom, zetom američkog predsjednika Donalda Trumpa, na ekološki osjetljivim dijelovima albanske obale. Protivnici projekata upozoravali su na moguće uništavanje prirodnih staništa, nedostatak transparentnosti i povezanost velikih investicija s političkim strukturama. Pokret se postupno proširio na pitanja korupcije, gospodarskih nejednakosti i nedostatka perspektive za mlade.

U listopadu su se prosvjedima masovnije pridružili srednjoškolci i studenti, nezadovoljni visokim školarinama, lošim uvjetima na sveučilištima i nedostatkom radnih mjesta nakon završetka obrazovanja. Njihovi zahtjevi ubrzo su prerasli u otvoreni poziv premijeru Rami da podnese ostavku. Nasilje je eskaliralo sredinom listopada, kada su tisuće studenata i drugih prosvjednika izašle na ulice Tirane.

Unatoč višednevnim nemirima, premijer Edi Rama odbija podnijeti ostavku. Poručio je da prosvjedi ne predstavljaju prijetnju njegovoj vladi, nego albanskim izgledima za pristupanje Europskoj uniji. Rama, koji je na vlasti od 2013. godine i trenutačno obnaša četvrti mandat, smatra da političke promjene trebaju biti rezultat izbora, a ne pritiska nasilnih prosvjeda.

Od tragedije u Novom Sadu do izborne liste: Kako su studenti promijenili Srbiju (2024.-2026.)

Studentski prosvjedi u Srbiji počeli su nakon urušavanja nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu 1. studenoga 2024. godine. U tragediji je poginulo 16 ljudi, a studenti su za nesreću okrivili korupciju, neodgovorno vođenje infrastrukturnih projekata i netransparentnost vlasti.

Studenti su blokirali fakultete i tražili objavu kompletne dokumentacije o obnovi kolodvora, odgovornost za tragediju, procesuiranje napada na prosvjednike i bolje funkcioniranje institucija. Pokret se brzo proširio na srednjoškolce, profesore, poljoprivrednike i građane.

Najveći skup održan je 15. ožujka 2025. u Beogradu. Procjene broja sudionika kretale su se između 275.000 i 325.000 ljudi, što ga čini najvećim prosvjedom u novijoj povijesti Srbije. Prosvjedi su se proširili na više od 400 gradova i općina.

U početku su bili mirni, uz blokade prometnica i petnaestominutne šutnje za žrtve. Kasnije su zabilježeni napadi na prosvjednike, sukobi s policijom i uhićenja. Na velikom prosvjedu u lipnju 2025. policija je koristila štitove i papar-sprej, a uhićene su deseci ljudi.

Bivši predsjednik Aleksandar Vučić studentske je prosvjede opisivao kao pokušaj ‘obojene revolucije’ organizirane i financirane iz inozemstva. Tvrdio je da iza zahtjeva studenata ne stoji samo nezadovoljstvo zbog tragedije u Novom Sadu, nego i plan za destabilizaciju Srbije i rušenje vlasti. Prosvjednike je optuživao da djeluju prema scenariju stranih centara moći, no za te tvrdnje nije predočio dokaze.

Nakon gotovo dvije godine prosvjeda studenti su odlučili ući u političku utrku. Formirali su Studentsku listu, na kojoj se ne nalaze samo studenti, nego i profesori, stručnjaci i javne osobe koje su birali studentski plenumi. Lista će sudjelovati na prijevremenim parlamentarnim izborima 25. listopada 2026. godine.

Rujan kada je generacija Z ustala: Od Nepala i Filipina do pobune na Madagaskaru (2025.)

U rujnu 2025. godine gotovo istodobno su izbili veliki prosvjedi u Nepalu, na Filipinima i Madagaskaru. U svakoj od tih zemalja neposredni povod bio je drukčiji – od zabrane društvenih mreža i korupcije u projektima obrane od poplava do višemjesečnih nestašica vode i električne energije. Pokreti nisu uvijek bili isključivo studentski, ali su upravo studenti i pripadnici generacije Z bili među njihovim najaktivnijim sudionicima.

U Nepalu su prosvjedi počeli 8. rujna, nakon što je vlada zabranila 26 društvenih mreža, uključujući velike međunarodne platforme. Vlasti su tvrdile da se kompanije nisu registrirale u skladu s propisima, ali mladi su odluku doživjeli kao pokušaj cenzure i ograničavanja slobode govora. Studenti i pripadnici generacije Z izašli su na ulice Katmandua, a prosvjedi su se ubrzo proširili i na druge dijelove zemlje. Zahtjevi više nisu bili ograničeni na ukidanje zabrane. Prosvjednici su tražili odgovore o korupciji, nepotizmu i privilegijama političkih elita, posebno o fenomenu ‘nepo djece’, odnosno djece moćnika koja posao i društveni status dobivaju zahvaljujući obiteljskim vezama.

Policija je na demonstracije odgovorila suzavcem, gumenim mecima i bojevom municijom. Prvog dana poginulo je najmanje 19 ljudi, a stotine su ozlijeđene. Kasnije su stručnjaci Ujedinjenih naroda naveli da je u širem valu nasilja poginulo najmanje 73 ljudi.

Vlada je već sljedećeg dana ukinula zabranu društvenih mreža, ali prosvjednici nisu odustali. Premijer K. P. Sharma Oli podnio je ostavku, a za privremenu premijerku imenovana je bivša predsjednica Vrhovnog suda Sushila Karki. Nakon političkih previranja i prijevremenih parlamentarnih izbora održanih 5. ožujka 2026., na čelo Nepala došao je Balendra Shah, poznatiji kao Balen, koji je dužnost premijera preuzeo 27. ožujka. Riječ je o 36-godišnjem bivšem reperu i gradonačelniku Katmandua, poznatom po pjesmama u kojima je kritizirao korupciju, društvene nejednakosti i političke elite.

Na Filipinima su 21. rujna desetci tisuća ljudi prosvjedovali zbog korupcijskog skandala povezanog s projektima obrane od poplava. Nakon velikih poplava, u kojima je bilo poginulih i raseljenih, otkriveno je da su za takve projekte potrošene milijarde pezosa. Istrage su ukazale na sumnje da su projekti bili precijenjeni, nekvalitetno izvedeni ili da uopće nisu postojali. U javnosti se govorilo o takozvanim ‘ghost projects’, odnosno projektima koji su postojali samo na papiru. Zbog toga su na ulice izašli studenti, mladi, pripadnici crkve i građanske skupine. Najveći skup u Manili okupio je gotovo 50.000 ljudi, a prosvjedi su održani i u drugim gradovima.

Većina okupljanja prošla je mirno, no u blizini predsjedničke palače došlo je do sukoba s policijom. Zapaljena je prikolica, uhićene su 72 osobe, među kojima i 20 maloljetnika, a ozlijeđeno je najmanje 39 policajaca. Policija je intervenirala protiv skupina koje su bacale predmete i pokušavale probiti sigurnosne barijere.

Predsjednik Ferdinand Marcos Jr. pokušao je smiriti situaciju poručivši da razumije bijes građana. ‘Da nisam predsjednik, možda bih i ja bio na ulici s njima’, rekao je, dodajući da je i sam ljutit zbog skandala. Vlast je najavila neovisnu istragu, zamrzavanje imovine osumnjičenih i političku odgovornost. Pojedini visoki dužnosnici u parlamentu u međuvremenu su podnijeli ostavke.

Prosvjedi na Madagaskaru počeli su 25. rujna zbog dugotrajnih nestašica električne energije i vode. U mnogim dijelovima zemlje građani su satima, a ponekad i danima, ostajali bez osnovnih usluga. Ono što je počelo kao nezadovoljstvo zbog redukcija ubrzo se pretvorilo u širi bunt protiv siromaštva, korupcije, lošeg obrazovanja i navodne pronevjere javnog novca. Pokret je predvodila skupina pod nazivom ‘Gen Z Madagascar’, a tisuće ljudi svakodnevno su izlazile na ulice. Vlasti su uvodile policijski sat, dok su sigurnosne snage protiv prosvjednika koristile suzavac i silu. Prema podacima UN-a, najmanje 22 osobe su poginule, a više od stotinu ih je ozlijeđeno.

Predsjednik Andry Rajoelina pokušao je smiriti situaciju smjenom vlade i ponudom pregovora, ali su prosvjednici odbili takve poteze. Tražili su njegovu ostavku, tvrdeći da promjena ministara ne može riješiti probleme koji su se godinama gomilali. Presudan trenutak dogodio se kada je dio vojske odbio provoditi represiju nad demonstrantima. Rajoelina je u listopadu napustio zemlju, a vojska je preuzela vlast.

Od Columbije do Europe: Studentski prosvjedi za Palestinu proširili se svijetom (2024.)

U proljeće 2024. sveučilišta diljem svijeta postala su središta prosvjeda protiv izraelske vojne operacije u Gazi. Pokret je počeo na Sveučilištu Columbia u New Yorku, gdje su studenti podigli šatorsko naselje i tražili da sveučilište objavi svoja ulaganja te prekine suradnju s tvrtkama povezanim s Izraelom.

Prosvjedi su se brzo proširili izvan SAD-a – na Kanadu, Australiju, Francusku, Njemačku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Meksiko, Irsku, Švicarsku i druge zemlje. Studenti su tražili prekid akademske suradnje s izraelskim institucijama, povlačenje ulaganja iz kompanija koje posluju s Izraelom i veću transparentnost sveučilišnih fondova.

U SAD-u su kampovi postavljeni na desecima sveučilišta, uključujući Harvard, Yale, NYU, UCLA i Sveučilište u Teksasu. Policija je u više navrata ulazila u kampuse, uklanjala šatore i privodila studente. Na Columbiji je zauzeta zgrada Hamilton Hall, a prosvjedi su doveli i do otkazivanja glavne sveučilišne ceremonije dodjele diploma.

U SAD-u je uhićeno više od 2500 ljudi. Policija je koristila štitove, palice, lisice i sredstva za rastjerivanje, a na pojedinim kampusima angažirano je i privatno osiguranje. U Francuskoj, Njemačkoj, Kanadi i Australiji zabilježene su policijske intervencije, racije i uklanjanje kampova.

Prosvjedi su izazvali snažne političke podjele. Dio vlasti i sveučilišnih uprava upozoravao je na antisemitizam i ugrožavanje židovskih studenata, dok su organizatori tvrdili da se te optužbe koriste za gušenje kritike izraelske politike. Neka sveučilišta pristala su na veću transparentnost ulaganja i pregovore o povlačenju pojedinih ulaganja, ali zahtjevi za potpunim prekidom akademskih veza uglavnom nisu ispunjeni.

Najkrvavija studentska pobuna posljednjih godina završila padom vlade u Bangladešu (2024.)

U Bangladešu su studenti najprije prosvjedovali protiv sustava kvota pri zapošljavanju u državnoj službi. Tražili su ukidanje povlaštenog položaja za potomke sudionika rata za neovisnost, smatrajući da takav sustav diskriminira druge mlade ljude koji traže posao.

Nasilje je u Bangladešu vrlo brzo preraslo u krvavu represiju. Nakon prvih sukoba na sveučilištima, policija i pripadnici provladine studentske organizacije Awami League Chhatra League napadali su prosvjednike palicama, mačetama, metalnim šipkama i vatrenim oružjem. Policija je koristila suzavac, gumene metke i šok-granate, a u pojedinim slučajevima, prema nalazima Ujedinjenih naroda, i bojevo streljivo.

Vlada je uvela policijski sat, prekinula internetske i mobilne komunikacije te na ulice poslala vojsku i paravojne postrojbe. U jednom trenutku policiji su izdane i naredbe da puca na prosvjednike. Demonstranti su blokirali prometnice i željezničke pruge, napadali pojedine državne objekte, zapalili zgradu državne televizije i provalili u zatvor iz kojeg su oslobođene stotine zatvorenika.

Prema istrazi Ureda UN-a za ljudska prava, između 15. srpnja i 5. kolovoza 2024. poginulo je do 1400 ljudi, među njima velik broj studenata i mladih. Oko 12 do 13 posto žrtava bila su djeca. Tisuće ljudi su ozlijeđene, a više od 11.700 osoba završilo je u pritvoru. UN je utvrdio da je većina poginulih i ozlijeđenih stradala od metaka sigurnosnih snaga, dok su u pojedinim slučajevima zabilježena i pogubljenja nenaoružanih prosvjednika iz neposredne blizine.

Posebno je odjeknula smrt studenta Abu Sayeda, kojega su policajci u srpnju 2024. upucali tijekom prosvjeda. Snimka njegova ubojstva proširila se društvenim mrežama i postala jedan od ključnih trenutaka koji su dodatno mobilizirali javnost. Umjesto da uguši pobunu, brutalna reakcija vlasti potaknula je još veće prosvjede i pretvorila početni spor oko kvota u zahtjev za odlaskom Sheikh Hasine.

Sheikh Hasina podnijela je ostavku 5. kolovoza 2024. i pobjegla iz zemlje, čime je okončana njezina 15-godišnja vladavina.

Studenti nisu ostali samo na ulici. Koordinatori pokreta sudjelovali su u pregovorima o formiranju prijelazne vlasti, a dvojica istaknutih studentskih vođa, Nahid Islam i Asif Mahmud, postali su članovi nove vlade predvođene nobelovcem Muhammadom Yunusom.

Od Tempea do Syntagme: Kako su grčki studenti postali stalna oporba vlasti (2023. - 2026.)

U Grčkoj su studenti bili među najglasnijim sudionicima prosvjeda nakon željezničke nesreće kod Tempea u veljači 2023., kada je poginulo 57 ljudi, većinom mladih. Prosvjednici su tvrdili da je tragedija posljedica višegodišnjeg zanemarivanja željezničke infrastrukture i političkog nemara.

Tisuće studenata prosvjedovale su protiv sporosti istrage i tražile političku i kaznenu odgovornost. Na pojedinim skupovima došlo je do sukoba s policijom, koja je koristila suzavac i šok-bombe. Prosvjedi nisu doveli do pada vlade, ali su pitanje odgovornosti za tragediju pretvorili u jednu od ključnih političkih tema u zemlji.

Studenti su 2024. godine prosvjedovali i protiv zakona kojim se omogućuje osnivanje privatnih sveučilišta. U Ateni se na jednom od najvećih skupova okupilo više od 15.000 ljudi. Unatoč prosvjedima, zakon je usvojen.

U listopadu 2026. studenti su ponovno izašli na ulice zbog visokih troškova studiranja, rasta najamnina i nedostatka studentskog smještaja. Na trgu Syntagma, ispred grčkog parlamenta, postavili su šatore i organizirali noćni prosvjed. Unatoč jakoj kiši, ostali su ondje preko noći. Prosvjed je uglavnom bio miran, iako je došlo do kratke napetosti kada je policija pokušala spriječiti marš prema parlamentu. Nakon pregovora studentima je dopušten nastavak prosvjeda.

‘Generacija dvjestogodišnjice’ digla Peru na noge (2022. i 2023.)

Peruanska politička kriza koja je kulminirala masovnim prosvjedima 2022. i 2023. godine počela je još u studenome 2020., kada je Kongres smijenio predsjednika Martína Vizcarru zbog optužbi za korupciju. Mnogi Peruanci njegovu su smjenu doživjeli kao politički udar, pa su na ulice izašli uglavnom mladi i studentske skupine organizirane putem društvenih mreža. Ta je generacija, koja je odrastala u vrijeme obilježavanja 200. obljetnice peruanske neovisnosti 2020. i 2021. godine, kasnije prozvana ‘generacijom dvjestogodišnjice’. Umjesto obećane modernizacije i demokratskog napretka, mladi su se suočili s političkom nestabilnošću, korupcijom, siromaštvom i manjkom prilika.

Na vlast je nakon Vizcarre došao predsjednik Kongresa Manuel Merino, no njegovo je imenovanje izazvalo nove masovne prosvjede. U sukobima s policijom poginuli su 22-godišnji Jack Bryan Pintado i 24-godišnji Jordan Inti Sotelo, a deseci ljudi su ozlijeđeni. Organizacije za ljudska prava policiju su optužile za prekomjernu uporabu sile. Nakon samo pet dana na vlasti Merino je podnio ostavku, a na njegovo je mjesto došao Francisco Sagasti.

Novi val prosvjeda izbio je u prosincu 2022., nakon što je predsjednik Pedro Castillo pokušao raspustiti Kongres i uvesti izvanredno stanje. Kongres ga je istoga dana smijenio, a policija ga je uhitila. Na vlast je potom prisegnula njegova potpredsjednica Dina Boluarte. Castillovi pristaše odbili su priznati novu vlast i tražili Boluartinu ostavku, raspuštanje Kongresa, nove izbore i ustavne promjene. Prosvjedima su se pridružili autohtoni stanovnici, sindikati, društvene organizacije i studenti – upravo ona ‘generacija dvjestogodišnjice’ koja je dvije godine ranije već prosvjedovala protiv smjene Vizcarre.

Prosvjedi su mjesecima potresali Peru, osobito južne regije zemlje. Prosvjednici su blokirali prometnice, zračne luke i željezničke pravce, a bilo je i bacanja kamenja, paljenja objekata i napada na državne zgrade. U siječnju 2023. policija je upala u kampus Sveučilišta San Marcos u Limi, gdje su se okupili prosvjednici. Oklopno vozilo probilo je ulaz, a velik broj ljudi je uhićen.

Sigurnosne snage koristile su suzavac, gumene metke i vatreno oružje. U prosvjedima nakon smjene Castilla poginulo je najmanje nekoliko desetaka ljudi, a više od tisuću osoba bilo je ozlijeđeno. Najteži incidenti dogodili su se u gradovima poput Ayacucha i Juliace, gdje su policija i vojska pucale na okupljene.

Dina Boluarte odbila je podnijeti ostavku i pozivala na smirivanje situacije, ali nije pristala na ključne zahtjeve prosvjednika. Iako je njezina vlada najavljivala istrage o pogibijama, odgovornost za većinu slučajeva nije brzo utvrđena. Prosvjedi su s vremenom oslabjeli, no politička kriza i nepovjerenje prema institucijama ostali su duboki.

Indonezija na nogama: Studenti spriječili pokušaj produljenja predsjedničke vlasti (2022.)

U Indoneziji su studentske organizacije 2022. organizirale velike prosvjede zbog rasta cijena hrane i goriva te zbog prijedloga da se odgode predsjednički izbori i omogući treći mandat predsjedniku Joku Widodu.

Prosvjedi su održani u više gradova, a predvodili su ih sveučilišni studenti. Tražili su da se izbori održe prema ustavnom rasporedu i da vlast odustane od promjena koje bi omogućile produženje mandata. U rujnu su se prosvjedima pridružili radnici i taksisti nakon povećanja cijena goriva. Došlo je do sukoba s policijom, koja je koristila suzavac i pokušavala rastjerati okupljene. Prosvjednici su bacali kamenje, a policija je privodila demonstrante. U jednom od incidenata poginuo je policajac, dok je bilo i više ozlijeđenih prosvjednika i pripadnika sigurnosnih snaga.

Vlast je na kraju potvrdila da će se izbori održati prema predviđenom rasporedu 2024. godine. Studenti nisu uspjeli promijeniti gospodarsku politiku vlade, ali su ostvarili glavni politički cilj – spriječili su odgodu izbora i najavu trećeg mandata.

Kineska vlast popustila pred studentima: Bijeli papiri postali simbol otpora (2022.)

Krajem 2022. Kina je doživjela najveće i najotvorenije protuvladine prosvjede od pobune na pekinškom trgu Tiananmen 1989. godine. Pokret su pokrenuli studenti na sveučilištima u Pekingu, Šangaju, Nanjingu i Wuhanu, nakon požara u zgradi u Urumqiju koja je bila pod karantenom. U požaru je poginulo deset ljudi, a prosvjednici su tvrdili da su stroge epidemiološke mjere i zaključana vrata usporili spašavanje.

Studenti su na kampusima i ulicama masovno držali prazne bijele listove papira formata A4. Upravo su ti papiri postali simbol cenzure i nedostatka slobode govora – poruka da građani više ne smiju napisati ni izgovoriti ono što doista misle. Pokret se proširio na više od 50 sveučilišta i zahvatio gradove diljem zemlje.

Iako su prosvjedi bili manji od onih na Tiananmenu, njihova je politička simbolika bila iznimno snažna. Sudionici su, osim ukidanja lockdowna, tražili slobodu govora, veća građanska prava i političke reforme.

Kineske vlasti odgovorile su masovnim nadzorom, uhićenjima, ispitivanjima i uklanjanjem sadržaja s interneta. Unatoč pritisku, Komunistička partija Kine bila je suočena s neočekivano širokim buntom koji se proširio izvan studentskih kampusa.

Nekoliko dana poslije Peking je počeo ublažavati, a zatim i ukidati ekstremnu politiku ‘nultog covida’. Ukinuta su masovna zaključavanja i stroge karantene koje su godinama paralizirale zemlju. Iako su prosvjedi brzo ugušeni, bijeli papiri ostali su jedan od najjačih simbola otpora kineskoj cenzuri i primjer rijetkog javnog povlačenja vlasti pred pritiskom građana.

Kako je smrt jedne žene probudila Iran: Studentska pobuna protiv režima

Prosvjedi u Iranu počeli su nakon smrti 22-godišnje Mahse Amini u policijskom pritvoru. Amini je u rujnu 2022. uhitila moralna policija zbog navodnog kršenja pravila o nošenju hidžaba, a njezina smrt izazvala je najveću društvenu pobunu u Iranu posljednjih godina.

Pokret pod sloganom ‘Žena, život, sloboda’ u početku je bio usmjeren protiv obaveznog hidžaba i nasilja nad ženama, ali se brzo pretvorio u širi bunt protiv Islamske Republike. Na ulice su izašli milijuni ljudi, a studenti i studentice imali su ključnu ulogu u održavanju prosvjeda.

Više od 200 sveučilišta sudjelovalo je u štrajkovima ili prosvjedima. Kampusi su postali središta otpora, osobito u Teheranu, Isfahanu, Mashhadu i drugim velikim gradovima. Studenti su skandirali protiv tadašnjeg vrhovnog vođe Alija Hameneija, odbijali nositi hidžab i tražili oslobađanje uhićenih kolega.

Najdramatičniji incident dogodio se na Sveučilištu Sharif u Teheranu, gdje su sigurnosne snage i pripadnici paravojne milicije Basij okružili kampus. Studenti su bili blokirani unutar sveučilišta, a policija je koristila suzavac, gumene metke i sačmarice. Deseci studenata su ozlijeđeni, a najmanje 40 ih je uhićeno. Snage sigurnosti pretresale su automobile i odvodile studente na nepoznate lokacije.

Represija se proširila i izvan sveučilišta. Sigurnosne snage pucale su na prosvjednike, uključujući i djecu, provodile masovna uhićenja i koristile mučenje kako bi iznudile priznanja. Organizacije za ljudska prava izvijestile su i o seksualnom nasilju, prijetnjama silovanjem, prisilnom skidanju odjeće i premlaćivanju pritvorenika. Prema nalazima UN-ove misije, u represiji je ubijeno više od 500 ljudi, dok je više od 22.000 osoba uhićeno. Amnesty International naknadno je dokumentirao stotine slučajeva ubijenih prosvjednika i prolaznika, uključujući djecu.

Vlasti su prosvjede na kraju ugušile kombinacijom nasilja, masovnih uhićenja, cenzure i prijetnji smrtnim kaznama. Pokret nije doveo do pada režima, ali je trajno promijenio odnos mladih prema vlasti i oslabio kontrolu države nad pitanjem hidžaba.