KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Opasno tiho izvanredno stanje

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 03.01.2011 11:35
  • Objavljeno 03.01.2011 u 10:48
Privođenje Darka Marinca

Privođenje Darka Marinca

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Sime Sokota

Ako takozvana borba protiv korupcije nije banalna demagoška kampanja za pridobivanje lakovjernih birača, u kojoj će biti žrtvovana nekolicina političkih protivnika, i ako iza kampanje stoji vizija afirmacije načela pravne države i vladavine prava, vrijeme je da se počne dugoročno razmišljati i o temeljitoj reformi i modernizaciji kaznenog zakonodavstva, upozorava naš komentator. Njemu se čini da takva borba protiv korupcije zasad ima obilježja tihog izvanrednog stanja

Kazneni postupci koji se vode i koji će se, vjerojatno, voditi protiv visokih, bivših ili aktualnih državnih dužnosnika u okviru onoga što Vlada naziva 'borba protiv korupcije', u kojoj 'nema nedodirljivih', usprkos svim zamjerkama, pridonose

vladavini prava u Hrvatskoj. Realna je pretpostavka da pridonose i prevenciji kaznenih djela. Počinitelji kaznenih djela protiv službene dužnosti svojevremeno su bili opijeni sigurnošću da nikada neće biti otkriveni ili procesuirani, a sada su, u najmanju ruku, zabrinuti.

Ako takozvana borba protiv korupcije nije banalna demagoška kampanja za pridobivanje lakovjernih birača, u kojoj će biti žrtvovana nekolicina političkih protivnika, i ako iza kampanje stoji vizija afirmacije načela pravne države i vladavine prava, vrijeme je da se počne dugoročno razmišljati i o temeljitoj reformi i modernizaciji kaznenog zakonodavstva.

Zasad borba protiv korupcije ima obilježja tihog izvanrednog stanja. Razmjeri i složenost korupcije političara i javnih službenika takvi su da ih je nemoguće otkrivati bez sofisticiranog djelovanja policijske operative. Pritom je oslonac na redovitu policiju nedostatan, jer i sama policija u takvoj situaciji ne može ostati imuna na korupciju. Ona se iz mnogih operativnih i tehničkih razloga mora osloniti i na obavještajno-sigurnosni aparat.

U tome se kriju potencijalni uzroci nesrazmjernog jačanja policijsko-obavještajno-sigurnosne 'zajednice'. Dok taj aparat doživljava pohvale zbog svojeg samoprijegora i učinkovitosti, istodobno treba jačati parlamentarnu, uopće javnu kontrolu njegovog rada da bi se spriječilo da postane novi centar političke moći.

U kaznenom postupku došlo je i do nesrazmjernog jačanja procesnog položaja optužbe, odnosno državnog odvjetništva. Neovisno o tome, iz socijalističke epohe je naslijeđen 'isljednički' mentalitet koji se ogledao u sprezi tužilaštva i suda. Zastupnici javne tužbe nerijetko ulaze u sudnicu prije početka rasprave, u procesno dvojbenim situacijama određuje se pauza na raspravi, pa se državni odvjetnik i sudac dogovaraju o sljedećim koracima i tako dalje. Štoviše, najnovija zakonska rješenja su takva da je u nekim predmetima, u početnim fazama postupka, obrani otežan ili onemogućen uvid u spis predmeta.

U teoriji kaznenog procesnog prava vodi se još od Francuske revolucije rasprava o akuzatornom i inkvizitornom načelu. Po akuzatornom načelu kazneni postupak nalikuje na građanski, odnosno parnični postupak u kojem stranke ravnopravno iznose svoje dokaze i argumente na temelju čije sinteze sud prosuđuje činjenično stanje, krivnju i određuje kaznu, a samoinicijativno ne poduzima procesne radnje. Po inkvizitornom načelu (koje, osim etimoloških, nema nikakve veze sa srednjovjekovnom inkvizicijom) sud je aktivni čimbenik postupka i ovlašten je utvrđivati činjenično stanje neovisno o argumentaciji stranaka, odnosno javne tužbe i obrane. Akuzatorno načelo dovedeno je do krajnosti u anglosaksonskim pravnim sustavima koje poznajemo iz američkih i britanskih filmova. Inkvizitorno načelo karakteristično je za nedemokratske sustave, ali je europsko kontinentalno pravo zadržalo neke njegove elemente zato što dosljedna primjena akuzatornog načela katkad može pogodovati i krivom optuženiku, ali ponajviše zato što su ovlasti suda demokratske države značajan element zaštite prava okrivljenika, odnosno optuženika od samovolje policije i istražnih tijela.

Trebamo promjenu mentaliteta

Rasprava o prednostima i nedostacima jednog ili drugog modela kaznenog postupka ostat će trajno otvorena, jer ne postoji, niti treba postojati, savršen model. Ono što je važnije jest promjena mentaliteta. Sudovi bi sebe trebali prestati doživljavati isključivo kao tijelo represije, već prvenstveno kao tijelo koje građane štiti od represije. Dakle – osim što su presumpciju nevinosti dužni poštivati kao svetinju – svakom podnesku, dokazu i svakoj tvrdnji državnog odvjetništva trebali bi pristupati s maksimalnom sumnjom, a kazneni postupak trebao bi evoluirati u pravcu potpune procesne ravnopravnosti stranaka, odnosno državnog odvjetništva s jedne strane te optuženika i njegove obrane s druge.

Uloga obrane ponekad se doživljava kao smetnja i njena prava se poštuju nevoljko, tek toliko da se zadovolji zakonska forma. Buduća zakonska rješenja i sudska praksa dugoročno bi trebali težiti razvodu između državnog odvjetništva i suda te dovesti državno odvjetništvo u poziciju da se kao bilo koja druga stranka u sudskom postupku bori za svoju tezu snagom argumenata i, dakako, dokazima koji su pribavljeni isključivo na zakonit način. Pritom tumačenja činjenica i pravna stajališta obrane trebaju uživati ravnopravan položaj pred sudom, posebice zato što je faktična ravnopravnost zapravo nemoguća. Državno odvjetništvo će uvijek biti u prednosti kao tijelo kojem na raspolaganju stoji državni aparat. Utoliko više je sud dužan držati se načela sumnje u korist okrivljenika

I kaznenom materijalnom pravu potrebne su reforma i modernizacija. Primjerice, još uvijek je inkriminirano nesavjesno poslovanje u privatnom trgovačkom društvu, što znači da osoba postaje kazneno odgovorna i kada 'nenamjenski' troši sredstva ili sklapa štetne ugovore u tvrtki u kojoj je stopostotni ili većinski vlasnik. Kada se tako nešto dogodi u javnom poduzeću ili ustanovi, svakako je riječ o nedozvoljenom, štetnom i protupravnom ponašanju, ali u sferi privatnog poduzetništva ne bi smjelo biti kažnjivo nanošenje štete samom sebi.

Dvojbena je i inkriminacija davanja i primanja mita u gospodarskom poslovanju. Dva privatna poslovna subjekta trebala bi biti slobodna pogodovati jedan drugome kako god žele. Ako privatni proizvođač čavala 'podmiti' privatnog trgovca čavlima da bi prodavao njegove čavle, to doista ne bi smjelo biti inkriminirano. Opet, ako je riječ o javnom poduzeću ili ustanovi, situacija je sasvim drugačija, ali Kazneni zakon ne sadrži takvu preciznu distinkciju i poput kakvog socijalističkog relikta ugrožava poduzetničku slobodu.

Problem je u tome što je Hrvatska od 1991. do danas doživjela nekoliko promjena kaznenog zakonodavstva. Kazneno zakonodavstvo je primijenjeni Ustav i zato treba biti pošteđeno čestih izmjena da bi kao stabilno zaživjelo u sudskoj praksi i svijesti stanovništva. Ono nije neka provedbena uredba koja se mijenja po stvarnoj ili političkoj potrebi, već svojim trajanjem u vremenu pridonosi vladavini prava, načelu zakonitosti i pravnoj sigurnosti.

Dotad, prije te posljednje i temeljite promjene Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku, koja bi trebala biti dugovječna, trajat će ovo tiho izvanredno stanje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi