Aditi je sve stavila na kocku kad je u dvadeset i petoj godini potpisala kredit u Mumbaiju, odlučivši se zadužiti za ono što se činilo kao sigurna karta u bolju budućnost: magistarski studij podatkovnih znanosti na Sveučilištu u Bostonu. Nakon što je završila studij, željena stvarnost, koja joj se do tada činila nadohvat ruke, polako, ali sigurno počela joj je izmicati.

Mjeseci su joj prolazili u slanju molbi, koje su nestajale u digitalnom vakuumu, a potraga za poslom, koja je potrajala gotovo godinu dana, pretvorila se u iscrpljujuću borbu s tišinom. Kad joj je već istjecala studentska viza i kad se psihički počela pripremati na povratak u Indiju, stigao je poziv koji je promijenio sve: intervju za posao u financijskoj korporaciji u New Yorku.

Intervju je sjajno prošao, a tjedan kasnije stigla je i ponuda za posao, na kojem se, za razliku od mnogih svojih kolega koji su tek završili studij, neće baviti samo trivijalnim čišćenjem i pripremom podataka, već i primjenom metoda strojnog učenja. Uz posao je dobila vizu koja joj je omogućila ostanak u SAD-u te plaću od sto tisuća dolara godišnje. U Americi se takva brojka dugo smatrala šifrom za uspjeh: bruto plaća od šest znamenki (u SAD-u se plaće ugovaraju i izražavaju u bruto iznosima), simbol onog mitskog američkog sna koji obećava život bez tjeskobe i s pogledom na horizont prepun mogućnosti.

Aditi je imala mjesec dana da se preseli iz Bostona i konačno počne živjeti svoju verziju tog sna u ni manje ni više nego baš u New Yorku. Jer, kako kaže poznata uzrečica, ako uspiješ u tom gradu, možeš uspjeti bilo gdje.

Plaća od šest znamenki nedostatna za život u New Yorku

Međutim nije očekivala koliko je teško uspjeti u New Yorku. Za početak, plaća od šest znamenki brzo se istopila u srazu s porezima koje naplaćuju i država New York i sam grad New York. Nakon što je platila savezni, državni i gradski porez, od njezine plaće od sto tisuća dolara ostajalo joj je oko 5700 dolara mjesečno, što je gotovo tisuću dolara manje nego što bi joj ostalo da isti posao radi u Austinu, Houstonu ili Miamiju, gradovima koji nemaju ni državni ni gradski porez na dohodak. No problemi su tu tek počeli.

Trebalo je pronaći stan u gradu u kojem medijalna najamnina bez režija i obaveznog stambenog osiguranja prelazi četiri tisuće dolara mjesečno, a raspoloživih nekretnina je jako malo. Aditi, kao i većina mladih ljudi njezine generacije koji rade u New Yorku, ne može si priuštiti samostalan život pa svoje radne dvadesete i tridesete i dalje živi studentski, odnosno živeći s nekoliko cimera.

Dodatni problem je zastarjeli i zapušteni stambeni fond. U prva četiri mjeseca promijenila je tri stana, što zbog plijesni, nedostatka prirodnog svjetla, čudnovatih mirisa ili još čudnijih cimera. Aditin američki san tako se pretvorio u prilično sumornu stvarnost u kojoj jedva preživljava i nije u stanju vraćati kredit koji je uzela da bi ga ostvarila.

Slušajući njezinu priču, postalo mi je jasno zašto The Economist već treću godinu zaredom računa takozvani indeks Carrie Bradshaw, mjeru koja pokazuje koji su američki gradovi najmanje stambeno priuštivi za život samcima. Nije iznenađenje to da je New York uvjerljivo prvi na toj listi. No nakon prošlotjednih izbornih rezultata, u kojima je za novog gradonačelnika New Yorka izabran socijalistički demokrat Zohran Mamdani, Aditina priča dobiva i dodatnu dimenziju. Mamdanijeva krovna politika – kontrola najamnina – usmjerena je upravo na ljude poput nje, mlade i obrazovane, koji unatoč dobrim poslovima ne mogu dostojanstveno živjeti u New Yorku.

Socijalističko-demokratski gradonačelnik u epicentru liberalnog kapitalizma

Aditi, naravno, kao državljanka Indije nema pravo glasa u Sjedinjenim Državama. Ali zato ga imaju mnogi mladi Amerikanci koji žive u tom gradu na rubu egzistencije, usprkos za američke prilike odličnim plaćama, i koji su u rekordnom broju izašli na prošlotjedne izbore te donijeli pobjedu Mamdaniju. Za razliku od Carrie Bradshaw, koja je s plaćom kolumnistice u fiktivnom svijetu 'Seksa i grada' mogla plaćati jednosobni stan s kontroliranom najamninom na Upper East Sideu te pritom kupovati dizajnerske torbice i cipele, stvarni stanovnici New Yorka s plaćama od 100 tisuća dolara godišnje danas jedva preživljavaju u 'luksuzu' sobe u stanu koji dijele s cimerima. Oni su ti kojima je prekipjelo i koji sada žele promjene.

U srcu kapitalističke Amerike, u gradu koji je simbol globalnog financijskog poretka, pobjedu je odnio socijalistički demokrat. Sama ta činjenica ima gotovo ogromno simboličko značenje: da baš New York, dom Wall Streeta i epicentar neoliberalnog kapitalizma, izabere čovjeka čiji politički program počiva na, za američke prilike, ekstremno lijevim idejama, poput kontrole najamnina, jačeg oporezivanja bogatih i preraspodjele resursa.

No teško je zamisliti da bi Mamdani s tolikom uvjerljivošću pobijedio da u Bijeloj kući ne sjedi Donald Trump, čovjek koji utjelovljuje ekonomski ekstrem s druge, desne strane spektra. Dok Trump ukida poreze najbogatijima i zagovara slobodu tržišta bez ikakvih ograda, Mamdani želi to isto tržište ograničiti, oporezivati najbogatije i staviti ga u službu običnih građana. Ironično, on sada želi uvesti kontrolu najamnina u gradu u kojem je mnoge komercijalne i rezidencijalne projekte izgradio ni više ni manje nego Trump.

Jedan ekstrem, čini se, rađa drugi. Pojava Trumpa dala je vjetar u leđa socijalističkim demokratima, frakciji unutar Demokratske stranke koju su Amerikanci desetljećima promatrali s nepovjerenjem, kao commiese (što bi se na hrvatski najbolje moglo prevesti kao komunjare), a to se nasljeđe zadržalo u kolektivnoj američkoj svijesti još od McCarthyjeve harange protiv suspektnih komunista pedesetih godina prošlog stoljeća.

Sam spomen socijalizma ili komunizma još donedavno bio bi dovoljan da diskvalificira kandidata s bilo kakvom ambicijom za javnu funkciju. No kako je zemlja ekonomski skrenula oštro udesno, prostor se otvorio i za, iz američke perspektive, lijeve ekstreme.

Priuštivost, priuštivost, priuštivost

Čitava se Mamdanijeva kampanja može svesti na jednu riječ: priuštivost. To je riječ koja odzvanja u svakom njegovu govoru, svakoj debati i svakom političkom planu. U gradu u kojem čak i dobro plaćeni stručnjaci žive kao studenti, Mamdani ne govori o rastu, investicijama ni tržišnim inovacijama, već o pravu na život dostojan plaće. Njegova poruka je jednostavna, ali snažna: ako neki grad ne može osigurati priuštiv krov nad glavom, onda više nije grad, već luksuzna kulisa za bogate.

Kao alternativu sustavu koji desetljećima favorizira vlasnike nekretnina i špekulante Mamdani predlaže radikalnu ekspanziju stanova s kontroliranom najamninom, porez na prazne nekretnine, jaču regulaciju tržišta najma te poticaje za neprofitne i zajedničke oblike stanovanja. Njegov plan izaziva bijes developera i Wall Streeta, ali odjekuje među generacijom koja sve manje vjeruje da će ikada moći kupiti ili čak samostalno unajmiti stan. Za njih pojam priuštivosti nije politička parola, već egzistencijalno pitanje.

Priuštivost života, a posebno stanovanja, postala je nova središnja politička tema. Dok je za desnicu imigracija nova stara borbena linija, za ljevicu bi to mogla postati upravo priuštivost, a Mamdani pokazuje kako se na toj temi dobivaju izbori. S druge strane Atlantika političari su već prepoznali i snagu i opasnost ove teme: ako se ne adresira na vrijeme, mogla bi prerasti u društvenu krizu. Europska komisija zato prvi put u svojoj povijesti ima povjerenika za stanovanje i priprema svoj prvi Akcijski plan za priuštivo i održivo stanovanje, čija je objava najavljena za prosinac ove godine.

Plan predviđa mobilizaciju više od 100 milijardi eura kroz kohezijske fondove, programe Europske investicijske banke i inicijativu InvestEU, a oni će se usmjeriti na gradnju i obnovu stambenog fonda, energetsku učinkovitost i razvoj neprofitnih modela stanovanja. U takvom kontekstu Mamdanijev politički uspjeh više nije lokalna anomalija, nego signal promjene koja prelazi oceane. Stanovanje postaje novo političko bojište, a priuštivost nova ideologija jedne generacije.

Ne u mom stražnjem dvorištu

Nažalost, ni program Mamdanija ni najavljene investicijske mjere Europske komisije neće riješiti problem stambene krize. Kontrola najamnina koju on predlaže odnosi se samo na ograničen dio stambenih jedinica u New Yorku i ne može se jednostavno proširiti na ostatak tržišta. Ona se predlaže prije svega zato da bi se smanjio otpor postojećih stanovnika prema novoj priuštivoj i socijalnoj izgradnji jer istraživanja pokazuju da mjere poput kontrole najamnina uistinu smanjuju taj otpor. Upravo on, oličen u pokretu NIMBY (Not in My Back Yard ili 'Ne u mom stražnjem dvorištu'), jedna je od glavnih prepreka povećanju stambenog fonda u velikim gradovima.

Mamdanijev prijedlog, čini se, pokušaj je podrške inicijativama YIMBY (Yes in My Back Yard ili 'Da u mom stražnjem dvorištu'), koje zagovaraju veću gustoću gradnje i smanjenje regulacija s ciljem povećanja ponude priuštivih stanova, ali ne mogu dobiti adekvatnu javnu podršku bez uvođenja kontrole najamnina u postojećim stanovima. No valja naglasiti to da i sama gradnja novih stambenih jedinica može samo ublažiti problem, ali ga ne može riješiti.

Jer temeljni uzrok problema nije nedostatna gradnja, nego financijalizacija i komodifikacija stanovanja; proces u kojem stanovi sve manje služe kao mjesta življenja, a sve više kao sredstva štednje, ulaganja i špekulacije. To, nažalost, ne razumije ni Mamdani, a čini se ni Europska komisija. Sve dok se značajan dio stambenih jedinica danas ne koristi za stanovanje, već za investicijske svrhe, nastavit će se stvarati umjetno visoka potražnja i njihove cijene će kontinuirano rasti.

Odnosno, dokle god kapital teče u stanove kao oblik investicije, cijene neće prestati rasti, bez obzira na to koliko se novih priuštivih stanova izgradi i koliko su opsežne kontrole najamnina što se uvode. Sve te mjere, ma koliko dobronamjerne bile, bit će promašene, a novac uzalud utrošen dok se ne zaustavi proces komodifikacija stanova.

A kako točno nekome ograničiti za što može, a za što ne može koristiti svoje vlasništvo, to je pitanje i za neku novu kolumnu, no, bojim se, i za neko drugo vrijeme, u kojem nepriuštivo stanovanje možda bude izazivalo mnogo veće političke potrese od ovog prošlotjednog u New Yorku.

Za to vrijeme moja bivša kolegica Aditi i dalje živi i radi u New Yorku, u 'gradu snova', dijeli stan i računa dane do isplate sljedeće plaće od šest znamenki. Američki san o uspjehu možda još nije umro, ali, sudeći po najamninama, već odavno si ga malo tko može priuštiti.