Dio američkih, ali i europskih medija periodički je u potrazi za nekom novom 'mladom nadom' onoga što se počesto naziva progresivnom politikom. U kontekstu Trumpove administracije i krize Demokratske stranke nova zvijezda zove se Zohran Mamdani, novoizabrani njujorški gradonačelnik.

Ovaj 34-godišnji sin ugandskih Indijaca, redateljice i antropologa i dosadašnji zastupnik u skupštini savezne države New York preko noći se vinuo u političku orbitu. Završio je afričke studije na koledžu Bowdoin u državi Maine, vrsti visokoškolske institucije koja njeguje srednjovjekovnu tradiciju sedam slobodnih umijeća (artes liberales), popularnu u Americi. Svoj uspjeh može zahvaliti tome što je zajahao val oduševljenja postkolonijalnom retorikom koja je posljednjih godina zahvatila američke kampuse, a svoj najsnažniji izričaj dobila u valu, često nasilnih, propalestinskih prosvjeda.

Priuštivost kao brend

Mamdani je pobijedio s jasnom idejom – New York mora ponovno postati grad u kojemu si, poglavito mladi ljudi, mogu priuštiti pristojan stambeni prostor i dostojan život.

Ključne Mamdanijeve ideje su zamrzavanje cijena stanarina, besplatni javni prijevoz i mreža samoposluga kojom bi upravljala gradska vlast da bi stabilizirala cijene osnovnih namirnica.

Međutim, premda je jasno prepoznao goruće pitanje za nebrojene mlade i ne tako mlade stanovnike velikih gradova s obje strane Atlantika, a to je priuštivo stanovanje, velikim riječima i vatrenim govorima novoga njujorškog gradonačelnika prepriječit će se arhitektura američkog federalizma.

Politički arhipelag

Naime, premda je New York formalno jedinstven grad, u stvarnosti je politički arhipelag u kojemu se svaka javna politika, svaka reforma i svaka investicija isprepleću kroz nekoliko razina vlasti. Da bi se nešto doista 'proguralo', potrebna je suradnja sa saveznom državom New York, ali i s federalnom administracijom. Iako su u državi New York također na vlasti demokrati, oni nisu iste nijanse kao Mamdanijev kružok koji je potekao iz nečega što se zove Demokratski socijalisti Amerike. Mamdani je nova nada za one koji su došli do zaključka da je Bernie Sanders prestar da bi ikada bio predsjednik, a da Alexandria Ocasio-Cortez ne uspijeva oko sebe izgraditi široku mrežu potpore različitih skupina birača.

Malo koji europski grad ima tako ograničenu kontrolu nad svojim sustavom prijevoza, stanovanja ili kapitalnih investicija, stoga je Mamdanijeva pobjeda idealna studija granica gradske autonomije u Americi – i ogledalo generacijskog jaza koji danas oblikuje njezinu politiku.

S jedne strane, ono što bi Amerikanci nazvali socijalizmom, u Europi (uključujući Hrvatsku) bi se zvalo standardnom ekonomskom i socijalnom politikom koja čak i nije nužno socijaldemokratska, a temelji se na javnom školstvu, javnom zdravstvu, javnom mirovinskom sustavu i javnom prijevozu. S druge pak strane, mlađi samoprozvani socijalisti u Americi otvoreno harangiraju protiv slobodnoga tržišnog gospodarstva te zazivaju 'prevladavanje kapitalizma'.

U SAD-u se u velikim gradovima primjenjuju različiti model lokalne samouprave, što je ponovno posljedica izrazite decentralizacije i federalne naravi zemlje. U Los Angelesu, uz gradonačelnika s velikim ovlastima, postoji i gradsko vijeće od samo 15 članova, što dovodi do toga da su svi vijećnici (osim jednog nestranačkog) iz iste, Demokratske stranke. U Houstonu su izbori formalno nestranački, a 16 gradskih vijećnika bira se što po jednomandatnim okruzima (njih 11), što at-large sustavom, odnosno zajedno na razini cijeloga grada.

U New Yorku nasuprot gradonačelnika stoji gradska skupština od 51 člana uz još dvoje gradskih izabranih dužnosnika – javnog pravobranitelja i revizora. Uz to, pet gradskih kotareva ima svoje predsjednike te su podijeljeni na 59 mjesnih odbora koji imaju savjetodavne ovlasti, posebice u pitanjima proračuna i prostornog planiranja. Međutim u nizu područja glavnu riječ vodi vlast u Albanyju, glavnom gradu koji se nalazi u sjevernom dijelu savezne države (upstate New York).

Tko doista upravlja Velikom Jabukom?

New York izgleda kao jedinstven grad, ali ispod površine je mreža od preko stotinu agencija, javnih korporacija i tijela. Najbolji primjer je MTA – golem sustav metroa, prigradskih vlakova i autobusa. Dok bi mnogi pretpostavili da je MTA gradsko poduzeće, stvarnost je ponešto drugačija. MTA je javna korporacija u vlasništvu države New York te njezina uprava podliježe guverneru i zakonodavstvu savezne države. Gradonačelnik može imenovati četiri člana upravnog odbora, no politička matematika je neumoljiva – guvernerka ima većinu, a time i kontrolu.

Preko 40 posto proračuna MTA-a, koji je tek načelno pandan zagrebačkom ZET-u, dolazi od prodaje karata, dio se financira iz posebnog poreza, dio iz trošarina na gorivo i taksije, dio iz gradskog proračuna, a velik kolač financiraju i savezna država te federalne vlasti. Osim što je MTA u vlasništvu države New York, za kapitalne investicije izravno ovisi o federalnim sredstvima, odnosno o dotacijama koje dolaze iz Washingtona. Grad, dakle, zapravo ne kontrolira budžet MTA-a, ali ga sufinancira. Neki manji pilot-projekti oko ključnih autobusnih linija možda će biti mogući, no potpuno ukidanje karata za sve građane – vrlo teško.

Može li Mamdani zbilja ostvariti obećanja iz kampanje?

Ovakva fragmentiranost upravljanja provlači se kroz sve sfere gradske politike. Glavna tema kampanje za gradonačelnika bilo je priuštivo stanovanje te je Mamdani stavio fokus na oko milijun stanova obuhvaćenih sustavom kontrole najamnine. Tim sustavom upravlja zasebno tijelo, Odbor za smjernice oko najamnina, na koje gradonačelnik tek djelomično može utjecati kadrovskim odlukama, no ovisi o propisima na razini savezne države. Njegov plan izgradnje 200 tisuća priuštivih stanova (nešto poput našeg POS-a ili onoga što Tomašević zove gradskim stanovima za najam) neće biti moguć ako se ne postigne jasan dogovor oko javnog zemljišta i poreznih olakšica, pri čemu će zadnju riječ imati vlasti u Albanyju. Ono na što gradonačelnik može utjecati jest prostorno planiranje, odnosno njujorški GUP i lokalni UPU-ovi, no tu će biti potrebni brojni kompromisi s lokalnim igračima u pet kotara (five boroughs) i mjesnim odborima.

Mamdani je najavio 30 dolara minimalne satnice do 2030. godine, što zvuči kao sjajan slogan i izrazito je atraktivno za njegove birače iz kruga ružičastih ovratnika (uslužne djelatnosti). No budući da država New York određuje okvir radnog zakonodavstva, prvo predstoji politička borba u kojoj će se grad izboriti za to da mu savezna država dopusti postavljati vlastite pragove za nadnice.

Besplatne vrtiće za sve i zadružne dućane za osnovne namirnice New York bi tehnički mogao sam financirati iz proračuna, no u praksi će i to biti upitno jer se još za prethodnih demokratskih gradonačelnika proglasio 'gradom utočištem' za migrante bez papira, što je značajno preopteretilo njegovu blagajnu. Stoga će se vjerojatno ići na pilot-projekte i širenje mreže dječjih vrtića, ali ne i na ukidanje njihova plaćanja.

U kontekstu svega navedenoga, Mamdanijeve najhrabrije ideje izgledaju poput pokušaja da se prekooceanski brod okrene ručnim kormilom. Njegove ideje zahtijevaju političku disciplinu i pragmatičan pristup, a ne samo simbolične ideološke poteze.

Neki novi klinci

Ključ za razumijevanje fenomena Mamdanija leži u generacijskoj dinamici. Američki istraživački institut Pew Research Center već godinama dosljedno pokazuje da su generacija Z i milenijalci znatno više lijevo pozicionirani od starijih kohorti. To nije povremeni val, već dugoročan trend. Mlađi Amerikanci daleko su skloniji ideji snažne države, socijalnih programa, javnog prijevoza i reguliranog tržišta stanovanja. Štoviše, razlika je strukturna: na pitanjima klimatskih promjena, rasnih odnosa, prava LGBT zajednice, ali sve više i vanjske politike (poglavito u kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba) generacijski je jaz još dublji.

New York je savršeno mjesto za ovaj sukob: ima krizu stanovanja, skup prijevoz, rastuće nejednakosti i demografiju u kojoj mladi visokoobrazovani profesionalci postaju sve važniji politički akteri.

Hrvatska istraživanja generacijskih razlika u političkim i društvenim znanostima, nedavno prezentirana na Hrvatskim politološkim razgovorima na Fakultetu političkih znanosti, kao i ranija istraživanja mladih u našoj zemlji, koja provodi Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, pokazuju da najmlađe kohorte pokazuju veće razine religioznosti od prethodnih generacija, uz istovremenu veću toleranciju prema različitim manjinama. Za razliku od mladih Amerikanaca (i mladih Njujorčana), mladi Hrvati (i mladi Zagrepčani) ustvari su nešto desnije od ranijih naraštaja.