'Dobro jutro, kako vam mogu pomoći?' nasmiješila se bankovna službenica. Pomalo nesigurno, izgovorila sam da želim aplicirati za kreditnu karticu osiguranu depozitom. Nakon iscrpljujuće i neizvjesne potrage za stanom u Bostonu, zaključila sam da je krajnje vrijeme da pokušam doći do bilo kakve američke kreditne kartice. Jer bez kreditne ocjene nema pristojnog podstanarskog stana, a kreditna ocjena u Americi stječe se upravo urednim plaćanjem računa za kreditne kartice.

Prepreku na putu ka tom cilju, barem sam ja tako mislila, čini naravno moj imigracijski status. U zemlji sam na akademskoj vizi, bez američkog dohotka, bez ikakve američke imovine, s jedinim tragom financijske prošlosti: tekućim računom koji sam otvorila dvije godine ranije, za vrijeme prethodnog boravka u toj zemlji na Fulbrightovoj stipendiji. Očekivala sam da će biti gotovo nemoguće dobiti i ono što sam smatrala jedinim realnim – kreditnu karticu uz polog određenog depozita kojim se garantira plaćanje budućih računa.

Hrvatski mentalni sklop

Zato sam došla u banku oboružana svim mogućim papirima za koje sam mislila da bi mogli pomoći, ali i s hrvatskim mentalnim sklopom: onim koji kaže da ti za svaku sitnicu treba hrpa dokumentacije, i pri čemu svi brojevi navedeni na dokumentima trebaju biti do zadnje decimale točni i potkrijepljeni dokazima.

Službenica me pažljivo sasluša i krene tipkati podatke u aplikaciju: ime, prezime, datum rođenja, američka adresa. Onda upita za dohodak. Kažem da imam samo hrvatski dohodak i ponudim polog kao garanciju da ću plaćati račun za karticu.

'Ne brinite, upisat ćemo mi vaš hrvatski dohodak', kaže ona. U nevjerici skoro pa protestiram: 'Ali on nema nikakve veze s vašom naplatom mog eventualnog američkog duga!' I, valjda uslijed posljedica trauma koje nam nanosi hrvatska birokracija, zavapim: 'Pa kako ćete vi uopće provjeriti iznos mog hrvatskog dohotka?'

Sad je došao red na nju da me gleda u nevjerici, jer očito sam bila prvi klijent kojeg više brine nepotreban rizik kojem se banka izlaže nego vlastito dobivanje kartice. Pomalo zbunjeno odvrati: 'To nam nije važno, samo vi sami upišite u aplikaciju iznos dohotka.' Upišem iznos i nastavim drviti o dokazima i jurisdikcijama, no ona samo odmahne rukom, klikne enter i zaključi: 'Sad samo trebamo pričekati minutu.' 'Pričekati što?' kažem, sad još u većem zaprepaštenju. 'Pa da vam odobre karticu', kaže. I stvarno, dvije minute kasnije stiže odobrenje kroz aplikaciju. I to ne za karticu uz polog, nego za pravu kreditnu karticu s limitom.

Zašto masovne deportacije podržava velik broj Amerikanaca?

I iako bi ovo mogao biti tekst o razlikama u financijskim i poslovnim kulturama Hrvatske i SAD-a, to ćemo ostaviti za neku drugu priliku. Jer ova priča čini mi se zanimljivijom kao primjer toga koliko se duboko možete integrirati u američko društvo, i bez državljanstva, i bez trajnog boravka, a ponekad i bez ikakvog legalnog imigracijskog statusa.

Otkako je Donald Trump osvojio drugi mandat, mediji svako malo bruje o racijama koje ICE (Immigration and Customs Enforcement – savezna agencija za provedbu imigracijskih zakona) provodi po američkim gradovima. Gledamo ljude u maskama kako upadaju u poslovne prostore te zaustavljaju 'nelegalne' useljenike na ulicama i čak pred sudovima, gdje čekaju saslušanja za legalizaciju statusa. Slike obitelji u pritvoru, deportacija u El Salvador i druge scene izazivaju zgražanje javnosti. Upravo na takvim prizorima – racijama, deportacijama i obećanju zida na granici s Meksikom – Trump je dobrim dijelom i dobio novi mandat.

No ova priča ima svoju pozadinu i svoj povijesni tijek: kako se Amerika dovela do točke da masovne deportacije podržava velik broj građana? Koje su odluke i kompromisi posijali sjeme za ovako ekstremne reakcije? To je strana priče koju u medijima rijetko vidimo jer se teško uklapa u crno-bijeli narativ o 'dobrima' i 'zlima'. Priča koja i počinje i završava odobrenjem kreditne kartice u dvije minute.

Proturječja američke imigracijske politike

Korijeni današnje situacije sežu u osamdesete, kada je republikanski predsjednik Ronald Reagan 1986. godine donio veliku imigracijsku reformu poznatu kao IRCA (Immigration Reform and Control Act). Tim zakonom više od tri milijuna tadašnjih ilegalnih useljenika dobilo je amnestiju i put prema legalnom statusu. Istodobno se obećavalo strože provođenje zakona i bolja kontrola granica, no ta druga strana jednadžbe nikada nije u potpunosti provedena. Rezultat je bio dvostruk: s jedne strane stvorila se nada da je moguće 'probiti se' do legalizacije strpljivim čekanjem i radom u sjeni, a s druge strane milijuni novih imigranata nastavili su dolaziti jer je američko gospodarstvo stalno tražilo jeftinu radnu snagu.

Nakon Reaganove amnestije svaka sljedeća administracija nastavila je plesati na tankoj liniji između stroge retorike i tihe tolerancije. Bill Clinton je devedesetih pooštrio zakone i proširio razloge za deportacije, ali je u isto vrijeme zatvarao oči pred činjenicom da je američko gospodarstvo, osobito poljoprivreda, građevina i uslužni sektor, postalo duboko ovisno o jeftinoj i nezaštićenoj imigrantskoj radnoj snazi. George W. Bush pokušao je početkom 2000-ih progurati sveobuhvatnu reformu koja bi spojila jaču kontrolu granice s novim putem do legalizacije, no nakon 11. rujna nacionalna sigurnost postala je prioritet, a sve drugo palo je u drugi plan.

Barack Obama je pak ušao u Bijelu kuću s obećanjem pravedne i humane reforme, ali se vrlo brzo našao u procijepu između Kongresa, koji nije htio ni čuti za legalizaciju, i javnosti, koja je zahtijevala djelovanje. Rezultat je bio paradoksalan: dok su milijuni imigranata nastavili živjeti i raditi u sjeni, demokratski predsjednik Obama ostao je upamćen i kao predsjednik koji je pokrenuo program zaštite djece imigranata (DACA), ali i kao onaj pod čijim je mandatom broj deportacija dosegnuo povijesni vrhunac, što možda najbolje oslikava sve proturječnosti američke imigracijske politike.

Svaki 25. stanovnik Amerike je ilegalni useljenik

No dok je politika politizirala i balansirala, broj nelegalnih imigranata nezadrživo je rastao. Prema izvješću Pew Research Centra, između 2021. i 2023. godine broj ilegalnih useljenika u SAD-u porastao je s procijenjenih 10,5 na čak 14 milijuna, što predstavlja povijesni rekord. Slične podatke navodi i Migration Policy Institute (MPI), procjenjujući da je sredinom 2023. godine u SAD-u živjelo oko 13,7 milijuna ilegalnih useljenika. A kad se ta brojka stavi u širi kontekst, u zemlji od oko 340 milijuna ljudi ispada da je svaki dvadeset i peti stanovnik zapravo 'ilegalac'.

Drugim riječima, dok Amerika pred kamerama diže zidove i organizira spektakularne racije, u praksi joj se stanovništvo veliko kao četiri Hrvatske skriva u sjeni, potpuno integrirano u svakodnevni život. Upravo zato i moj, gotovo trivijalan, susret s bankom, u kojoj sam bez ikakvih zapreka dobila kreditnu karticu, pokazuje koliko je sustav zapravo propustan i kako lako imigranti bez papira mogu pronaći način da postanu dio američke svakodnevice.

Postoje i mnogobrojni razlozi zbog kojih su ilegalni useljenici toliko dobro integrirani u američko društvo. Za početak, američko društvo je do te mjere multikulturalno da je u svakodnevnom životu gotovo nemoguće prepoznati tko je legalan, a tko nije. Sama činjenica da je riječ o društvu izgrađenom na imigraciji, kao i to da se useljavanje u zemlju doživljava i povijesnim kontinuitetom i važnim dijelom identiteta mnogih Amerikanaca, čini integraciju novih valova useljenika, pa i onih bez papira, daleko lakšom. Uz to, američka kultura naginje praktičnosti, a sustav koji počiva na toj kvaliteti lako je zlorabiti ako je cilj zaobići formalne barijere i domoći se prava koja bi trebala pripadati isključivo građanima.

Nisu ovdje problem samo kreditne kartice. Zapravo kreditne kartice su najmanji problem. Poznato je to da mnogi ilegalni useljenici uspijevaju doći i do vozačkih dozvola, pa čak i pronaći put do registracije za glasanje na izborima, što bi trebala biti privilegija isključivo američkih državljana. U pojedinim saveznim državama, poput Kalifornije, ilegalni useljenici imaju i pravo na temeljno zdravstveno osiguranje koje financira savezna država. A to je još jedna od povlastica za koju bi se očekivalo da bude rezervirana samo za one s američkim državljanstvom.

Političko kanaliziranje bijesa zbog eksplozije nelegalnih useljenika

Reakcija na sve te pojave uvelike ovisi o tome gdje se osoba nalazi na vrijednosnom spektru. Oni liberalniji, kojima su ljudska prava važnija od svega drugoga te smatraju da su darežljivost i otvorenost fundamentalan dio američkog identiteta, ilegalne imigrante doživljavaju gotovo kao humanitarno pitanje ili pak naglašavaju da je njihov rad neophodan da bi američka ekonomija uopće mogla funkcionirati.

Moj prijatelj, Amerikanac iz Kalifornije, kad sam ga pitala što misli o tome da se iz poreza koje on plaća financira zdravstveno osiguranje ilegalnih useljenika, samo je lakonski odgovorio: 'Pa da nema njih, tko bi radio na farmama?'

Istodobno, oni konzervativniji i zatvoreniji prema svemu novom i drugačijem iste te ljude vide isključivo kao prijetnju koju treba ukloniti. Oni u njima ne prepoznaju ni humanitarne ni ekonomske razloge za ostanak u zemlji. S obzirom na brojnost i brz rast ilegalne populacije, ako ništa drugo, može se razumjeti odakle takvi stavovi. A postoji i ona treća skupina ljudi, poput moje poznanice iz Bostona, vrlo obrazovane i inače liberalne Njemice koja se udala za Amerikanca i stekla državljanstvo. Ona, unatoč svojoj liberalnoj orijentaciji, podržava Trumpa upravo zato što je sama prošla kroz mukotrpan i skup proces naturalizacije i smeta joj činjenica da se ilegalni useljenici provlače kroz sustav mimo svih pravila.

Hoće li Amerika dizati zidove ili ostaviti otvorena vrata?

Nama koji ne živimo u toj zemlji teško je u potpunosti pojmiti kako se osjećaju oni Amerikanci koji žele živjeti u uređenoj državi u kojoj svatko ima samo ona prava što mu formalno pripadaju. Još nam je možda teže zamisliti kakav osjećaj nesigurnosti izaziva spoznaja da stotine tisuća ljudi svake godine prelaze granicu i ulaze u zemlju mimo svih kontrola i pravila. Možda to ne možemo razumjeti, no to se u ovoj zemlji doista događa i bilo je samo pitanje vremena u kojem će eruptirati nagomilane frustracije i ljutnja usprkos činjenici da američke institucije prilično uspješno integriraju ilegalne useljenike.

Trump i Republikanska stranka očito su uspjeli dobro napipati bilo nacije i na tom osjećaju frustracije i bijesa graditi svoju političku snagu. Oni Amerikancima koji žele zemlju bez ilegalnih useljenika nude jednostavan narativ: jasno razdvojiti tko pripada, a tko ne. A upravo je ta podjela, bez obzira na stvarnu složenost i proturječnost američke imigrantske priče, postala jedno od najmoćnijih oružja u borbi za srca i glasove američkih birača.

No dok politika vuče crte i obećava zidove, svakodnevica i dalje pokazuje nešto drugo. U zemlji u kojoj strana državljanka može bez ikakvih prepreka dobiti kreditnu karticu jasno je da sustav u praksi ostavlja daleko više prostora za integraciju nego što bi se to htjelo priznati. Upravo ta napetost između službenih pravila i stvarnog života oblikuje američku stvarnost. Ostaje stoga otvoreno pitanje hoće li ona, bez obzira na trenutne napore američke administracije, u budućnosti prevagnuti na stranu zidova ili na stranu otvorenih vrata ili će ova zemlja ipak uspjeti iznaći neki uravnotežen srednji put.