Kada sam se prošlo ljeto, nakon godine dana boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, vratila u Hrvatsku, Joe Biden je još bio američki predsjednik, usred kampanje za drugi mandat, a zemlja se doimala otvoreno liberalnom. Prošlog tjedna, kada sam se ponovno vratila na još jednu godinu života u toj meni po mnogo čemu fascinantnoj zemlji, predsjednik je Donald Trump, a službeni diskurs zemlje naglo je skrenuo prema konzervativnom. Događaji posljednjih mjeseci i promjene na međunarodnoj sceni, potaknute siječanjskom smjenom administracije, nagnali su me da se pitam hoću li po povratku u Boston, jednu od tradicionalnih utvrda Demokratske stranke, osjetiti razliku u atmosferi grada.

Odgovor me dočekao, pomalo nespremnu, svega dan nakon slijetanja. U supermarketu u centru Bostona, umorna od selidbe preko Atlantika i preplavljena ogromnom ponudom, pokušavala sam pronaći osnovne namirnice. Primijetivši moju očitu dezorijentiranost, prišla mi starija, naizgled dobrostojeća gospođa i ponudila pomoć. Amerikanci su, po mom iskustvu, takvi – pristojniji od najpristojnijih Europljana, spremni prići, započeti razgovor, dati upute. Njihovu komunikacijsku otvorenost možda je bolje opisati kao prijateljski nastrojenu pristupačnost: vole čavrljati, lako započinju komunikaciju, ali zadržavaju odmak koji je nama na ovim prostorima, naviklim na duboko vezivanje za ljude, pomalo stran. A sjeveroistok ove zemlje, iako jednako pristojan i pričljiv, ipak je još ponešto i rezerviraniji od američkog prosjeka.

Nakon što mi je objasnila gdje se što nalazi, gospođa je, čuvši po mom naglasku da nisam Amerikanka, upitala odakle sam. Kada sam joj odgovorila, uslijedio je još jedan red prijateljski nastrojene pristojnosti: “Želim vam ugodan boravak ovdje.” I onda, bez ikakvog prijelaza, dodala: “Premda, znate, ovo više nije ista zemlja.” A zatim, prelazeći duboko preko granica prijateljskog čavrljanja, izgovorila: “Mrzim Donalda Trumpa! Želim da ga netko ubije!” Zabezeknuta, gledala sam ženu koja mi je kasnije rekla da ima 93 godine; lucidnu, vitalnu, koja je rođena usred Velike depresije, odrastala tijekom Drugog svjetskog rata, svjedočila Hladnom ratu i bezbrojnim krizama, kako kao rješenje vidi nasilje. “Zar doista mislite da bi to pomoglo vašoj zemlji?” pitala sam, još uvijek ne vjerujući da netko s tolikim brojem životnih utrka u nogama smatra atentat na predsjednika, kojeg je izabralo 77,3 milijuna njezinih sunarodnjaka, i spiralu nasilja koja bi uslijedila, najboljim izlazom iz političkog kaosa.

Američka afektivna polarizacija

Taj susret, i rečenica izgovorena s potpunim uvjerenjem, sažima ono što danas znači afektivna politička polarizacija u Americi. Ona više nije samo vrijednosno neslaganje oko slobode govora, reproduktivnih pitanja, porezne politike, zdravstvene reforme ili međunarodnih odnosa. To je emocionalno nabijena, gotovo egzistencijalna podjela u kojoj druga strana nije politički protivnik nego prijetnja koju treba ukloniti, ponekad evo izgleda čak i doslovno. Takva klima ne ostaje zatvorena u televizijskim studijima i internetskim forumima, nego curi u svakodnevne razgovore, pa čak i u susrete u supermarketu s potpunim strancima, ona okončava prijateljstva i razara obitelji.

Potrajalo bi predugo u potpunosti objasniti kako su američki kulturni ratovi doveli do ovako potencijalno zapaljive situacije. Među očitim razlozima izdvajaju se rastuće ekonomske nejednakosti koje hrane frustraciju, sve veća medijska fragmentacija, uloga društvenih mreža i takozvanih filter balona koje one stvaraju oko pojedinaca u poticanju podjela na “nas” i “njih”, te povijesna presuda američkog Vrhovnog suda iz 2010. u slučaju Citizens United v. Federal Election Commission. Na temelju Prvog amandmana američkog Ustava, koji jamči slobodu govora, konzervativna je većina suda tada otvorila put neograničenom financiranju političkih stranaka i njihovih kandidata od strane korporacija, interesnih skupina i bogatih pojedinaca poput braće Koch, Michaela Bloomberga ili Elona Muska. Iz europske perspektive gotovo nezamisliv, takav scenarij postao je američka stvarnost. Od tog trenutka, javni diskurs postao je još podložniji manipulaciji, a ekstremne pozicije dobile su megafon za pumpanje negativnog emotivnog naboja koji bi im inače ostao nedostupan.

Bitka za definiranje američkog identiteta

No u srcu ovog sukoba zapravo je bitka za američki identitet. Što je to zapravo što Ameriku, jedno veliko imigrantsko društvo koje je pred vratima najveće demografske promjene u svojoj povijesti, čini američkom? Naime, unutar idućeg desetljeća bijelci više neće činiti natpolovičnu većinu stanovništva, a Latinoamerikanci će postati najbrojnija društvena skupina. U tom kontekstu, liberali (i inače poznati po svojoj uvjerenosti u vlastitu intelektualnu superiornost i držanju monopola nad apsolutnom istinom) nastojali su forsirati primjenu politika uključivosti i jednakosti kako bi se američko društvo za te promjene što bolje pripremilo, iako te politike često nisu imale široku društvenu podršku. Konzervativne politike republikanaca pak pokušavaju zamrznuti stanje iz prošlosti, ne razumijevajući ili ne želeći prihvatiti da se odgovor na pitanje “tko smo mi” nužno mijenja s vremenom. Između te dvije vizije ne postoji zajednički jezik – samo rastući, negativnim emocijama nabijeni jaz koji se sve teže može premostiti.

Taj se jaz danas možda najjasnije vidi u rastućim razlikama između dominantno republikanskih i dominantno demokratskih saveznih država. Oni koji prate američku političku scenu lako mogu primijetiti kako javni diskurs sve češće naglašava razlike među državama, od stalnog prebrojavanja tko koliko uplaćuje, a tko koliko uzima iz zajedničkog federalnog proračuna, do otvorenih separatističkih poruka. Dodatno ulje na vatru dolijeva činjenica da se te podjele preklapaju i s ekonomskom kartom zemlje: gotovo sve najbogatije savezne države, poput Kalifornije, New Yorka, Washingtona i Massachusettsa, nalaze se u rukama demokrata (iznimka je tek gospodarski snažni Texas), dok republikanske bastione čini većina siromašnijih država juga i središnjeg zapada.

Retorika pojedinih guvernera, s obje strane političkog spektra, pomalo i podsjeća na ton koji se mogao čuti neposredno prije raspada Jugoslavije. Istina, američke savezne države nemaju zaseban nacionalni identitet koji bi takve poruke pretvorio u realnu prijetnju jedinstvu zemlje, no sjeme razdora je posijano – i raste. Dovoljno je poslušati govore Gavina Newsoma, guvernera Kalifornije koja je šesta najveća ekonomije svijeta, s očitim predsjedničkim ambicijama, da bi se shvatilo koliko je taj ton već ušao u politički mainstream.

Mostovi se mogu graditi jedino dijalogom

Iza političkog jaza koji danas razdvaja američke liberale i konzervativce ne stoji samo razlika u politikama i svjetonazorima. Njegov dublji, gotovo pa psihološki uzrok je ljudska priroda, odnosno nesposobnost da se doista čuje i razumije druga strana. Ta se gluhoća rađa iz snažne emotivne identificiranosti s vlastitim identitetom i vrijednosnim sustavom, te iz nemogućnosti da se osoba, makar i na trenutak, odvoji od njih. Na to se nadovezuje i priroda ljudskog uma sklonog kategoriziranju i dijeljenju stvarnosti na “mene”, u što ulaze i svi koji su mi slični, i na “njih”, sve ostale. Takva podjela postaje još dublja kada ju pothranjuje negativni emotivni naboj.

No ne bi li liberale činjenica da je za Donalda Trumpa glasalo više od 77 milijuna ljudi trebala potaknuti da se zapitaju što ti ljudi osjećaju i što ih motivira da podrže MAGA pokret? Hrvatski liberali bi se, po istom principu, mogli zapitati što doista pokreće pola milijuna ljudi da odu na Thompsonov koncert na Hipodromu.

Obrat vrijedi jednako: konzervativci bi možda trebali zastati i poslušati kada im liberali govore o sustavnoj diskriminaciji, reproduktivnim pravima ili klimatskim promjenama. I jedni i drugi trebali bi se ne samo slušati, nego istinski čuti jer razumijevanje ne traži da se složimo, nego da se doista čujemo. Možda bi tada i jedni i drugi otkrili da, ispod svih predrasuda, ipak imaju nešto zajedničko. Mostovi se mogu graditi jedino tako. Nasilje, bilo fizičko, verbalno ili institucionalno, neće napraviti ništa drugo nego produbiti ionako već duboke ideološke rovove.