KOMENTAR NIKICE GILIĆA

HAVC i Hrvoje Hribar

  • Autor: Nikica Gilić
  • Zadnja izmjena 19.12.2012 15:37
  • Objavljeno 19.12.2012 u 14:00
Hrvoje Hribar

Hrvoje Hribar

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Hrvoje Hribar ispunio je osnovnu svrhu postojanja HAVC-a – prilagođavanje hrvatskog filma modernom vremenu. To što se pritom nije pokazao pitomim i umiljatim samo je znak njegove sposobnosti da se bori s filmskim i političkim vukovima

U novije vrijeme naš film doživljava umjetničke trijumfe, diči se međunarodno prepoznatim koprodukcijama, kao i uspjehom Koka i duhova te Sonje i bika kod gledatelja. Premda je riječ o posebnom slučaju, valja reći da je gledatelje privukla i kino-verzija Larinog izbora, a dodamo li tome mogućnost još nekih hitova – Svećenikove djece, Zagonetnog dječaka i Šegrta Hlapića – netko bi mogao upasti u tupo zadovoljstvo stanjem hrvatske kinematografije. No, problemi nisu preko noći nastali, pa neće tako niti nestati, pogotovo ne u materijalnoj krizi, kada svi krenemo čerupati sve manji proračun.

Hrvatski audio-vizualni centar (HAVC), temelj naše kinematografije, tema je velikih svađi i malih rasprava, sudbonosnih obračuna i niskih udaraca pa, kad se već čitava filmska zajednica mora opredijeliti je li za ili protiv direktora HAVC-a Hrvoja Hribara, nema razloga da i ja ne pristupim javnom izjašnjavanju. Da imam senzacionalističkih ambicija, zamolio bih urednike da ovaj tekst, bez previše pretjerivanja, nazovu 'Hribar – heroj ili zločinac?', jer se upravo na toj liniji vodi borba (koliko god takve opreke bile pregrube da bi bile primjerene problemima).
Kod 'kreativnih industrija' svi se naime opredjeljuju o karakteru čelnog čovjeka, dok su programi i sadržaji u drugom planu, a kulturni birokrati koji gomilaju formulare i kompliciraju procedure – na sreću ili nažalost – neće lako promijeniti tu činjenicu. Kadrovska je politika i danas najvažnija politika, a programska je politika tek drugi korak. Da se ne bismo krivo shvatili, napominjem da sam dvije godine bio povjerenik za dokumentarni film pri HAVC-u (i za to sam bio pošteno plaćen), pa mi zbog toga možda nećete vjerovati, a možda ćete mi baš zato više vjerovati, jer sam sustav vidio iznutra, i to na samom početku Hribarovog mandata.

Kamo ide HAVC-ov novac?

S obzirom da novine znaju HAVC i njegovog ravnatelja rastegnuti preko čitavih naslovnica, premda će time teško privući brojne čitatelje, vrijedi se zapitati čemu toliki interes za HAVC? Zbog financija možda? Novac u HAVC-u, međutim, nije velik u odnosu na proračun zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, a manji je čak i od novca što ga Hrvatska troši za znanstvena istraživanja. No, u HNK većina novca odlazi na prozaične stvari (struja, grijanje, plaće...), a znanost radi u brojnim i iznimno raznovrsnim projektima, uglavnom teško prevodivim na jezik senzacija. Novac u HAVC-u se, s druge strane, ipak ponajviše dijeli filmovima, pri čemu najviše dobiva mali broj cjelovečernjih igranih filmova, u kojima ima i poznatih glumaca, omiljene teme svih medija. Dakle, kada pojedini projekti dobiju milijune kuna, s umjetnički i komercijalno teško predvidljivim posljedicama (financiranje umjetnosti uvijek je rizik), a u to su još uključene i zvijezde (od Ive Gregurevića do Judite Franković), interes javnosti je velik i to zapravo nije loše za kinematografiju.

No, to nije sve. HAVC je osnovan zbog ideja i poduzetnosti producenta Alberta Kapovića kako bi nas prilagodio evropskim trendovima, a došao je u veliku opasnost kada je Kapović prerano i nenadano preminuo. Da bi se ideja održala bio je stoga potreban čovjek kapovićevske energije, a takvih baš i nema puno. Premda je katkada grub i isključiv u nastupima, Hrvoje Hribar upravo je taj kriterij dobro ispunio, vješto k tome vežući svoje ideje na Kapovićev koncept. To što se pritom nije pokazao pitomim i umiljatim samo je znak njegove sposobnosti da se bori s filmskim i političkim vukovima. Uostalom, HAVC je s Hribarom postao samostalni subjekt u vrijeme čvrste HDZ-ove vlasti, pa nitko ne može tvrditi da je ravnateljeva politička orijentacija kumovala tom uspjehu. Ta je samostalnost pak omogućila ubiranje udjela od prihoda komercijalnih televizija (koje se, dakako, prostiru javnim prostorom), što je uspjeh iz istog onog razloga zbog kojeg nadležna tijela, po mojoj procjeni, ne provjeravaju dovoljno programe nekih medija.

Ukratko, i minimalna je pobjeda javnog interesa veliki događaj, jer ide protiv domaćeg i svjetskog trenda pretvaranja država u podružnice velikih tvrtki, s javnim službama kao formama javno-privatnog partnerstva (ili nečim još neprimjerenijim).

Znače li ove pohvale da je stanje u hrvatskoj kinematografiji besprijekorno? Ma naravno da ne: neke su svađe neuništive, nove uvijek nastaju, a ni Hribar nije nevinašce u podjeli odgovornosti. Katkada se čak čini da mu baš kritičari i napadači daje energiju za rad. No, i neke razvijenije kinematografije imaju nam razloga zavidjeti (ona mađarska nudi osobito tragičan slučaj), pa možemo reći da su Kapovićev i Hribarov HAVC (odnosno Hribar i HAVC) daleko najbolje što smo od 1990. do danas dobili kao koncept, ideju i ponudu kinematografske politike. Svi koji misle da hrvatska kinematografija može biti bolje i pravednije organizirana slobodni su, dakako, svoje ideje ponuditi javnosti – neki mediji čak vidno žude za takvim ponudama. A ako još niste čuli za takvu alternativu, to dakle znači da još nije smišljena.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!