Na nedavnom proputovanju kroz Ameriku, od svih gradova koje sam posjetila, najviše me se dojmio Seattle. Zbog specifične geografske pozicije većina gradskih naselja s tri strane okružena je vodom – Puget Soundom, jezerom Washington i jezerom Union – a u neposrednoj blizini uzdižu se veličanstvene planine Cascade i Olympic. To gradu daje posebnu atmosferu, gotovo idiličnu kulisu za svakodnevni život.

No ono što me najviše iznenadilo bio je ritam samog centra. Za razliku od ostalih američkih metropola, u kojima život buja do kasno u noć, u Seattleu se downtown prazni već oko pet poslijepodne. Dućani se zatvaraju, a ulice ostaju sablasno puste. U jednom od rijetkih kafića otvorenih kasno popodne u centru grada upitala sam barista, simpatičnog dečka s gomilom piercinga u nosu i odjevenog u suknju, zbog čega centar Seattlea toliko odudara od tipičnog bučnog i pretrpanog američkog downtowna? Nasmiješio se i rekao: 'Ljudi ovdje nakon posla vole otići kući, a ako je lijepo vrijeme, brže-bolje odu u šetnju ili izlet. Nije nam cilj raditi ili hodati po dućanima do kasno navečer.' Nakon nekoliko dana u gradu shvatila sam i zašto. Seattle je, po meni, uvjerljivo najljepši američki grad, u kojem spoj prirodnog položaja, ritma života i ljepote prostora stvara pomalo drugačiji, gotovo neamerički urbanitet.

Seattle i Indijci na vizama H-1B

Moj posjet Seattleu započeo je na Pike Placeu, poznatoj ribljoj tržnici na kojoj se nalazi i prvi otvoreni kafić Starbucks. Sjedište mu je i danas u Seattleu, a uz njega se ondje nalaze sjedišta mnogih drugih globalnih giganata, među kojima se ističu Amazon i Microsoft.

No dok se centar nakon pet popodne prazni i utihne, u radno vrijeme poslovni dio grada pulsira životom. Šetnja tim kvartom ostavlja jednako snažan dojam kao i priroda koja okružuje Seattle: riječ je o arhitektonski dojmljivom, estetski besprijekornom i oku vrlo ugodnom modernom okruženju, definitivno najljepšem poslovnom dijelu jednog grada koji sam dosad posjetila.

Ipak, čim popusti početno oduševljenje ljepotom i ugodom tog prostora, slijedi novo iznenađenje. U središtu velikog američkog grada čovjek može vidjeti gotovo samo pa – Indijce. Na ulicama dominiraju upravo oni, uz ponešto Kineza i tek rijetke bijelce. Svi nose korporativne propusnice zakačene oko pasa ili na uzicama oko vrata.

Um, naviknut na sliku rasno izmiješane urbane Amerike, na trenutak se počinje pitati jesam li možda nekim čudom nakratko završila u Indiji; samo s mnogo ugodnijom klimom i s ultračistim ulicama. Ali kad u glavi sekundu kasnije zbrojim dva i dva, postaje jasno: Indijci koji rade ovdje uglavnom su došli s radnim vizama i zaposleni su upravo u tim istim velikim IT kompanijama čija se sjedišta nalaze u Seattleu. A upravo njih i taj gotovo pa idiličan te pomalo japijevski mikrokozmos, u kojem se u lijepom okružju ugodno radi do pet popodne, ovaj petak dohvatio je neočekivani kovitlac.

Američki predsjednik Donald Trump donio je odluku o uvođenju vrtoglave naknade od sto tisuća dolara za svaku novoodobrenu radnu vizu H-1B te doveo poslovni centar Seattlea i čitavu američku IT industriju u stanje panike jer u trenutku donošenja odluke nitko nije znao hoće li već sutra centar tog grada izgledati stubokom drugačije. Naime upravo su Indijci najbrojniji korisnici ovog viznog programa i na njih se odnosi i do 75 posto od ukupno 85 tisuća viza H-1B što se izdaju godišnje.

Što znače vize H-1B za Ameriku?

Vize H-1B nisu jedini ni najznačajniji način na koji Sjedinjene Države zapošljavaju strance, ali to jest ekspresan način za uvoz talentiranih visokoobrazovanih ljudi s ključnim vještinama u ovu zemlju. Simbolično značenje ove vize još je veće jer su nju na svom imigracijskom putu u SAD koristili danas neki vrlo prominentni poslovni ljudi i naturalizirani Amerikanci. Elon Musk, Južnoafrikanac i današnji vlasnik Tesle i SpaceX-a, koristio je vizu H-1B. Satya Nadella, Indijac koji danas vodi Microsoft, i Sundar Pichai, također Indijac i izvršni direktor Googlea, jednako su tako u ranim fazama svojih karijera bili korisnici ovog viznog programa. Ti primjeri najbolje pokazuju da vize H-1B nisu tek birokratska formalnost, već ključni kanal kojim SAD privlači vrhunske lidere i inovatore u srce svoje tehnološke industrije.

Ujedno su jedan od mnogobrojnih razloga koji objašnjava zašto indijska domaćinstva u SAD-u bilježe gotovo pa dvostruko veći medijalni dohodak u odnosu na prosječna bijela (nelatinska) kućanstva. Iako je sama viza privremena i traje tri godine, može se produžiti na ukupno šest godina, a u međuvremenu poslodavac za zaposlenika pokreće proces dobivanja zelene karte (stalnog boravka). Nakon što radnik dobije stalni boravak i provede pet godina kao rezident, otvara mu se i put prema američkom državljanstvu. Viza H-1B stoga nije tek obična radna dozvola i ekspresan način za uvoz talentiranih ljudi iz čitavog svijeta u zemlju, nego i svojevrstan put prema dobivanju američkog državljanstva i ostvarivanja vaše verzije američkog sna.

Američka sveučilišta kao filtri za uvoz radne snage

Još važniji kanal ulaska stranaca na američko tržište rada vodi preko sveučilišta. U akademskoj godini 2023./24. u SAD-u je studiralo oko 1,1 milijun međunarodnih studenata, što čini oko šest posto cijele studenske populacije. Nakon što završe studij, oni koji su do tada u zemlji boravili na studentskim vizama dobivaju pravo privremenog rada kroz program zvan Optional Practical Training (OPT). Taj program traje do godinu dana, a za diplomante STEM područja može se produljiti na tri godine. U tom razdoblju rade u američkim kompanijama i nakon što OPT istekne, moraju aplicirati za vizu H-1B kako bi mogli nastaviti raditi u SAD-u (premda postoje i neka druga rješenja, do ovog petka daleko manje sigurna).

Ovakav režim snažno podupire internacionalizaciju američkih sveučilišta i privlačenje stranih studenata u zemlju. Upravo su ti studenti najveći izvor prihoda za sveučilišta jer su jedini koji plaćaju pun iznos izrazito visokih školarina, a američki studenti studiraju uz razne popuste i subvencije. Na Bostonskom sveučilištu, na kojem trenutno predajem i studiram podatkovne znanosti, godišnja školarina iznosi oko 80 tisuća dolara, a moji studenti i kolege uglavnom su stranci, dominantno Kinezi i Indijci.

Takav sustav jasno pokazuje da je američko visoko obrazovanje do sada služilo kao najvažniji ulazni filtar globalnog talenta: mladi ljudi najprije dođu studirati, zatim kroz OPT, a potom i kroz vize H-1B ostanu u SAD-u raditi i doprinositi američkoj ekonomiji. Ali upravo je njima, isto kao i onima koji žele izravno iz neke druge zemlje na poziv američke korporacije doći u Ameriku i u njoj se profesionalno razvijati, takva budućnost sada značajno otežana zahvaljujući najnovijoj odluci predsjednika Trumpa.

Sustav stvoren da privlači najbolje

Iz moje perspektive, dosadašnji američki imigracijski sustav koji regulira tržište obrazovane radne snage činio se gotovo pa savršeno dizajniran za ispunjavanje strateških ciljeva ove zemlje. Sustav je kalibriran tako da je prilično teško – osim ako niste iznimno talentirani – ući na američko tržište rada bez fakultetske diplome stečene u Americi. Time se, s jedne strane, snažno podržava globalna potražnja za uslugama američkog visokoobrazovnog sektora, a s druge strane osigurava to da najperspektivniji mladi ljudi svoje karijere započinju upravo u SAD-u.

Paralelno, sustav savršeno pogoduje američkim korporacijama: one su te koje sponzoriraju strane radnike i bivše studente, i samo preko njih ti ljudi mogu doći do radne vize. Koliko je taj sustav dobro postavljen, najbolje pokazuje usporedba s Hrvatskom: dok se u Hrvatskoj indijski studenti smatraju sigurnosnom prijetnjom i Ministarstvo vanjskih poslova uopće im ne želi izdavati vize za studiranje, u Bostonu, evo, istovremeno i predajem i studiram rame uz rame upravo s Indijcima.

Koliko god ovakav imigracijski sustav pogodovao američkim sveučilištima i korporacijama, za same radnike (i strane i američke) on nije nužno uvijek najsretnije rješenje. Strani radnici na radu u SAD-u nalaze se pri tome u posebno nezahvalnom položaju: vezani su za poslodavca koji im je sponzorirao vizu H-1B, nemaju puno prostora da dogovore povišice ili bilo koje druge beneficije, a promijeniti poslodavca ne mogu jednostavno i bez rizika od gubitka imigracijskog statusa. Za razliku od 'normalnih' sudionika na tržištu rada, koji imaju slobodu pregovarati i mijenjati poslove, strani radnici stoga su u znatno slabijoj pregovaračkoj poziciji i zapravo su zbog načina na koji je imigracijski sustav dizajniran jako ovisni o poslodavcu. Nije to za njih ni ugodna ni poželjna situacija, ali ako žele raditi u Americi, to je stvarnost s kojom moraju živjeti.

Ne bi bilo ni neočekivano to da američke kompanije iskorištavaju isti taj vizni režim da bi isplaćivale niže plaće strancima u odnosu na domaće radnike i na taj način supstituirale domaće radnike strancima. Uvođenje naknade od sto tisuća dolara za izdavanje vize H-1B u tom se smislu može promatrati i kao pokušaj da se ograniče takve zloupotrebe; barem je to motiv koji je sam predsjednik Trump isticao kao ključan razlog za ovu odluku.

Mogu li Amerikanci sami ponuditi više nego talenti čitavog svijeta zajedno?

No tek će vrijeme pokazati u kojoj mjeri američka ponuda radne snage može nadoknaditi ono što nudi globalna ponuda talenata; talenata koji gotovo pa u pravilu žele raditi upravo u Americi. Moje iskustvo studiranja podatkovnih znanosti u ovoj državi, jednog od najtraženijih smjerova unutar računalnih znanosti, govori mi da Amerikanaca zainteresiranih za takav, relativno zahtjevan, studij jednostavno nema dovoljno.

Na studiju na kojem se tako izučavaju napredne metode što stoje iza razvoja umjetne inteligencije, kao što su učenje potkrijepljeno nagradom (reinforcement learning), duboke neuronske mreže, računalni vid i generativna umjetna inteligencija, sa mnom sjede uglavnom Indijci i Kinezi, a tek tu i tamo pokoji Amerikanac. Ta činjenica zorno pokazuje da američko tržište rada, barem u području naprednih tehnologija, bez globalnog priljeva znanja i talenata teško može opstati na svjetskom vrhu.

Problem je, međutim, u tome što su upravo u onim područjima u kojima se danas događaju najveći tehnološki i znanstveni proboji, poput umjetne inteligencije, biotehnologije i kvantnih tehnologija, globalni bazeni ljudi koji uopće imaju potrebna znanja i vještine iznimno maleni i plitki. Amerika je do sada bila najuspješnija zemlja u privlačenju tih ljudi: zahvaljujući kombinaciji vrhunskih sveučilišta, privlačnog tržišta rada i statusa globalnog inovacijskog centra. Ako se taj sustav dovede u pitanje, posljedice neće osjetiti samo velike tehnološke korporacije, nego i američka sveučilišta i čitava američka ekonomija. Trumpova odluka, nominalno usmjerena na zaštitu domaćih radnika, u praksi riskira potkopavanje same baze američke tehnološke nadmoći.

Otvorena ili zatvorena Amerika?

Kao i kod carinske politike, i kod ove odluke o imigracijskoj politici, ključni motiv za njenu promjenu nije kalibriranje reguliranje stanja na tržištu rada, već nešto što zadire puno dublje u američki identitet - vrijednosni sustav. Nije, naime, ovdje riječ samo o visini naknade za izdavanje radne vize, nego o redefiniranju odgovora na pitanje koliko otvorena i koliko ekonomski povezana s ostatkom svijeta Amerika uopće želi biti. Trump pritom pažljivo sluša svoju političku bazu, a ta baza nije ni u Bostonu, ni u San Franciscu, a ni u Seattleu, gradovima koji žive od globalnog talenta i otvorenosti. Njegova baza je u dijelovima Amerike kao što su Oklahoma i Iowa, gdje međunarodni studenti i IT stručnjaci iz Indije ili Kine nisu svakodnevica, nego simbol promjena koje izazivaju nelagodu.

No upravo u Seattleu, u gradu koji se danju puni Indijcima s korporativnim propusnicama Amazona i Microsofta, a navečer prazni i uranja u tišinu, najbolje se vidi koliki je jaz između te dvije Amerike. Jedna Amerika živi od globalnog talenta i zna da bez njega ne može, a druga se od tog istog talenta želi zaštititi viznim barijerama. Ta tenzija između otvorene, globalno povezane Amerike i Amerike zatvorene u svoje zidove, za koju ova država već dulje vrijeme pokušava iznaći bilo kakvo konstruktivno i trajnije rješenje, ostaje najvažnija potka ove najnovije Trumpove odluke.